Marko Purišić, glavni lik projekta Baby Lasagna, kategorički je obezvrijedio optužbe za plagiranje “jer se svake godine oko Dore i Eurosonga poteže tema o plagiranju, a on čak nije ni prvi od natjecatelja koji je optužen za plagijat”.
Razumljiv PR potez ignoriranja očitog problema nepovezanom činjenicom, ali ne zaboravimo i važan detalj: nije se izravno suprotstavio optužbama.
Vjerojatno zato što je Rim Tim Tagi Dim zaista mashup posuđenica, ali je li to slično onoj sramoti kad je Mia Dimšić bila dubinski inspirirana pjesmom Taylor Swift pretprošle godine? Pogledajmo malo bolje.
Rammstein? Ne laskajte mu
Usporedbe s Rammsteinom neću komentirati jer je riječ o stilskim sličnostima. Glazba Rammsteina počiva na fuziji agresivnih metal elemenata, humora i karakteristično duhovitog pristupa riffovima, koji često zvuče kao metal cover starinskih poskočica. Tražiti metal riffove koji ofrlje podsjećaju na Rim Tim Tagi Dim i vikati da je riječ o plagijatu Sizifov je posao - Marko Purišić diže od Rammsteina koliko i Mario Battifiaca od Montyja Pythona. Drugim riječima, moraš biti baš jako neupućen za takve prozivke.
Najbolji dio pjesme je - sample
Počevši od vodećeg riffa koji je i najbolji dio pjesme (ništa u ovoj pjesmi ne ugađa našim mozgovima više od trenutka kad vokal uprati melodiju riffa): apsolutno je 1/1 identičan sampleu iz pjesme Espectro, sklon sam zaključiti da je riječ o istom sampleu koji su obradili i Purišić i ovaj nepoznati DJ.
Šanse da je naš natjecatelj ovo čuo su prilično malene jer je najgledaniji rezultat pretraživanja DJ-evog imena neki trans youtuber koji se bori protiv transfobije u francuskim medijima. Ne isključujem da u nekom videu kaže “stop transfobiji, rim tim tagi dim”... Ali vjerojatno ne.
Puno su veće šanse da su obojica iskopala taj sample na jednom od bezbrojnih servisa koji to nude. Slični problemi redovno se pojavljuju u današnjoj glazbenoj industriji, a u nedostatku optužbi originalnih autora, sklon sam misliti da se radi o sampleu koji je ili besplatan ili je unaprijed plaćeno njegovo korištenje registracijom na neki od tih servisa.
Je li pretjerano kreativno da glavni, vodeći, najvažniji, najzarazniji dio pjesme bude sample? Ne.
Ali dopustite da vam ubacim jednu bubu u uho: sempliranje nije nužno loše. A prenamjena postojećih glazbenih fraza u nešto posve originalno i novo u pravilu nije uopće loša.
Postoji hrpetina hiperkreativno iskorištenih sampleova koji su - naravno, po mom osobnom sustavu vrijednosti - potpuno u skladu s glazbenim kodeksom časti i nisu samo pohvalni za vještog glazbenika koji ih napravi, nego i za kreatora originalne fraze koji je napravio nešto toliko dobro da je inspirirao drugog sposobnog glazbenika. To je zapravo hommage povijesti, ljubavno pismo, dijalog između dvije osobe opsjednute stvaranjem i zaljubljene u onu ključnu emociju koja je inspirirala obje pjesme.
Ili njih tisuću, ako pitate Daft Punk.
Purišiću je ova zabavna fraza vjerojatno samo poslužila kao temeljna cigla za nabacivanje ideja koje su kasnije evoluirale u Rim Tim Tagi Dim, što je sasvim u redu. Drugim riječima, najveći grijeh Baby Lasagne je nekreativno korištenje samplea, za što je kriv i taj DJ. “Maznuto” jest, ali vrlo vjerojatno stopostotno legalno i neosporno.
Koliko je problematičan refren?
Najproblematičniji dio pjesme je refren, ali ne zbog razloga koje očekujete.
Refren je jednostavno - dosadan podbačaj. Radi se o klasičnom himničkom call and response refrenu kakav možete čuti u svakom drugom derivatu prosječnih metal bendova koji pokušavaju napraviti hit. Klasična forica: krenemo s ritmičnim sekcijama, perkusivno izvodimo slogove, gradimo pjesmu do točke usijanja i onda ravan legato refren isporučuje katarzično emocionalno razrješenje. Nekad to funkcionira fantastično: od komercijalnih klasika kao što je Toto - Africa pa do velike većine punka i metala koji je došao do šire publike kao što je Hladno pivo - Pjevajte nešto ljubavno.
U slučaju Paina i Baby Lasagne, refreni su super ako ste s glazbom na vi. Ili vas snađe u nekom moshpitu. Ili je, prilagođeno prosječnom Hrvatu, himna hrvatske rukometne reprezentacije ili nešto takvo. Služe istoj funkciji kao i u ovim pjesmama iznad, ali je ne izvršavaju ni blizu toliko dobro, radi se samo o udaranju po istoj izmorenoj formuli ne bi li se pjesma privela kraju.
