Foto: YouTube

MISTERIOZNE, brze provale radiovalova (FRB, Fast Radio Burst), kakve povremeno stižu iz svemira na Zemlju, sasvim bi realno mogle biti kreacije tehnološki naprednih civilizacija, tvrdi dvojac znanstvenika u novoj studiji predstavljenoj u časopisu Astrophysical Journal Letters.

Zašto? Jednostavno govoreći provale bi se mogle stvarati u naprednim tehnologijama razvijenim za pokretanje svemirskih letjelica do velikih brzina. Razvoj takvih tehnologija odvija se i planira i na Zemlji pa priču o signalima možemo razmotriti iz naše perspektive. Posljednjih godina u planovima za duža međuzvjezdana putovanja sve češće se spominje mogućnost da se letjelice ubrzavaju pomoću solarnih jedara, a ne velikim količinama raketnog goriva koje predstavlja veliki teret za letjelice, a vrlo se brzo troši. Takva solarna jedra mogla bi se potiskivati moćnim zrakama lasera smještenih na Zemlji. Naime, svjetlost, mada nema masu, sadrži energiju koja na zrcalnoj površini u koju udara stvara potisak. Budući da naša galaksija rotira, koncentrirana svjetlost takvih lasera šarala bi svemirom poput svjetlosti svjetionika pa bi nakratko mogla pogoditi neki planet nastanjen vanzemaljcima u nekoj drugoj galaksiji u odnosu na koju se naša okreće. Na taj način mi bismo nehotice nekoj stranoj civilizaciji poslali signal koji bi otkrio da postojimo. Štoviše, mogao bi čak otkriti gdje se točno nalazimo što je možda jedna od mogućih mana ovog dizajna.

FRB-ovi bi mogli biti osobito jaki ako su civilizacije koje ih stvaraju dovoljno razvijene da mogu efikasno proizvoditi i usmjeravati goleme količine energije.

No bi li FRB-ovi vanzemaljaca imali baš takvu prirodu i bi li mogli imati toliku snagu kakva je posljednjih godina zabilježena teleskopima na Zemlji?

Za moguće odgovore na ova pitanja valja podrobnije analizirati što točno tvrde autori nove studije.

Nitko ne zna kako nastaju FRB-ovi

Prvi FRB zabilježen je 2001. godine australskim radioteleskopom Parkes, a u arhivskim podacima otkriven je tek šest godina kasnije. Neobičan signal, nazvan Lorimer, došao je negdje iz smjera Malog Magellanovog oblaka, malene galaksije koja se okreće oko naše Mliječne staze. Trajao je samo pet milisekundi, no za to vrijeme blještao je snagom 100 milijuna Sunaca. Ukupna energija kratkog signala bila je jednaka energiji koju Sunce proizvede u mjesec dana. Nitko kasnije nije zabilježio da se Lorimer ponovio.

Do današnjeg dana ukupno je zabilježeno 17 sličnih FRB-ova no za sada nitko ne zna kako oni nastaju. Uglavnom se tumače kroz tri hipoteze. Prema jednoj mogli bi ih stvarati parovi neutronskih zvijezda i crnih rupa koje kruže jedna oko druge. Kako kruže, njihova magnetska polja stvaraju elektricitet i elektromagnetske valove. U trenutku njihova sraza mogle bi nastajati jake provale elektromagnetskih valova.

Prema drugoj to bi mogle biti egzotične crne rupe koje nastaju kada centrifugalna sila rotirajućih, supergustih zvijezda prestane biti dovoljna da poništava njihovu tendenciju da se uruše pod utjecajem vlastite gravitacije. U kritičnom trenutku urušavanja magnetsko polje bi se moglo odvojiti od zvijezde pri čemu bi se oslobodila golema energija u obliku elektromagnestkih valova.

No Manasvi Lingam sa Sveučilišta Harvard i Abraham Loeb iz Centra za astrofiziku Harvard-Smithsonian smatraju da postoji cijeli niz zanimljivih podudarnosti koje govore u prilog trećoj tezi u kojoj kao mogući izvor FRB-ova ne bi trebalo isključiti vanzemaljce.

