Foto: Shutterstock
ŠEĆERNA bolest je najčešća bolest metabolizma i predstavlja bolesno stanje kronično povišene razine glukoze (šećera) u krvi, koje nastaje zbog manjka ili neefikasnosti hormona inzulina. Uz oštećen metabolizam glukoze često je poremećen metabolizam masti i bjelančevina. S klasično medicinskog aspekta postoje dva glavna oblika šećerne bolesti:
Tip 1 ili o inzulinu ovisni dijabetes od kojeg boluje 5 do 10 posto dijabetičara. Osim genetske predispozicije, smatra se da je ovaj tip bolesti primarno autoimunološki poremećaj kod kojeg imunološke stanice razaraju vlastito tkivo gušterače i njene beta stanice, koje proizvode inzulin. Postoji uvjerenje među ekspertima da ovaj poremećaj imunološkog sustava nastaje kao moguća posljedica prethodne virusne infekcije. Ovaj tip bolesti javlja se najčešće u ranoj dobi. U njegovom liječenju neophodna je primjena inzulina. Ovi pacijenti najčešće su normalne ili smanjene tjelesne mase. Postoji izražena obiteljska sklonost za pojavu bolesti. Imunološki sustav ovih pacijenata razvija antitijela kojima razara vlastito tkivo gušterače.
Tip 2 ili o inzulinu neovisni dijabetes kojeg ima 90 do 95 posto bolesnika najučestaliji je tip dijabetesa. Kod ovog tipa bolesti genetska predispozicija je još više izražena nego kod prvog tipa. Statistike pokazuju da je u više od 30 posto takvih bolesnika prisutna pozitivna obiteljska anamneza. Iako nije pravilo, bolest se obično javlja u kasnijoj dobi (nakon 50. godine života) i najčešće u osobama s povišenom tjelesnom težinom. Razvija se sporo i u većini slučajeva primjena inzulina u liječenju nije neophodna. Osim genetske predispozicije i debljine, rizični faktori za razvoj bolesti su: smanjena fizička aktivnost te krivi način prehrane. Kod ovog tipa bolesti gušterača još luči inzulin, ali najčešće u manjim količinama, nedovoljnim za normalan unos glukoze u stanice i obavljanje normalnih metaboličkih funkcija. U drugoj varijanti, iako gušterača luči dovoljno inzulina, stanice tkiva postaju neosjetljive na njega i razvija se stanje tzv. inzulinske rezistencije. Ovakav tip hiperglikemije najčešće je posljedica višegodišnjeg poremećaja u sustavima za kontrolu glukoze u krvi koji se definira kao metabolički sindrom ili sindrom X. Ovaj, danas tako učestali poremećaj, karakteriziran je debljinom (i to abdominalnom kumulacijom masti), oštećenjem stijenki arterija i razvojem aterogeneze, povišenjem krvnog tlaka, disreguliranim vrijednostima krvnih masnoća, povišenim vrijednostima inzulina u krvi vezanog s razvojem inzulinske rezistencije. Problem nastaje zbog krivog načina prehrane s povećanim unosom namirnica koje imaju visoki glikemijski indeks (šećeri, slatkiši, kolači, slatki i gazirani sokovi, med, namirnice od rafiniranog bijelog brašna...). Organizam do određene mjere koristi svoje kompenzacijske mehanizme kojima razinu glukoze održava unutar normalnih vrijednosti, ali kad bombardiranje stanica šećerima prijeđe granice tolerancije, stanice jednostavno počinju otkazivati poslušnost i zatvaraju svoje membrane za ulaz dodatne glukoze. Iako gušterača nastoji pojačanim izlučivanjem povisiti razinu inzulina u krvi, stanice odbijaju reagirati na njegove signale da prihvate još više glukoze. Ovo odbijanje nazivamo inzulinskom rezistencijom, a kao posljedicu imamo trajno povišenje razine glukoze u krvi. Prema tome, jasno je da se ovaj tip dijabetesa razvija polako te da je i prije samog povećanja razine glukoze u krvi funkcioniranje organizma bilo značajno narušeno.
Uloga pojačane tjelesne aktivnosti i tjelesnog vježbanja u bolesnika sa šećernom bolešću je velika i višestrana. Tjelesno vježbanje djeluje povoljno na samu šećernu bolest, na njene komplikacije i na druge patološke promjene te na bolesti kojima su dijabetički bolesnici skloni. Zasluga što su mišićni rad uvrstili u dio liječenja šećerne bolesti pripada Burgeru i Katschu. Oni su dokazali da mišićna aktivnost smanjuje potrebu za inzulinom, a time djeluje i na odgađanje simptoma kasnih komplikacija. Što se tiče fizičke aktivnosti važno je naglasiti da je njezin učinak na regulaciju šećera u krvi sličan djelovanju inzulina. Tjelesna aktivnost smanjuje razinu šećera u krvi i to zbog povoljnog regulacijskog djelovanja na metabolizam glukoze, naročito u jetri i mišićima.
Da bi se postigao najbolji efekt, fizička aktivnost mora biti umjerena, ali redovita (svakodnevna) te prilagođena individualnim potrebama i aktualnom stanju pacijenta. Ne preporučuje se intenzivni fizički rad ili intenzivno profesionalno bavljenje sportom jer zbog pojačanog oksidacijskog stresa može doći do pogoršanja bolesti i prijevremenog razvoja komplikacija. Ipak, znamo za brojne vrhunske sportaše koji su osvajali medalje na najvećim svjetskim natjecanjima, a boluju od dijabetesa.
Intenzitet i volumen tjelesnog vježbanja, kao i u svakom trenažnom procesu, treba postepeno povećavati. Također, u skladu s promjenama u metabolizmu glukoze prilagođavati količinu i vrstu obroka te dozu inzulina. Tjelesnu aktivnost potrebno je provoditi kada je metabolizam dobro izreguliran, jer tjelesno vježbanje koje se provodi dok je koncentracija glukoze visoka ili je prisutna ketoza, može pogoršati metaboličko stanje. Dijabetičkim bolesnicima može se preporučiti više vrsta tjelesnog vježbanja, neke od njih iziskuju tek malo više od onoga što obavljamo svakodnevno. Imajući u vidu sve faktore posve je razumljivo da nije svaka vježba ili vrsta vježbanja povoljna za pozitivnu promjenu kod dijabetičara. Stoga je vrlo bitno da je tjelesno vježbanje dijabetičara pod kontrolom liječnika, a vođeno i usmjeravano od kvalitetnog trenera.
Izvor: Fitness Trener