ZAŠTO je zabrana Facebooka na radnom mjestu uopće velika vijest? Ne podrazumijeva li se da na radnom mjestu ne smijete zabušavati?
Vijest se prezentirala kao da ima veze s kršenjem osnovnih ljudskih sloboda ili Ustavom zagarantiranim pravom na nerad i „džabalebarenje“. I naravno da će ljudi pronaći stotinu i jedan način da zabušavaju i prežive tih osam radnih sati, ali poslodavci su se pobrinuli da to ne rade na konkretan način. A to je slinavljenje za kompjuterom, chat, komentiranje tisuću i jedne fotografije s dvodnevnog izleta, postavljanje redovito debilnih statusa i YouTube clipova mnogobrojnih hitova koje ste voljeli u mladosti.
Naglasak se automatski stavlja na riječ „zabrana“ što kod mnogih izaziva negodovanje jer zabraniti nešto nije pametno i moglo bi stvoriti revoltiranu masu koja samo čeka da uzvrati pobunom. No, kao da se nitko ne pita što se točno zabranjuje.
Kada bi sutra došli na radno mjesto i sa sobom donijeli nekoliko albuma obiteljskih slika, sjeli na svoje radno mjesto, uključili glazbu, TV, počeli satima s prijateljima raspravljati o fotografijama i njihovom mišljenju o tome kako ste na njima ispali i uz sve to telefonom nazvali i neke prijatelje iz srednje škole, stavili ih na speakerphone ne bi li se i oni uključili u cijelu raspravu, stvari bi vrlo brzo izmakle kontroli i nitko se ne bi čudio zašto šef ne gleda blagonaklono na ovakvo gubljenje vremena. Ali upravo je to ono što zaposlenici u mnogobrojnim firmama diljem svijeta rade barem dva sata svakog radnog dana. Naravno da je cijeli proces olakšan i sve je stopljeno u jednu društvenu mrežu, ali i dalje se radi o jednoj te istoj stvari – ne radite.
Ministarstvo pravosuđa i mnogobrojne pravosudne institucije zabranile su korištenje društvenih mreža. Uz sve to, Ministarstvo daje i službeno obrazloženje kako je riječ o opasnosti otkrivanja povjerljivih informacija. Čemu uopće obrazloženje zabrane nerada na radnom mjestu? To se podrazumijeva.
Posao i zajebancja ne idu zajedno
Kada bi netko na radno mjesto donio štene mađarske vižle za koje bi se dva sata dnevno trebao brinuti, niste dužni glupavom zaposleniku objašnjavati razloge zbog kojih njegov pas ne bi smio trčkarati uredom, lajati, gristi namještaj i pišati po sobi. „Ma sladak je mali, ali strah me da nam ne bi požderao spise“. Ne, psu tamo nije mjesto osim ako niste veterinar, ne radite u štenari ili azilu za pse. Isto ide i za Facebook i ako vam održavanje te stranice nije posao ili ako na vašem profilu ne postoji nešto od presudne važnosti za vaš radni zadatak, strpite se tih osam sati jer gore se ionako ne odigrava ništa zanimljivo.
Na kraju krajeva, većina nas koji te profile imamo ionako je prestara za te gluposti. Dokaz tome je i sama činjenica da smo u stalnom radnom odnosu što znači da smo za nekoliko godina prekoračili granicu ponašanja primjerenog našem uzrastu. Najsmješnije je to da više ni ne primjećujemo koliko je cijeli koncept smiješan i djetinjast. Objavljujemo svoje debilne fotografije, radimo animirane likove koji donekle sliče nama samima, priključujemo se debilnim grupama kao što su „skupimo 100.000 članova i vratimo Michaela Jacksona u život“ ili „palačinke s marmeladom su baš super“, uzgajamo virtualne farme i koristimo emoticone u svakoj trećoj poruci. A čak i ako pređemo preko toga i zaključimo „kog je briga, jedan je život i možemo biti infantilni ako nam to odgovara“ i dalje smo na radnom mjestu i primamo novac za rad.
Uskoro ćemo objašnjavati i zašto klinci u školama, usred nastave ne bi trebali provjeravati svoje profile na mobitelima. Službeno objašnjenje škole bit će „strah od prepisivanja“. Ne, u školi ste. To je dovoljan razlog i ne treba vam uvijeno obrazloženje, a ono je još manje potrebno odraslima koji bi do sada već trebali znati da posao i zajebancija ne idu zajedno.
Ne treba strahovati od odmazde. Ne postoji ništa politički nekorektno u izjavi „ne zajebavaj se, radi“, a to bi ujedno bilo i savršeno službeno obrazloženje.