PANDEMIJA covida-19, kao globalna javnozdravstvena kriza koja ima i brojne ekonomske, društvene, političke i druge posljedice, na vidjelo je iznijela neke ključne probleme suvremenog društva. Moglo bi se reći da je to učinila više od bilo koje recentne krize.

Čini se da ljudi ugroze koje proizlaze iz pandemije - s jedne strane bolest covid-19 koja ugrožava zdravlje i živote, a s druge epidemiološke mjere poput cijepljenja, maski, ograničavanja kontakata i sloboda kretanja i sl. kao ugrozu normalnog života - doživljavaju kao izravnije i snažnije emocionalne i društvene pokretače od uobičajenih političkih ili svjetonazorskih razilaženja.

Primjerice, prijateljstva koja su prije pandemije uspijevala opstajati unatoč političkim i svjetonazorskim razlikama u pandemiji nerijetko pucaju zbog razlika u stavovima. Ljudi s obje strane - zagovornici mjera i njihovi protivnici - u pandemiji se snažnije angažiraju na društvenim mrežama, u prosvjedima i u svakodnevnom životu nego što to uobičajeno čine kada su u pitanju politička i svjetonazorska pitanja. Suprotstavljene strane se u svakodnevnom životu, u novom normalnom, lakše identificiraju i uzajamno izazivaju snažnije negativne emocije, poput nepovjerenja i neprijateljstva, pa čak i prijezira i gađenja.

To je shvatljivo kada se u obzir uzme činjenica da obje strane - i pobornici i protivnici mjera - one druge doživljavaju kao izravnu ugrozu vlastitom zdravlju i slobodama te glavnu zapreku normalizaciji života.

Povećana sklonost nasilju

Osjećaj ugroženosti drastično je smanjio sposobnost tolerancije i uvažavanja i povećao sklonost nasilju. Istraživanja su pokazala da tu eskalaciju, među ostalim, potiču neke društvene mreže poput Facebooka.

Zviždačica Frances Haugen u listopadu 2021. objavila je da interni dokumenti Facebooka iz 2018. pokazuju da je uprava kompanije znala da njegovi algoritmi promoviraju opasan sadržaj, ali da ništa nije poduzela jer je bila vođena maksimizacijom svojih prihoda od oglašavanja. Naime, Facebookovi algoritmi polarizirali su društvo i promovirali mržnju i lažne vijesti, čime su potaknuli veći "angažman" na platformama mreže. U pandemiji je to posebno došlo do izražaja.

Prosvjedi protiv mjera diljem svijeta i u Hrvatskoj pokazali su da protivnici mjera, unatoč tome što se pozivaju na slobodu izbora, a vlasti i pobornike mjera predstavljaju kao totalitariste, nerijetko pozivaju na progon i nasilje nad neistomišljenicima - političarima, liječnicima, znanstvenicima i novinarima - koje doživljavaju kao glavne krivce za probleme u normalnom funkcioniranju života na kakav su navikli. U Hrvatskoj se na internetu čak organiziralo prikupljanje i objavljivanje osobnih podataka ljudi koji su prepoznati kao istaknuti pobornici mjera i cijepljenja. Oni su etiketirani kao sotonisti i neprijatelji naroda, a zaredali su se i pozivi na njihov progon.

Nepovjerenje u vlasti, institucije i stručnjake

Istraživanja i iskustva u pandemiji pokazala su da nepoštivanje epidemioloških mjera, kako farmakoloških (cijepljenje i lijekovi) tako i nefarmakoloških (distanca, maske, pranje ruku, karantena), snažno korelira s nepovjerenjem stanovništva u vlasti i institucije te da se ono odražava i u nepovjerenju prema struci i stručnjacima.

Primjerice, u istočnoeuropskim zemljama, u kojima je to povjerenje tradicionalno niže, također su niže i razine pridržavanja mjera.

Brojni političari, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, pridonijeli su porastu nepovjerenja tako što su mjere prilagođavali svojim političkim interesima.

Dodatnu konfuziju i pad povjerenja u struku uzrokovali su neki znanstvenici i medicinski stručnjaci koji su se iz različitih razloga, uključujući i političko-svjetonazorske i interesne, svrstali protivno znanstvenom mainstreamu. Iako malobrojni u odnosu na mainstream, oni su, zahvaljujući društvenim mrežama i medijima, dobili priliku biti glasni.

Konačno, političari su tijekom pandemije često nastojali stvoriti dojam da se u svojim potezima oslanjaju na struku. Formirali su razna savjetodavna tijela stručnjaka, međutim, na kraju bi nerijetko djelovali protivno njihovim savjetima.