S tehničke strane, mislim da bi optužba za plagijat pala na sudu zbog nečega što se zove “značajna sličnost originalnom komadu glazbe”. Da sad ne kompliciram, činjenica je da ovakvih refrena ima više nego što ima ljudi na planetu. Jednostavno se ne radi o dovoljno unikatnom glazbenom motivu da bi se moglo decidirano utvrditi da Purišić posuđuje upravo od ovog glazbenog komadića - melodije iz prve linije Painova refrena.
Naravno da postoji validna šansa da je Marko Purišić digao prvu melodijsku liniju ovog konkretnog refrena, ali imam dobar argument da ne vjerujem u to:
ako je htio ukrasti nešto što će umjetno podignuti kvalitetu njegove pjesme, zašto nije ukrao nešto bolje?
Inače, nakon što sam čuo fonetske probleme ovog refrena (“my presence fades to black” i “my anxiety attacks” su jako nespretno izvedene u okvirima ovog glazbenog konteksta), istražio sam povijest Purišićevog djelovanja malo detaljnije i došao do zaključka da je šlampavo tekstualno gužvanje linija njegov perzistentan problem.
Bacio sam uho i na recentno djelovanje, uglavnom je vezano uz (ne znam točno zašto) popularan njemački bend Mono Inc. (tu svira njegov brat), u kojem je na nekim pjesmama kreditiran kao autor glazbe zajedno s kolegom koji piše i tekstove. Dakle, tu je unaprijed izbjegao svoje autorske probleme i klonio se tekstualnog dijela. Pametno!
A plagijati u svijetu?
Priča o plagijatima je jako zamršena, bar na zakonodavnoj razini. Neke slučajeve je vrlo lako prepoznati jer su očiti do razine gluposti lopova, primjerice Coldplay - Viva La Vida vs. Joe Satriani - If I Could Fly; ili su jednostavno prepjevi poput Male fufice i Poštara lakog sna naših Pipsa, ali obično nije toliko jednostavno.
Je li Jimmy Page ukrao gitarsku kičmu pjesme Stairway to heaven grupi Spirit?
Je li Carlos Lyra inspirirao Jona Lorda i Ritchieja Blackmorea za jedan od najprepoznatljivijih riffova svih vremena?
Je li Pharrell Williams znao malo prerano da će Blurred Lines biti sveprisutni hit?
I vjerojatno najzanimljiviji primjer posuđivanja u modernoj glazbi. Ova pjesma:
je prva pjesma u povijesti koja je kreditirala ovu pjesmu ispod:
temeljem ni manje ni više nego vajba. Da, Peter Bjorn and John dobili su dio tantijema od autora OneRepublic za vajb. Slično kao onaj zamršeni slučaj Mije Dimšić koja je digla Guilty Pleasure od Taylor Swift, pjesma nema identične fraze, ali je sve u paketu toliko minimalno različito od originala da sve podsjeća na onu novu ženu Kanyea Westa koja totalno, ma ni najmanje ne sliči na njegovu bivšu. Autor pjesme I Ain’t Worried jednostavno je zaobišao kompliciran sudski postupak i umilio se Šveđanima unaprijed. A tko je ikad odbio uzeti novac koji nađe na cesti?
U zabavnom primjeru kreativnog korištenja novih tehnologija, Noah Rubin i Damien Riehl su prije par godina programirali računalni algoritam koji je proizveo sve moguće melodije u modernoj zapadnoj glazbi (68 milijardi i 719 milijuna melodija, da budemo precizni) te ih pohranio na disku uz otvoreno dopuštenje da ih bilo tko koristi u budućnosti, što automatski sprječava bilo kakve potencijalne tužbe oko autorskih prava u glazbi. Ovo je odličan primjer kvalitetnog i provokativnog trolanja, a zakonski ovo nije važeće jer se potreba za uključivanjem strojno proizvedene glazbe u kontekstu autorskih prava tek recentno pojavila, a njihovo rješenje zasad je prozvano samo trolanjem.
U međuvremenu, tužiti goleme hitove jako je isplativo - a samim tim i učestalo - i zbog toga je dobar postotak tužbi dignut od halapljivih autora koji su prepoznali nešto svoje u hitu i natječu se za malo pažnje i puno novca. Toga je bilo i bit će, autori se inspiriraju da bi platili račune i sve to ima potencijalne zakonske reperkusije jer bi institucije trebale štititi glazbenike.
Ali postoji i nešto puno gore od plagiranja
Plagiranje je utuživo. Ono što je zapravo jezivo, jeftino i zabrinjavajuće jest komodifikacija glazbe koja je najvidljivija upravo u - ciljanom plagiranju. Sigurno ste čuli neke od ovih hitova:
A u ovu zlokobnu skupinu spada i već spomenuta I Ain’t Worried. O čemu se radi?
