MNOGE SU karijere završile ove godine. Zlatko Tomčić, Ante Gotovina te ona najbitnija - Parni valjak. A ni ja se ne osjećam najbolje. Ukratko, ovo je The End, koniec, finito, fajronat, gotovo, nema više.
Trebalo bi složiti neki spektakl oko ove Pušione. Ipak je zadnja. Nešto u stilu već spomenute gospode.
Ne znam, nešto poput privođenja osobe godine. Da me nakon četiri godine skrivanja, murija privede zbog posjedovanja grama trave jer, eto, nisam pazio nego zapalio u nekom ekskluzivnom kafiću.
Onda me privedu uz pratnju gomile reportera, moji poklonicu slože prosvjede (kao, nije on zločinac nego heroj, sudi se svima nama, a ne samo njemu i tako dalje i tome slično), a Index nakon toga dobije zeleno svjetlo za članstvo u Udruzi katoličkih web-portala.
Ili, još bolje, scenarij Tomčić. Sve se dogodi na nekakvoj Skupštini zaposlenika Indexa gdje se nakon cjelodnevnog vijećanja, s jednim glasom više odluči da me se smjenjuje i da mi se kolumna gasi. Protiv mene glasa čak i Neven.
Ili, kao Parni valjak, uprizorim čitanje tekstova na Trgu pa odlučim otići, kao i oni, "na vrhuncu slave". Pazi, na vrhuncu slave!
Par tjedana nakon briljiranja u tv-showu Sanja što je, morate priznati, vrhunac književnog i inog stvaralaštva u Hrvata. Dalje možeš samo u Latinicu koje više nema ili kod Stankovića. Ali pošto se zna kakva su mi stajališta oko gay-lobija u našim medijima, to je isključeno.
Vratimo se sad malo Parnom valjku. Znam da nije baš fer popljuvati nekog u zadnjem tekstu koji bi trebao biti plačipizdička oproštajka u stilu "bilo je lijepo, truć, truć, kurac, palac", ne mogu se suzdržati. Jebiga, naletjeli mi na volej.
Prvo, reklama za Vindiju. Kao, žena uđe u prazan stan, upali svjetlo, a u dnevnom boravku cijeli jebeni Parni valjak. I ona se - oduševi. Onda svi sjednu i krenu jesti Vindijinu puricu.
Šta biste vi napravili da vas dočeka Parni valjak u dnevnom boravku? Prvo biste se prolili hladnom vodom, a onda, kad nakon toga ne bi nestali, uljudno ih zamolili da iziđu ili ih prijavili muriji.
Ako to nije znak da je bilo dosta, ne znam što je. Ali ne, kažu oni da odlaze kad je najbolje, kad su na vrhuncu slave. Moš mislit, raspadaju se kao Stonesi, a na vrhuncu su slave. Kako bi izgledao zalazak karijere - pjevaju u kolicima pod infuzijom.
Ovaj uvod potreban je da obrazložim prestanak svoje karijere. Dakle, nisam na vrhuncu slave, ne želim za koju godinu reklamirati piletinu. Jednostavno mi je pun kurac. I to već neko vrijeme što ste sami mogli skopčati.
Mislim, glupo mi se više furati na naduvanog klinca i bombonjerosa kad sam ispao iz tog filma prije dvije godine. Jebote, ni ne sjećam se više kako puca bombon. Sad sam jedan od stupova društva koji zapali prije Dnevnika i ode spavat u deset i kvarat.
Umjesto duvanja pet komada dnevno, zapalim jednog i krenem kuhati, a da počnem pisati kuharicu, stvarno nema smisla.
Druga stvar, prepucavanja na relaciji Srbi-Hrvati, ustaše-četnici, Dinamo-Hajduk, ovi-oni, livi-desni, isto mi je pun kurac. Ta spika je davno završila, a životariti od istih tema još godinama mi se ne da. Imate Thompsona i Škoru pa se veselite. Ili Gopca koji skoro sijed brije kao kad je imao 16 pa završi u Big Brotheru.
Dalje, Index. Što reći o cijeloj toj priči? Bilo je časno živjeti i odrastati s tom ekipom. Firma je, čini mi se, sazrela kao i ja. Dobro, dogode se tu i tamo gafovi i isprike, ali u ovih par godina koliko sam tamo, stvar je iz brije par nadobudnih likova i onoga najnadobudnijeg Matije, prerasla u respektabilnog igrača na tržištu medija od kojeg živi nemali broj ljudi koji tamo rade. I to je, čini mi se, bilo ono najzajebanije i nejzanimljivije. Tko zna, možda o tom napišem i knjigu.
Međutim, nisam ni ja vesla sisao pa da ne znam kako to velike zvijezde rade za kraj. Mislim, je da su mi u kurcu, ali im se nekad isplati. Što bi se reklo, marketinški. Znate, dođu u neku emisiju pa reklamiraju novi CD.
Dakle, za koji mjesec možete očekivati dvije spektakularne stvari da ipak odem u stilu.
Prva je biografija Denisa Lalića iz pera jednog mladog hrvatskog pisca koji je od ovih mojih pisanija odlučio složiti neke suvisle priče u kojima je sve to skupa nabrijao da izgleda kao roman, a drugo je, naravno, The Best of - zbirka najboljih Pušiona u formatu knjige koju ćete svi, naravno, kupiti i držati na polici tik do biografije Ante Gotovine.
To bi, dakle, bilo to. Za kraj bi trebalo puknuti neku prejebenu rečenicu, ali mi trenutno ni jedna takva ne pada na pamet.
Dakle, The End, koniec, finito, fajronat, gotovo, nema više. Amen!