Sve to dovelo je do velike erozije povjerenja u stručnjake i institucije.

Sociologinja: Za nepovjerenje prema cijepljenju dijelom je kriva loša komunikacija

Sociologinja Anita Dremel s Filozofskog fakulteta u Osijeku kaže da kao članica istraživačkog tima već drugu godinu radi na projektu "Utjecaj interneta i internetskih društvenih mreža na stavove i odluke o cijepljenju", koji vodi izv. prof. Željko Pavić.

"Iako se cijepljenje smatra jednom od najuspješnijih javnozdravstvenih mjera u povijesti zbog smanjenja bolesti, invaliditeta, smrti i nejednakosti diljem svijeta (Andre et al., 2008), posljednjih se godina u razvijenim zemljama može zamijetiti rast nepovjerenja u cjepiva, što može ugrožavati programe cijepljenja (Dubé et al., 2013)", kaže Dremel.

"Sociološka objašnjenja ovog fenomena znala su se, između ostalog, temeljiti na tezi o postmodernim ili postindustrijskim društvima i vrijednostima, no u postsocijalističkim društvima poput hrvatskog donedavno su prevladavali proznanstveni stav i povjerenje, što je bilo posebice izraženo na početku pandemije.

U opsežnom kritičkom pregledu literature, koji je napravljen prije pandemije, Yaqub i suradnici (2014) istaknuli su da su najcitiraniji razlozi za oklijevanje oko cijepljenja zabrinutost zbog sigurnosti te nepovjerenje prema farmaceutskim tvrtkama i vlasti. U našoj studiji, koja je trenutno u postupku recenzije, pojavile su se tri općenite osnove oklijevanja oko cijepljenja: percepcija koristi i rizika, nepovjerenje prema medicini i zdravstvu te čimbenici životnog stila.

Nepovjerenje barem dijelom proizlazi iz načina na koji se komuniciralo o virusu i mjerama. Situacija koja se dogodila bila je puna nepoznanica pa su se često poruke koje smo dobivali od stručnjaka činile neusuglašenima ili čak kontradiktornima. Treba, međutim, imati na umu da stvaranje znanstvenog znanja uopće, a posebice o potpuno novim pojavama, prate mnoge nesuglasice i da se događa trajna rasprava između raznih mogućih pozicija. Relativni izostanak znanstvene pismenosti može dovesti do naivnog i promašenog zamišljaja da je znanstvena spoznaja zamrznuta, fiksirana, nepromjenjiva, a takva pogrešno utemeljena očekivanja od znanosti mogu voditi u nepovjerenje u znanost", tumači osječka sociologinja.

Sociolog: Treba razumjeti ljude, a ne svoditi ih samo na nazadnjaštvo i glupost

Sociolog Branko Ančić iz Instituta za društvena istraživanja kaže da je za vrijeme pandemijske krize potrebno visoko povjerenje u institucije i relevantne aktere koji upravljaju krizom.

"Povjerenje se pokazuje ključnim faktorom u prihvaćanju mjera koje se donose tijekom pandemije, ali i obrazloženja zašto je važno cijepiti se", kaže Ančić.

"U Hrvatskoj već godinama povjerenje u relevantne institucije opada i o tome su pisali brojni domaći sociolozi. I naša su istraživanja pokazala kako se povjerenje smanjivalo prema primjerice Nacionalnom stožeru s obzirom na brojne iznimke i kompromitirajuće odluke u kojima se dodatno razotkrivala privilegiranost političkih i ekonomskih elita. U tom kontekstu onda ne treba čuditi kako upravo onaj dio populacije koji ne vjeruje relevantnim akterima i institucijama te koji osjeća i jasno doživljava svoj deprivilegirani položaj može biti skloniji populističkim porukama koje se javljaju u dijelu političkog spektra koji naglašava svoj antiestablišmentski odnos.

To je pogotovo naglašeno onda kada političke elite koje su zadužene za upravljanje krizom pokazuju nerazumijevanje reakcija određenog djela populacije koja se opire mjerama.

Treba naglasiti kako je taj dio populacije i dalje manjina, no svođenje te manjine na nazadnjaštvo i glupost, umjesto pokušaja razumijevanja što ljude tjera na određene reakcije, pokazuje se kratkovidnim, kontraproduktivnim i ograničenim. Uz to treba napomenuti kako se sve to događa u situaciji kada 50% ljudi ne vjeruje medijskom izvještavanju o pandemiji te kada postoje vrlo jasne medijske konstrukcije pandemijskog narativa na način da u fokusu nije objektivno izvještavanje, u kojem se prednost daje znanstvenim spoznajama, nego senzacionalističko, u kojem se velik dio prostora daje proponentima pandemijskog nadrealizma koji prvenstveno guraju svoje privatne ekonomske interese.

