Dwyer uglavnom proučava čestice s visokim energetskim potencijalom u svemiru. Otkako je prije dvije godine došao na Floridu, jedno od područja u kojemu ima najviše munja na svijetu, zainteresirala su ga izvješća o golemom emitiranju gama-zraka i X-zraka koja se povezuju sa sijevanjem, jer se takva zračenja s emitiranjem velike količine energije najčešće vide samo u svemiru, piše Nature.
Većina znanstvenika vjeruje da munja nastaje kad u atmosferi nastane golemo električno polje. Iako nitko nikad nije utvrdio postojanje takvoga polja, znanstvenici su tu tvrdnju jednostavno prihvatili zato što se nisu pobliže pozabavili tim pitanjem.
Kad je Dwyer u umjetnim uvjetima izazvao zračenje s velikom količinom energije prema modelu koji opisuje nastanak električnih polja za vrijeme oluje, ostao je šokiran. Otkrio je da ispuštanje gamma i X-zraka razbija električno polje i zapravo sprječava njegov rast do razine koja bi izazvala pojavu munje.
Zato pravi uzrok pojave munje i dalje ostaje nepoznat. Dwyer pretpostavlja da bi isti proces koji ograničava rast polja zapravo mogao zadržavati napon u nekim dijelovima dovoljno dugo da se pokrene munja.
"Električna polja nastaju za vrijeme oluja, u kojima molekule vode, zbog toga što se jedne kraj drugih kreću prema gore ili dolje, ispuštaju elektrone, a oni pri kretanju kroz zrak mogu ubrzati gotovo do brzine svjetlosti", tvrdi Dwyer.
Prema modelu koji je on razvio, ti elektroni koji se kreću iznimno brzo udaraju u druge čestice iz kojih također izbijaju elektrone sve dok se tako nakupljena energija u električnome polju ne isprazni zračenjem gama ili X-zraka, a to smanjuje napon u električnome polju. Dwyer misli da je to prava granica do koje može rasti napon električnoga polja.