OD ZANIMLJIVOG materijala je napravljen naš čovjek. Kada se Hrvatska nađe u sporu s nekom drugom zemljom, on odmah skače na stranu svoje državne vlasti i bespogovorno je brani. Ali kada izbije neka afera kod kuće, on je spreman zakleti se da nema države koja ima tako pokvarenu i korumpiranu vlast kakva je naša. I nećeš naći nikoga da vidi kako je to jedna te ista vlast i da je malo neobično da se nju jednog dana uspoređuje s rajskom ružom, a drugog dana s gubavom koprivom.

A upravo to već godinama, ma što godinama, desetljećima gledamo, što potvrđuju i dva najnovija primjera. Imenovanje Slavka Lozine za uskočkog suca sledilo je od nevjerice javnost i da se provede anketa sigurno bi više od 90 posto ispitanika to imenovanje proglasilo sumrakom hrvatske pravne pameti. E, ali povjerenje u tu pamet ekspresno će se vratiti ako iste te ispitanike propitaš o sporu Slovenija - Hrvatska. Tada će isti toliki postotak, ako ne i veći, staviti ruku u vatru da su svi pravni argumenti koje poznaje civilizirani svijet - na hrvatskoj strani.

I sad ti vidi što ćeš. Za početak, naš je skromni savjet, treba zadržati hladnu glavu i čuvati se iluzija kojih ima i kod kuće, iako ni izbliza kao prema vani. Jedna od najvećih iluzija u posljednje vrijeme je da će Ivan Šimonović preporoditi hrvatsko pravosuđe, a tu iluziju je vješto podgrijavao i sam Šimonović najavljujući odmah nakon imenovanja zakon o oduzimanju imovine pripadnicima podzemlja. Ali već tada se vidjelo da je sklon obećati više nego što može poslije napravi, tako da je možda jedini čisti poen koji je dosad postigao to što je malo sredio stanje u zatvorima (ako mu se zaboravi ono s Norčevim vjenčanjem).

Riba smrdi od repa

Dobro, ni to nije za podcjenjivanje, ali očito govori da ovaj ministar smatra - protivno općem uvjerenju - da riba smrdi od repa. Jasno je, naime, da srce problema u hrvatskom pravosuđu nije u zatvorima nego u lošim sucima i lošoj sudačkoj organizaciji, što se poput  repa vuče još od ranih devedesetih kada je Ivić Pašalić proveo neproglašenu lustraciju u sudstvu. Ali evo ti našeg Šimonovića da kandilom nove (navodno puno prosvjećenije) vlasti amenuje kao i najgore ostatke Tuđmanova režima, što Lozina bez ikakve sumnje jeste.

I, naravno, da se odmah nametne pitanje je li ovaj ministar, koji istodobno ima i važna vanjskopolitička zaduženja (glavni je u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid) može biti dobar vani kada je ovako neumjereno loš kod kuće. Osobito bismo voljeli da ovo dopre do ušiju onih koji se groze antikorupcijskih, antirecesijskih i drugih mjera Sanaderove antipolitike, ali, vidi vraga, silno su uvjereni da je u sporu sa Slovenijom naš premijer sto posto u pravu.

Kapa dolje, majstore!

Još više bismo voljeli da to čuju čelnici opozicije koji su se u ponedjeljak bacili u zaštitnički zagrljaj predsjedniku Vlade zbog spora s Ljubljanom, kao i svaki put kada mu je zatrebalo (iako je prošlo jedva nešto više od četiri mjeseca od SDP-ove inicijative da se Vladi izglasa nepovjerenje u Saboru). A najviše da čuje Radimir Čačić. Taj je, zamislite, uspio u istome danu zatražiti izvanredne izbore i radosno se dao izabrati za člana Sanaderova tima koji će formulirati hrvatske stavove o Ahtisaarijevoj komisiji. Kapa dolje, majstore!

Problem je jedino što nas ovakvo majstorstvo bjelodano vodi u slijepu ulicu. Ne, ne radi se o tome da bi Sanader bio glavni krivac za neriješeni hrvatsko-slovenski spor, jer je to pored Janše, a još više Pahora, teško biti. Radi se o tome da je hrvatski premijer podcijenio taj spor, kao uostalom i spor s Haagom oko "topničkih dnevnika" i sasvim je sigurno da je on najodgovorniji za već izvjesnu odgodu hrvatskog članstva u EU.

Odmah nakon njega krivci su čelnici opozicijskih stranaka, koji su mu to godinama tolerirali, a nastavljaju ga podržavati čak i sada kada Sanader prilično vjerojatno već i namjerno zateže strune prema Ljubljani i Bruxellesu kako bi odvratio pozornost od sve veće hrpe problema kod kuće.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Nenad Dugi,Vjekoslav Skledar/Cropix