Kada to još stavimo u kontekst društvenih mreža, gdje algoritmi guraju korisnike u komore jeke te u kojima se informacije o korisnicima koriste za marketinške potrebe, onda ne treba čuditi kako alternativni narativi o pandemiji, npr. teorije zavjera, dobivaju na jednakoj važnosti kao i znanstvene perspektive o pandemiji. U tom smislu ovo su neke od izraženih neuralgičnih točaka hrvatskog društva koje upućuju na slabosti u nošenju s ovakvom krizom. One nisu specifične za ovo društvo, štoviše one su izražene u većini društava kasnog kapitalizma", smatra Ančić.

Osjećaj opunomoćenosti zahvaljujući internetu i društvenim balonima

Zahvaljujući nastojanjima zdravstvenih autoriteta i znanstvenika da informacije o svemu vezanom uz pandemiju budu transparentne te zbog dostupnosti informacija o znanstvenim istraživanjima virusa na otvorenim internetskim izvorima, čemu je pridonijela odluka da sve informacije o virusu, o tijeku pandemije, o težini bolesti koje uzrokuje covid-19 te o učinkovitosti i nuspojavama cjepiva budu dostupne (zbog zajedničke borbe protiv pandemije), svi, kako stručnjaci tako i nestručnjaci, dobili su priliku interpretirati informacije na svoj način.

Nagomilale su se neprovjerene, nerecenzirane studije, a pojavilo se i mnoštvo dezinformacija na iste teme, pa su mnogi ljudi odlučili da im je najbolje da sami za sebe presude što su istinite činjenice i kako u skladu s njima rezonirati, ponašati se i djelovati. Zahvaljujući takvoj dinamici mnogi su zaključili da je dovoljno znati engleski da bi se mogli razumjeti i interpretirati zaključci složenih studija za koje su se stručnjaci školovali i usavršavali desetljećima. Drugim riječima, pristup informacijama stvorio je lažan dojam o mogućnosti pristupa znanju.

Društvene mreže pogodovale su stvaranju društvenih balona, odnosno komora jeke. U takvim balonima ljudi koji bi inače u društvu predstavljali marginu našli su potvrdu i poticaj velikog broja istomišljenika širom svijeta.

Jedna studija trojice znanstvenika s Massachusetts Institute of Technology (MIT), objavljena 2018. u časopisu Science, pokazala je da se lažne vijesti na Twitteru šire brže nego istinite činjenice, i to sa značajnom prevagom.

"Otkrili smo da se neistina širi znatno dalje, brže, dublje i šire od istine, u svim kategorijama informacija, i to u mnogim slučajevima za cijeli red veličine", rekao je koautor istraživanja Sinan Aral, profesor na MIT-ju Sloan School of Management.

Primjerice, lažne vijesti imaju 70 posto veću vjerojatnost da će biti retweetane nego istinite priče. Također, istinitim pričama potrebno je oko šest puta više vremena da dosegnu 1500 ljudi nego lažnim da dosegnu isti broj ljudi. Kada je riječ o Twitterovim "kaskadama" ili neprekinutim lancima retweeta, neistine dosežu dubinu kaskade od 10 do 20 puta brže od istinitih činjenica.

Dremel kaže da su internet i društvene mreže danas važni izvori informacija, no da mnogi ne provjeravaju validnost i pouzdanost izvora koje koriste.

"Društveni mediji lako pojačavaju učinke takozvane socijalne homofilije jer je lako socijalizirati se s istomišljenicima. Naša istraživanja u sklopu spomenutog projekta, kao i neka ranija (npr. Brewer, 2017), sugeriraju da su efekti ideološkog izolacionizma, komora jeke i homofilije izraženiji među osobama koje su kolebljive prema cijepljenju, pri čemu društveni mediji pružaju društvenu podršku i daju osjećaj da nisu sami u svojim stavovima. Diskurzivno je uokvirivanje rasprave o cijepljenju bitno povezano s društvenim vrijednostima. Također, čini se da su na internetu živopisni emocionalni narativi relativno zastupljeniji kada je u pitanju odbijanje cijepljenja od onih koji zagovaraju cijepljenje", tumači Dremel koja predlaže i neka moguća rješenja.

