Foto: Discogs/Nada
GOTOVO četiri decenije, širom naše zemlje, odjekuje pjesma "Druže Tito, mi ti se kunemo". Slušamo je u tvorničkim halama, školama, kasarnama, rudnicima, na oranicama.
Malo je, međutim, poznato da je ova pjesma nastala u potkozarskom selu Bjelajcima.
Ispjevala ju je Persa Ristić. Ona je domaćica i sudionik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela. Sjeća se, veli, dobro svih ofenziva. Posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju.
Početkom listopada 1942. godine vratila se iz Slovenije. Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla je pustoš na sve strane, popaljene kuće, izginulo stanovništvo ili otjerano u logore.
Persa se sjeća: "Nas nekoliko žena koje smo preživjele, obilazile smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno sijeno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih mještana i boraca u vrijeme ljetne ofenzive 1942. godine na Kozari.
U tom teškom vremenu prvi put smo zapjevale pjesmu: 'Grob do groba u zelenom žitu, a Kozara zaklinje se Titu. Druže Tito mi ti se kunemo, da s tvoga puta ne skrenemo'.
Tako je ova pjesma krenula od mjesta do mjesta, od bitke do bitke".
Iako je već odavno zakoračila u sedmu deceniju života, ona i danas s drugaricama s kojim je dijelila i dobro i zlo, rado zapjeva.
(Nada, 1982.)