LICE Vincenta Schiavellija i njegovo ime publika obično ne prepoznaje jednako dobro, dijelom zato što publika obično i ne pamti imena poput Vincentovog, ali još više jer i te kako pamti lica poput njegovog.
Kako i ne bi? To je lice koje je nemoguće zaboraviti sve i da te pošalju na lobotomiju. Pored talenta upravo licu i duguje veliku epizodnu karijeru koju je ostvario, mada ima nečeg klasično talijanskog u tim crtama. Naravno, kada "klasično talijansko" ne bi podrazumijevalo i ljepotu. Njegov neobični fizički izgled je bio posljedica Marfanovog sindroma, ali tom izgledu je mnogo dugovao i sigurno je bio zadovoljan što nije bio "obične" vanjštine.
Bruklinski izdanak sicilijanskog porijekla, bio je apsolutni miljenik Miloša Formana i kod češkog magistra režije odigrao je čak šest uloga: Taking Off, Let iznad kukavičjeg gnezda, Amadeus, Narod protiv Larryja Flynta, Valmon i Čovjek na mjesecu. Sigurno je najpamtljiviji od navedenih filmova bio u Letu kao dio ekipe sa psihijatrije, a izvan toga je svoje nevesele oči poklonio još nekim dobrim naslovima, kao profesor biologije u Fast Times at Ridgemont High ili, recimo, nezaboravni duh klošar podzemne željeznice u Duhu. Za taj lik je velika šteta što nije malo bolje razrađen jer spada u najkvalitetnije segmente filma.
Inače, uz Christophera Walkena jedini je čovjek koji je bio negativac i u James Bond i u Batman svjetovima. U njegovom slučaju govorimo o ostvarenjima Sutra nikad ne umire i Povratak Batmana.
Također, dok su Beecher i Keller iz Oza još jurcali sa slinčekom oko vrata, on je odglumio prvog homoseksualca u povijesti američke televizije, godina je 1972. i serija The Corner Bar. Privatno je bio daleko od toga, dva puta se ženio i imao dijete, međutim, eto, upisao se i u LGBT povijest.
Veliki profesionalac na filmu, ali i u kulinarstvu, napisao je tri knjige o hrani koje su u isto vrijeme i neka vrsta memoara jer je svoje anegdote prenio kroz recepte. Nažalost, kao i njegov kolega iz Duha Patrick Swayze, preminuo je od raka s 57 godina, tako da se nadamo da su se sreli u nekom metrou daleko ljepšem od onog kojim su se zajedno vozili u filmu. Schiavellija je smrt snašla 2005. na Siciliji i, u maniri pravog rodoljuba, tražio je da mu kosti počivaju u Palermu iako je rođen preko oceana.
Nije zaboravljao svoje korijene nikada i tijekom života im se redovito vraćao, a na sličan način se i filmski gledatelji redovno vraćaju njegovim filmovima. Možda se svjesno vraćaju i zbog njega (iako je vjerojatnije da to rade nesvjesno) jer i on je jedan od razloga zašto ti filmovi dovoljno vrijede da bi ih se ljudi ponovo sjetili poslije jednog ili više desetljeća. Svakako je doprinio mnogo - mister Vincent Schiavelli.