Napisao i snimio: Zoran Marinović / photodox.com
U MISLIMA nam je strah od svega onoga što bi se moglo dogoditi. Napetost tek na tren prekidaju komarci koje već odavno ne tjeramo. Ovdje nam se svi žele napiti krvi, pa zašto i oni ne bi dobili svoj dio.
Da barem na njima i ostane, zlokobno se šalimo i vraćamo u ranjivu stvarnost. Ne bi mi bili prvi koje je kaos ove džungle tiho progutao. O, ne. Daleko od toga. Conrad je bio u pravu, u samom srcu tame nema milosti. Samo nepregledna dubina. Rijeka Kongo je granica. Više od tisuću kilometara sa svake njezine obale zarasle u iskon drugo su najveće ovakvo mjesto na svijetu. Odmah iza Amazone.
"Blizu smo" prošaputa naš vodič, pa prvi put i zastane. Osjetimo i prve od stotinjak pogleda, koji sa nevjericom bulje u nas. A dovoljno smo blizu da osjetimo i smrad.
"Hodajte polako, ja prvi prilazim. Ako vidite da ja trčim, trčite još brže. Ako legnem, vi se zakopajte. Ako padnem…jebiga, tada ni vama nema spasa. Bit će svejedno što radite". No, valjda je to bio jedan od onih dana kada se stvari savršeno poklapaju. Netko zaspe, ne dođe na posao i izbjegne prometnu. Tako je doma. Ovdje su se vojnici vjerojatno negdje napili ili zaboravili puške, ili pljačkaju, tko to zna. Bitno je samo da ih nije bilo.
Baš tu, na ovoj rupi, negdje u džungli između gradova Butembo i Lubero, na sjeveru Sjevernog Kivua ili Grand Northa, u Demokratskoj republici Kongo ili bivšem Zairu, na mjestu bez imena ako ćemo pošteno, tamo smo počeli.
Ispod naših nogu bio je original. Rudnik dijamanata. Krvavih puno više nego sjajnih. Vrelijih od erupcije Nyiragonga, obližnjeg vulkana koji ih već stoljećima iz svoje utrobe tjera tik pod noge ovih ljudi.
S jednim od kopača, Michelom, koji se ubrzo prometnu u vođu ove odbačene skupine očajnika, sjedimo. Ponuditi cigaretom tamo je najveća nagrada. Dim bar na trenutak rastjera miris vlage. Prijateljstvo je sklopljeno. Pakt o šutnji. O preživljavanju mogućih posljedica ovog neobičnog susreta. Uspijevamo napraviti i nekoliko fotki. Iako cijeli dan u blatu i na kiši, Nikonov fotoaparat D4 radi besprijekorno. Njegova kvaliteta i brzina, jedina su nam nada, oružje, jer bez fotografija sve bi bila samo - priča. A ovo je mjesto na kojem nemaš pravo na pogrešku. Pa čak ni fotografsku.
Naš rudnik ili točnije rupa jedna je o nekoliko stotina u ovom dijelu Konga. Po količini izvađenih dijamanata ova zemlja treća je u svijetu. Po zalihama navodno prva. Južnoafrički De Beers, preko neke belgijske tvrtke, uz državu je u suvlasništvu tamošnjeg jedinog legalnog rudnika. Svi ostali izgledaju manje više ovako. Jadno. I pod kontrolom neke od vojski ili milicija što drmaju ničijom zemljom koja je takva postala još od pada diktatora Mobutu Sese Seka 1997. godine.
Noviju, isprepletenu, povijest ove zemlje, osim da je ispisana bezumnim nasiljem, gotovo je nemoguće prepričati.
Brojne frakcije, partije, vojske, beznačajnih naziva poput "narodne milicije, patriotski savezi, ujedinjene fronte", odavno nemaju političke ciljeve. Trgovina dijamantima glavni je izvor prihoda. Od tog novca kupuju oružje i hrane se. Zbog njega nastavljaju svoju igru u kojoj je tijekom posljednjih 14 godina u Kongu ubijeno oko 6 milijuna ljudi. Zato je dijamant iz ovih krajeva konfliktan i zabranjeno ga je prodavati bilo gdje u svijetu. U jadu ove džungle, nekako usred razgovora s Michelom, odlučili smo do kraja istražiti kako isti funkcionira. Ili točnije, kako ga gospodari rata spretno zaobilaze. Motivaciju nije bilo teško pronaći.
"Svi mi ovdje smo nitko i ništa. Radimo za dva dolara dnevno. Od zore do mraka. Neki su dužni pa ovako odrađuju dug, drugi su robovi zarobljeni u nekom sukobu. Oni bi pobjegli, ali ne znaju u kojem pravcu bi trebali bježati prema kući. Treći, kao ja, moraju hraniti brojnu obitelj i ovo je najbolji posao koji sam mogao naći. Vojnici koji nas čuvaju, a sada ih nema, oni mogu zaraditi duplo više od nas."
Tko kontrolira ovo područje, upitao sam ga. Pa zar je to važno, odgovorio je.