"Prijedlozi za djelovanje koje možemo spomenuti uključuju kontrole određenih digitalnih platformi po pitanju distribucije dezinformacija, podizanje svijesti o štetnim učincima zaraznih bolesti, promociju obrazovanja, zdravlja i znanstvene pismenosti te kritičku odgovornost kad stvaramo, dijelimo i interpretiramo sadržaje online", ističe Dremel.

Jačanje populističkih pokreta i stranaka

Populistički pokreti i stranke prepoznali su u frustraciji epidemiološkim mjerama i njihovim posljedicama - koje, među ostalim, uključuju ograničavanje sloboda i ugrožavanje ekonomije - te u otporu prema vlastima i mainstream znanosti svoju priliku za prikupljanje sljedbenika i političkih bodova. Svoj raniji fokus na imigrante te na kulturne i svjetonazorske ratove, preusmjerili su na borbu protiv mjera koje provode vlasti.

Njihove poruke uglavnom su za mase lakše prihvatljive jer zvuče jednostavnije i više su nabijene emocijama.

Zanimljivo je vidjeti kako su se istraživanja stavova prema cijepljenju, koja su prije pandemije proveli naših psiholozi i sociolozi poput Anite Lauri Korajlije i Aleksandra Štulhofera i njihovih suradnika, u posljednje dvije godine širenja covida-19 potvrdila. Upravo one skupine u kojima su oni otkrili povećanu nesklonost prema cijepljenju - teoretičari zavjera, religiozni, neupućeni u znanosti te oni skloni alternativnim filozofijama i stilovima života - udružile su se u svjetonazorski šarenom pokretu otpora prema epidemiološkim mjerama. Desni populisti prepoznali su da ove skupine mogu iskoristiti za svoje interese pa su prilagodili svoj diskurs i fokusirali se na pandemijske teme.

Dremel kaže da je velik izazov promovirati odgovornost u atmosferi u kojoj razne političke opcije mobiliziraju strah i podjele nastale zbog stavova o cijepljenju u svoje dnevnopolitičke svrhe.

"Njemački sociolog Ulrich Beck govorio je o društvu rizika u kojem je procjena rizika postala kulturna perspektiva kroz koju razumijevamo sebe kao društvo. Iz vizure rizika koji nam donosi nepoznati virus nametala se naizgled perspektiva da smo svi u istom čamcu i da smo pred bolesti svi isti. Ipak, vidjeli smo da su najranjivije i najugroženije skupine sa slabijim pristupom zdravstvenoj zaštiti ili u lošijim uvjetima života bile manje jednake. Porast nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja uopće ovdje se, nažalost, ističe.

Čovjek je čovjeku virus, kako piše slovenska sociologinja i filozofkinja Renata Salecl - postajemo policajci jedni drugima i na taj način olakšavamo korona-profiterstvo, primjerice političarima. Bruno Latour, francuski filozof, antropolog i sociolog, apelira u svom komentaru naraslih ekonomskih, ideoloških, socijalnih, psiholoških i inih napetosti povezanih s pandemijom da trebamo što više riječima artikulirati što se događa. U kontekstu u kojem se čak raspravlja o konkretnoj vrijednosti ovog ili onog života, posebice u svjetlu onoga što kanadska filozofkinja Alexis Shotwell zove vojni i policijski model borbe s virusom, valja kritički promisliti o etičkim aspektima prava na procjenu vrijednosti golog života, što kamerunski filozof Achille Mbembe naziva nekropolitikom. Apelirajmo da se od nekropolitike primaknemo etici brige za sebe-drugog-zajednicu kad promišljamo koliko vrijedi nečiji život", zaključuje Dremel.

U pandemiji je do izražaja došla socioekonomska nejednakost

Pandemija je također razotkrila značaj socioekonomske nejednakosti u stavovima prema mjerama i cijepljenju te u dostupnosti zdravstvenoj skrbi i preživljavanju.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u više je navrata upozoravala da siromašne zemlje imaju drastično slabiji pristup cjepivima. Primjerice, do 30. prosinca 2021. nešto manje od polovice zemalja Afrike postiglo je da je više od 10% stanovništva potpuno cijepljeno.

Nejednakost se očitovala i na razini država. Primjerice, istraživanje Pew Researcha pokazalo je da su crni Amerikanci bili posebno teško pogođeni epidemijom koronavirusa te da je njihov udio među smrtnim slučajevima bio nerazmjeran njihovom udjelu u populaciji. Oni se istodobno razlikuju od ostalih rasnih i etničkih skupina u svojim stavovima prema ključnim zdravstvenim pitanjima povezanim s epidemijom. Konkretno, crnci manje vjeruju medicinskim znanstvenicima, manje prihvaćaju korištenje eksperimentalnih medicinskih tretmana i manje se prijavljuju za cijepljenje.