„FRB-ovi su izuzetno sjajni i vrlo kratki, a nastaju na velikim daljinama. Za sada nismo sa sigurnošću otkrili nikakav mogući prirodni izvor FRB-ova“, rekao je Loeb dodavši kako vrijedi istraživati mogućnost da su njihovi izvori umjetne prirode.

Zašto laserski pogon?

Prije svega treba istaknuti da Lingam i Loeb u svojem radu ne tvrde da su tvorci FRB-ova inteligentni vanzemaljci. Oni samo kreću od pretpostavke da takva mogućnost postoji, pa potom postavljaju pitanje kako bi izgledala tehnologija potrebna za njihov nastanak.

Podsjetimo da smo na Indexu već pisali o ideji da bismo do nama najbližeg sustava zvijezde Proksima Kentauri mogli poslati sonde koje bi se pokretale laserima sa Zemlje. Kada je u sustavu tog crvenog patuljka otkriven planet nalik Zemlji u zoni Zlatokose, pogodnoj za život, ruski milijarder Juri Milner zajedno sa skupinom znanstvenika predstavio je plan o slanju minijaturnih letjelica-laboratorija veličine mobitela koje bi imale reflektirajuća solarna jedra. Takve letjelice sa Zemlje bi se ubrzavale moćnim laserima do brzina oko petine brzine svjetlosti pa bi im do Proksime Kentauri, udaljene 4,25 svjetlosnih godina, trebalo par desetljeća, a ne deseci tisuća godina koliko bi trebalo konvencionalnim raketama. Kada bismo ih poslali u narednih desetak godina, već kroz nekoliko desetljeća mogli bismo imati neke povratne informacije o mogućem životu u tom sustavu.

Kako smo već rekli, konvencionalnim raketama za pokretanje treba gorivo koje ima veliku masu. Ako letjelicu želimo ubrzati do veće brzine, treba nam više goriva, a to podrazumijeva još veće zalihe goriva koje imaju još veću masu za čije je ubrzavanje potrebno još više goriva i tako unedogled. U svakom slučaju vrlo je teško zamisliti kako bi se u svemir mogla lansirati raketa koja bi imala dovoljno konvencionalnog goriva da se ubrza do brzina koje bi bile usporedive s brzinom svjetlosti.

Više zanimljivih podudarnosti

Lingam i Loeb smatraju da bi se pogon na bazi jedara i lasera na većoj skali mogao koristiti i za pokretanje većih letjelica. Prema njihovoj ideji za takvu tehnologiju najbolji bi bili upravo radiovalovi, a ne vidljivi dio spektra. U svojoj studiji dvojac je izračunao kako bi tehnologija izgledala kada bi se energija potrebna za stvaranje usmjerenih zraka proizvodila u solarnim elektranama. Kada bi planet vanzemaljaca bio dvostruko veći od Zemlje i kada bi se nalazio u Zoni zlatokose, na njegovu površinu padalo bi dovoljno energije matične zvijezde da se letjelica teška milijun tona ubrza blizu brzine svjetlosti prije nego što bi odmakla previše daleko da je potisak može dalje ubrzavati. Za usporedbu Međunarodna svemirska postaja teži oko 420 tona. Takav bi sustav bio idealan za transport velikog broja ljudi iz jednog planetarnog sustava u drugi. Pritom bi na drugom kraju putovanja, na odredištu, trebao postojati sličan sustav za usporavanje letjelice.

Proračuni američkog tima pokazali su također da bi se sustav mogao jednostavno hladiti vodom. Drugim riječima, njegova izgradnja bila bi tehnološki impozantna, no u zakonima fizike ne postoji ništa zbog čega bi bila nemoguća.

Znači li to da su tvorci FRB-ova stvarno vanzemaljci? Ne, no proračuni pokazuju da tu ideju za sada ne treba potpuno isključiti. Barem tako vjeruju Lingam i Loeb.