Malo predznanja: društvene mreže i digitalna distribucija glazbe potpuno su poremetile posao izdavačkim kućama koje gube dodir sa sve nepredvidljivijim tržištem i nekonvencionalnijim putem do istinskog hita. Viralnost je teško umjetno postići, generacija Z ne prašta krindž, izvođači su sve više brendovi koji izbacuju content svih vrsta (a glazba je samo dio portfelja), digitalno poznatim ličnostima je margina ulaska u glazbenu industriju sve niža i niža…
A ako to nije dovoljno, ljudi sve više slušaju glazbu starijeg datuma. Industrijski podaci pokazuju da top 200 novih pjesama po streamingu zapravo uzima manje od 5% ukupnih streamova, a to s vremenom rapidno opada.
Na to utječe i porast starijih konzumenata koji konačno usvajaju streaming servise, a upraćeno je i velikim razvodnjavanjem pozornosti slušatelja: sve je veći broj manjih hitova koji dosežu milijun slušanja, a sve manji broj golemih i sveprisutnih megahitova za koje se mogu kladiti da su ih čula i vaša djeca i vaši roditelji.
Jasno vam je zašto su izdavačke kuće u panici - užasno je teško svima koji nisu vlasnici ogromnih kataloga pjesama pa imaju značajan pasivni prihod koji će ih vjerojatno održavati na životu do daljnjega, zbog čega ni nema potrebe za riskantnim potezima i novim izvođačima. Da prevedem na hrvatski: katalozi Boba Dylana, Beatlesa, Olivera Dragojevića i Gibonnija su otprilike kao da vam djed ostavi nekoliko nekretnina na poželjnijim hrvatskim otocima; možete jednostavno unajmiti nekoga da to vodi za postotak i provesti ostatak života ljuljuškajući guzu u austrijskom bordelu.
Sad kad smo to ustanovili, postoji i praksa za one kojima su bordeli dosadili, a ipak nisu dovoljno kreativni da bi obogatili našu egzistenciju i napravili dokumente ljudskog postojanja: iskorištavanje publishing prava za nove hitove.
Podgrijavanje starih hitova u mikrovalnoj
Svi hitovi koje ste vidjeli iznad nastali su na identičan način: izdavačke (ili publishing) kuće koje imaju pravo na kataloge pune popularnih pjesama okupe tim industrijskih autora i daju im popis pjesama koje bi valjalo prenamijeniti. Neodoljivo je: mozak puno bolje reagira na poznate melodije u novom ruhu jer više ne postoji korak otkrivanja i usvajanja potpuno nove melodije, lakše je baciti promotivne novce na nešto što je - tehnički - već bilo hit, a kao dodatni bonus novi hit popularizira izvornu pjesmu i digne joj statistiku na streaming servisima. Praksa identična onoj u filmskoj industriji koja mrcvari stare franšize do trenutka kad baš više nitko ne dođe na premijeru.
Svi su na dobitku. Izdavačke kuće imaju siguran put do hita, autori imaju štaku na koju se mogu osloniti kad im treba novac, slušatelji imaju što staviti na plejlistu dok čiste stan. Svi mi koji fanatično proždiremo glazbu jer je to najljepše nešto što je čovječanstvo izmislilo i najbolji put do najdubljih ponora nas samih, ali i najviših vrhunaca našeg kolektivnog ljudskog iskustva, smo na gubitku.
Ne zato što dobre glazbe nema, naravno da ima, ali orijentacija profita u industriji jednostavno će sniziti vrijednost ekspresije i povisiti vrijednost zanatske proizvodnje provjerenog materijala na traci, što neminovno dovodi do smanjenja broja izvođača koji su stvarno kreativni luđaci.
Kutak za sanjare: ovdje postoje i dvije alternativne struje koje nam pružaju hračak nade. Imamo vječni argument da pravi umjetnici ne mogu pobjeći od iskrene ekspresije bez obzira na to koliko su loše plaćeni za to (nije najčvršći, ali postoji), kao i činjenicu da raspršena pažnja slušatelja dovodi do više mikro skupina fanova koje mogu donijeti skromniju, ali konzistentnu, zaradu većem broju manjih izvođača. To je točno, ali raspršena pažnja znači i puno slabiju predanost pojedinim izvođačima, gubljenje umjetnika u masi i ovisnost o plejlistama te viralnoj glazbi - a sve te faktore opet gura svemogući algoritam koji nije baš nepristran i neovisan.
Kod nas je situacija malo lakša jer zarada od glazbe u Hrvatskoj nema nikakve veze sa stvaranjem glazbe za tržište, ali svejedno imamo primjere poput ove sramote:
Iva Ćurić u ovoj je priči samo marioneta Croatia Recordsa i jedini grijeh koji njoj možemo pripisati je to što je uštedjela na stilistu za ovaj spot i došla na snimanje u opravicama za vikend-izlet na Jadransko more HŽ linijom Osijek-Split.
Pitanje je vremena kad će se golemi katalozi domaćih igrača početi koristiti u ove svrhe. Zasad im ostaju sigurna emitiranja na radiju, a i dobre suradnje s HRT-ovim kravama muzarama u koje se guraju pjesme na koje prava imaju oni najpogodniji.
Zaključak? Ne budimo pregrubi prema Baby Lasagni, bar ne na temelju posuđivanja.
Moglo je biti puno gore.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.