U ŠKOLSKOM centru za strojarstvo i elektrotehniku u Zagrebu početkom sedamdesetih godina postavljeno je prvo eksperimentalno računalo. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1972. godine u kojemu su profesori otkrili što misle o uključivanju računala u nastavu.
Ožujak 1972: Dok je prije desetak godina u Americi tzv. kompjutorska nastava u školama već uvelike postala svakodnevna praksa, europske razvijenije zemlje počele su se tek kasnije ozbiljno baviti pitanjem prevladavanja tzv. klasične škole i uvođenja što više tehničkih rješenja. Danas u tome već prednjače Francuska, Njemačka i još neke zemlje, tako da se pojam učenika umnogome razlikuje od tog pojma u prijašnjim razdobljima.
Škola budućnosti postaje stvarnost
U našem smo listu već pisali što nam donosi tzv. škola budućnosti i kako će ona izgledati u različitim oblicima svoje djelatnosti. Ovdje nas međutim zanima samo jedan aspekt takve škole: hoće li i kako strojevi zamijeniti profesore i kakva je budućnost "starih, dobrih, profesora"?
Nema više nikakve dvojbe: i u naše je škole počeo nezadrživ prodor suvremenih tehničkih pomagala, počevši od "bezazlenih" magnetofona do "čudovišnih" kompjutora specijalno namijenjenih škola. Da vidimo o čemu je zapravo riječ?
Nedavno je u Beogradu održan simpozij o programiranoj nastavi gdje je više stotina pedagoga razmatralo nekoliko dana sve prednosti i nedostatke što nam donosi buduće vrijeme i kakva je vizija škole budućnosti.
"Za nas nije najvažnije da se učenik ponaša kao da misli, već da doista misli", rekao je Milan Bakovljev, poznati beogradski pedagog i veliki pobornik programirane nastave kod nas, i dodao: "Dakle, riječ je o programiranju učenja razmišljanjem... Učenik daje točne odgovore zato što se osvjedočio da su točni, a ne samo zato što ih netko potkrepljuje..."
I dalje: "Ako se u osnovi navika, odnosno automatiziranih vještina i ponašanja, ne nalazi svjesno, kompletno shvaćeno znanje - učenici će biti sličniji automatima nego ljudima! Da bi se to izbjeglo, programirani dril treba se oslanjati i nadovezivati na kreativno programirano učenje. Dril se ne smije svesti na dresuru: ona je, makar bila i programirana, namijenjena isključivo životinjama."
Prema tome, postoje i zamke u koje bi se moglo upasti, ako ne bi sve teklo po utvrđenim i ispitanim naučnim metodama. Stoga je prvi zadatak da programe konstruiraju ekipe kvalificiranih stručnjaka, npr. nastavnik, programer, metodičar, psiholog i sl. Simpozij je dao i jedan putokaz, što je veoma značajno, i to ovaj: dok ne sazru svi potrebni uvjeti za uvođenje elektronskih strojeva, reformiranje našeg školstva treba proći jednu prijelaznu fazu. To bi, na primjer, mogla biti kombinacija programiranog i neprogramiranog materijala što bi se sve moglo naći u pojedinim udžbenicima za određene predmete.
"Treba to doživjeti u razredu... "
U Republičkom sekretarijatu za prosvjetu u Zagrebu posebna ekipa stručnjaka već dulje radi na praktičnim rješenjima u vezi s uvođenjem suvremenih tehničkih pomagala u škole.
Fabijan Radonić, savjetnik za nastavnu tehniku, kad govori o tome, oduševljava se sa svim onim što bi trebalo doći.
"Treba to doživjeti u razredu", kaže nam, kad smo ga upitali za mišljenje, i nastavlja: "Ja sam šesnaest godina predavao u razredu kao nastavnik i dobro 'osjećam' što bi trebalo provesti. Bio sam više puta i u inozemstvu na različitim znanstvenim skupovima i vidio mnogo toga u praksi u nekim zemljama. Eto, danas je kod nas vrlo aktualan tzv. grafoskop, zatim sistem komunikatora (respondera) kojih u našim školama već ima oko sedam stotina. Preko takvih komunikatora nastavnik točno vidi tko zna, a tko ne zna.
No bilo bi loše da se to svede samo na provjeru znanja, već mora poslužiti i kao metoda komuniciranja s učenicima. Kod nas se počelo negdje 1968. godine i u mnogim školama taj sistem odlično funkcionira. Osim toga, sada se javlja i stavlja u upotrebu kino-projektor za superosammilimetarski film. Naoko, to nije velika novost, ali nije tako; to je velik napredak. Nastavnik treba samo svladati tehniku rada i mijenjati kazete."
Na već spomenutom simpoziju bilo je riječi i o ulozi nastavnika, pa je rečeno da se ta uloga poprilično mijenja, ali se udio nastavnikova rada ne smanjuje. Naprotiv, programirana nastava maksimalno uključuje nastavnika, ali na jednom novom, višem stupnju. Program nikad ne može biti tako dobar da bi mogao posve istisnuti nastavnika, osobito u nekim predmetima. Fabijan Radonić o tome kaže:
"Uloga nastavnika sve se više treba humanizirati; on bi prestao biti rutinerski nastavnik i postao bi pokretljiviji, raznovrsniji, dinamičniji..."
Rudolf Bernardić, savjetnik za srednje škole, ističe: "Nastavnik će, naprotiv, raditi suptilnije zadatke, postat će onaj koji koordinira, moći će se posvetiti sintezi rada i njegovu obogaćivanju. On će uvijek imati u školi posla; što je posebno važno - moći će se kudikamo više baviti odgojem nego danas, a to se nipošto ne smije podcijeniti.
Možda nam u današnjoj školi baš ta funkcija odgoja zaostaje, jer naprosto nastavnik nema vremena za to. Inače sam ja za apsolutnu primjenu tehničkih novosti u školama. U životu smo okruženi tehnikom, a škola je na posljednjem mjestu u tom pogledu. Mi uvijek kaskamo. U svijetu je mnogo toga već poodavno prihvaćeno i primijenjeno. Ni nedostatak financijskih sredstava ne bi nas u tome smio sprječavati. Malo-pomalo moramo stvarati školu novog tipa..."
U Zagrebu već eksperimentalni kompjutor
Neki su časopisi već objavili tu vijest, a F. Radonić nam je to potvrdio: u Klaićevoj ulici u Zagrebu u Školskom centru za strojarstvo i elektrotehniku postavljen je eksperimentalni kompjutor. Za nekoliko godina, kad se sve "uhoda", jedan takav elektronski stroj moći će "posluživati" istodobno stotinjak razreda i svaki će učenik imati svoj tzv. terminal (zapravo radni stol koji će mu "govoriti" kada je nešto dobro učinio, a kada loše, i to preko posebnih ćelija).
"Držim da će se učenici vrlo lako prilagoditi", kaže nam prof. Fabijan Radonić. "A isto tako i nastavnici. Zapravo, jedni i drugi su zadovoljni. Za sada je teško reći kako će se nastavnici snaći i kao tehničari, pa će po svemu sudeći škole morati zapošljavati i posebno tehničko osoblje. Vjerujem da će sljedećih nekoliko godina donijeti u našem školstvu svojevrsnu tehničku revoluciju i ja se za to uvijek zalažem."
Napisao: Petar Popović (Plavi vjesnik, 1972.)