Na nacionalnoj razini crni Amerikanci čine oko 13% stanovništva SAD-a, ali je njihov udio u smrtnim slučajevima od covida-19 u analizi Pew Researcha objavljenoj 2021. bio oko 24%. To je u značajnoj mjeri posljedica njihovog uvriježenog i opravdanog nepovjerenja prema vlastima.

Sociolog Branko Ančić iz Instituta za društvena istraživanja kaže da je važno naglasiti kako krize i šokovi u društvu na vidjelo iznose one probleme i slabosti koji su u društvu postojali i ranije.

"Hrvatsko društvo nije društvo izrazitih društvenih nejednakosti, no jest društvo u kojem različite vrste nejednakosti postoje. U tom kontekstu, iako virus napada sve ljude jednako, razlike koje postoje među njima dobrim dijelom određuju kako će se nositi s pandemijskom situacijom te kako će se tijekom te krize i ponašati", kaže Ančić.

"Naše istraživanje, koje se bavilo pitanjem antimaskerske reakcije, pokazuje kako postoje određene strukturalne razlike koje utječu na to kako će ljudi reagirati i rezonirati tijekom pandemije. Primjerice, kako bi se bolje razumjele klasne razlike u kontekstu uvjeta rada za vrijeme pandemije, treba napomenuti kako čak 90% ispitanika koji pripadaju radničkoj klasi nije radilo od kuće, nego je odlazilo na svoja radna mjesta. U višoj klasi to je bio slučaj samo s 20% ispitanika, a u srednjoj sa 73%. Isto tako, 53% pripadnika radničke klase imalo je razdoblja u kojima uopće nisu radili, dok je to vrijedilo samo za 33% pripadnika srednje klase, odnosno za 26% pripadnika više klase.

Skoro u istom omjeru razlika je između te tri klase u mjerama potpore koje su poslodavci koristili za očuvanje radnih mjesta. Drugim riječima, pripadnici radničke klase rade na radnim mjestima koja su prekarnija za vrijeme pandemije covida-19. Antimaskera ima dvostruko više među ispitanicima koji rade u, često prekarnom, privatnom sektoru naspram onih koji rade u javnom sektoru, koji nudi sigurnije oblike zaposlenja. Također je bitan i radni status: antimaskeri su u najvećoj mjeri prisutni upravo u kontingentu radno aktivnog dijela populacije, koji uključuje zaposlene i nezaposlene - u općoj populaciji oko 13%, dok je 18% kod zaposlenih i oko 20% kod nezaposlenih. U tom smislu treba naglasiti kako se sklonost antimaskerskoj društvenoj reakciji pojačava uslijed rasta egzistencijalne nesigurnosti zbog mjera zatvaranja tijekom pandemije, ali i da ovisi o prijašnjim rasjedima u društvu, koji ukazuju na postojeće društvene nejednakosti", tumači Ančić.

Polarizacija je dijelom posljedica pandemijskog umora

Psihologinja Anita Lauri Korajlija s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da se dio opisanih ponašanja može objasniti pandemijskim umorom - očekivanom reakcijom na produljenu krizu izazvanu covidom-19 i promjene koje je donijela.

"Očekivane posljedice pandemijskog umora su slabije prihvaćanje propisanih epidemioloških mjera te porast potrebe za samoodređenjem i slobodom kada mjere traju dugo i predstavljaju prepreku obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Radi se o prirodnoj reakciji na ovakve produljene okolnosti te potrebi ljudi da uspostave i povrate barem nekakvu kontrolu nad životom. Svjetska zdravstvena organizacija već neko vrijeme upozorava na zamor i stoga je izdala akcijski plan kako se s njime nositi jer on predstavlja potencijalno velik epidemiološki rizik zbog smanjenog poštivanja mjera.

Jedna od preporuka je da se razumije kako se ljudi osjećaju, da se razgovara o tome na koje nam je sve načina ova situacija teška i što je sve problem ta da se građani uključe u pronalaženje rješenja. Ideja je da se pokuša pronaći rješenje koje će istovremeno omogućiti što normalniji svakodnevni život uz smanjenje rizika jer je on još uvijek tu. Nažalost, kod nas se to nije dogodilo, već imamo veliku polarizaciju društva i međusobno nerazumijevanje. U tim okolnostima porast agresivnosti i radikalizacija su očekivani", tumači naša psihologinja.