SAMO dva mjeseca nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi, 9. srpnja 1945., Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska potpisali su u Londonu sporazum kojim je Austrija podijeljena na četiri okupacijske zone. Time je formalizirano stanje koje je na terenu već postojalo nakon sloma nacističke Njemačke, a Austrija je sljedećih deset godina živjela pod zajedničkom upravom četiriju pobjedničkih sila.

Za razliku od Njemačke, koja je kasnije podijeljena na dvije države, saveznici su još tijekom rata načelno prihvatili obnovu neovisne Austrije. U Moskovskoj deklaraciji iz 1943. Austrija je proglašena "prvom slobodnom zemljom koja je pala kao žrtva Hitlerove agresije", premda je istodobno naglašeno da snosi odgovornost za sudjelovanje mnogih Austrijanaca u nacističkom režimu. Upravo je zato cilj okupacije bio obnova demokratske države, a ne trajna podjela zemlje.

Svaka sila dobila svoj dio zemlje

Sovjetski Savez preuzeo je istočni dio Austrije, uključujući Donju Austriju, Gradišće i područje sjeverno od Dunava u Gornjoj Austriji. Amerikanci su upravljali Salzburgom i dijelom Gornje Austrije južno od Dunava, Britanci Koruškom i Štajerskom, dok su Francuzi dobili Tirol i Vorarlberg. Granice okupacijskih zona uglavnom su slijedile austrijske pokrajinske granice iz razdoblja prije nacističkog pripajanja Njemačkoj 1938. godine.

Poseban status imao je Beč. Poput Berlina, i austrijska prijestolnica bila je podijeljena na četiri sektora, dok je povijesna jezgra grada, prvi okrug (Innere Stadt), bila pod zajedničkom upravom svih četiriju sila. Kontrola nad središtem grada izmjenjivala se svakog mjeseca, što je Beč učinilo jedinstvenim simbolom savezničke suradnje, ali i rastućih napetosti Hladnog rata.

Okupacija trajala deset godina

Austrija je već krajem 1945. dobila demokratski izabranu vladu, ali ključne odluke i dalje su morale odobravati savezničke okupacijske vlasti. Tijekom prvih godina Hladnog rata postojala je bojazan da bi zemlja mogla završiti trajno podijeljena poput Njemačke, no do toga nije došlo.

Prekretnica je stigla 1955. godine, kada je potpisan Austrijski državni ugovor. Četiri sile pristale su povući svoje postrojbe, a Austrija se obvezala na trajnu vojnu neutralnost. Posljednji okupacijski vojnici napustili su zemlju iste godine, čime je završilo desetljeće savezničke uprave.

Neutralnost kao temelj poslijeratne Austrije

Odluka iz srpnja 1945. odredila je političku sudbinu Austrije za desetljeća koja su uslijedila. Iako je zemlja bila okupirana jednako kao i Njemačka, diplomatski kompromis između Istoka i Zapada omogućio joj je da izbjegne trajnu podjelu. Neutralnost, proglašena nakon završetka okupacije, postala je jedan od ključnih elemenata austrijskog identiteta tijekom Hladnog rata, ali i nakon njegova završetka.