Još nekoliko cigareta, pa onda i cijela kutija za kopače, bilo je dovoljno da nas provedu rupama iz kojih vade kamenčiće što ih dame tako rado kupuju kod Tiffanyja. Pitao sam ga može li se štogod vidjeti, čak i kupiti. Ne smije, ali može. Iz folije je izvadio kamen. Karat do karat i pol. Cijena? Prava sitnica. U Zagrebu brušeni oko 8000 eura. Ovdje je početna cijena za sirovi, prije cjenkanja, bila 50 dolara. Oko 233 puta manje. Hvala.
Boss Makambo trgovac je dijamantima iz 100 kilometara udaljenog grada Butemba. On, ali i niz njegovih kolega tamo prikupljaju dijamante koje im donesu vojske iz džungle. Njega ne zanima kako se zovu pukovnici nosači. Niti ga je briga imaju li uopće ime ljudi koji su dijamante pronašli. I njega sam pitao mogu li kupiti koji kamenčić.
"Inače se ne bi smjelo. Znate to je zabranjeno iznijeti iz Konga."
Koji je onda razlog zbog kojeg vodite ovu trgovinu i zašto je istih masu u ovom gradu. I nije baš da Kongolezi sami imaju za ovaj luksuz, probao sam krenuti putem logike. Odmah zatim i slagao da me ne zanima business već da mi dijamant treba za zaručnicu.
"Onda može. Cijena za karat je 250 dolara."
Opa, eto kako smo skočili pet puta. Bit će da je najam dućana uz prljavu cestu Butemba visok, pa bi malo pljačkali zalutale bijelca. Ionako nam nije bilo do shoppinga. Uz nekoliko zagonetnih i izmišljenih poziva na hrvatskom koi je njemu zvučao kao bogatiji ruski, doveo sam u pitanje teoriju o zaručnici i nametnuo puno prihvatljiviju da sam nečiji posrednik. Odmah nakon pitanja o tome s kime bi trebao pričati ako želim kupiti malo više kamenčića, uputio me kod "sljedeće ruke".
"To je obitelj koja sređuje papire" pozdravio me Makambo.
Srediti papire znači pronaći čovjeka koji će izdati lažnu potvrdu o porijeklu dijamanata. Potvrda iz Konga znači da se dijamant na zapadu ne može prodati, ali ona iz Ugande nema konfliktni prefiks i kamen s takvom dokumentacijom poželjan je i dobrodošao od Tel Aviva, preko Antwerpena do New Yorka. Činjenica da Uganda nema rudnike dijamanata pa time i ne može biti zemlja porijekla naravno da nikome ne smeta. Pao mi je na pamet izraz kako je šutnja zlato, ali sam odmah shvatio i da mu u ovoj puno vrednijoj i sjajnijoj igri nema mjesta.
"Obitelj" ili fikseri, kako sam i očekivao, bili su puno manje raspoloženi za našu igru. Kod njih se ne dijele podsjetnice. A fotografiranje je moguće kao i u središtu CIA-e. Razloga za to najmanje je pregršt. Vila u centru Butemba na dnevnoj bazi prima po nekoliko Kineza, Libanonaca, Rusa i Indijaca. Njezinog gazde pak nema već nekoliko godina. Postao je prvi milijarder u dolarima ovoga kraja, papire iz Ugande izdavao je kao na pokretnoj traci, pa ga je konkurencija skratila za glavu. Poštedjeli su mu suprugu koja je ubrzo nakon korote preuzela cijeli posao. Ona je opreznija, pa iako živa, niti nju nitko već dugo nije vidio. Zovu je business mama. Kažu da je jako debela. I to je manje više sve što uopće kažu. Nabildani majmuni koji rade za nju niti jedan nemaju ime i prezime. Jednako kao što niti njezino neće reći. Jedan od njih shvatio je da nisam ozbiljan kupac pa me zamolio da dođem kada se šef vrati s godišnjeg. Dakle nikada više.
Poslušali smo ga, i dok užurbano izlazimo na jednom zidova primjećujemo požutjeli reklamni plakat; "Dijamanti su vječni", slogan pod kojim trgovci dragim kamenjem, prodaju te obožavane svjetlucave kamenčiće.
Izmišljena slika lijepe, mlade bjelkinje koja sanjivo gleda ruke dok joj zaručnik nježno stavlja dijamantni prsten, postaje dio tradicije čitavog zapadnog svijeta.
I teško je za vjerovati da će kakav mladi par, koji stoji ispred izloga draguljarnice i mašta o zaručničkom prstenu, biti svjestan "one rupe", izmučenih kopača, smrdljivog mulja, te na kraju krajeva koliko je zbog tog prstena teško biti dijete u Kongu. Prava istina da zaručnik osim skupocjenog prstena kupuje i desetak kalašnjikova nekome od pobunjenih generala, kako stvari stoje zauvijek će ostati tamo dolje, negdje uz mračnu rijeku Kongo, u džungli, među malaričnim komarcima, u samom srcu Afrike.