TITO - najveći sin naših naroda i narodnosti; Tito - najveći svjetski državnik; Tito - genijalni vojni strateg; Tito - mačevalac, hrvač i pijanist. Bili su to samo neki od mitova koji su se ispletali oko Josipa Broza u vremenima kad sam odrastao. Doduše, on se stvarno u mladosti bavio mačevanjem i hrvanjem - ali klavir definitivno nije svirao, samo se slikao kako sjedi za njim.
"Hrvat i katolik"
A onda, kako su počeli propadati komunizam i Jugoslavija, krenule su drugačije priče o Titu, posebno u Srbiji, koja se tada usmjerila drugačijim projektima. Osim što se sada otvoreno pričalo o Golom otoku i drugim zloglasnim epizodama komunističke prošlosti, počele su se ispredati i nove legende i mitovi o glavnom liku ratne i poratne Jugoslavije. Između ostalog, saznali smo i egzotični podatak da je maleni Joža pao prvi razred osnovne škole.
Ali i puno gore stvari.
"Govorim Vam kao Hrvat i katolik", navodno je Tito rekao papi Pavlu VI., a potom je s njim, kažu, dogovarao zajednički plan uništavanja srpskog naroda. A u ožujku 1943. Nijemcima je nudio mir kako bi se mogao na miru obračunati s četnicima. I nije bio nikakav vojni strateg. "Sedam ofenziva je sedam poraza", kako je tada jetko ustvrdio Vuk Drašković.
Tajna imena i podrijetla
Posebno je znakovito bilo to što se drugačiji glasovi nisu mogli čuti u medijima niti su se pojavljivale knjige koje bi objektivnije revalorizirale lik i djelo Josipa Broza. Još su bili živi neki sudionici Martovskih pregovora (npr. Vladimir Velebit, Koča Popović), nitko njih nije pitao o čemu se tada uopće razgovaralo s Nijemcima (o razmjeni zarobljenika).
"Što se tiče Tita, neka o njemu raspravljaju historičari", rekao je Milošević kad su ga pitali o sve jačoj propagandi u medijima koje je tada i dalje čvrsto držala Partija. Samo što tih rasprava nije bilo. Posebno ne u novinama poput Politike.
Pa smo tako uskoro "saznali" da je nadimak Tito zapravo kratica od Tajna internacionalna teroristička organizacija (a ne npr. od Teški industrijski tehnički otpad). Lako je bilo prodati tu priču narodu koji nije znao da je Tito bilo prilično uobičajeno hrvatsko ime - čuli ste za Tituša Tita Brezovačkog, a bio je tada živ i Tito Kirigin, predsjednik Hajduka.
Tito nije bio Tito
I onda se uskoro pojavila najčudnija priča o čovjeku koji je obilježio jednu epohu. On zapravo nije bio Tito, pravi Tito je _________________ (ispuni po svom nahođenju), a namjesto njega su _________________ (Rusi, Vatikan, masoni) poslali njegovog dvojnika.
Dokazi? Pravi Tito nije imao jedan prst, a ovaj lažni (greškom urotnika) imao je svih deset. Pravi Tito nosio je debele naočale (sjećate se slike s Bombaškog procesa iz 1928. godine), a ovaj lažni je imao oko sokolovo.
Tako su tvrdili ljudi koji su ga osobno znali - recimo Draža Mihailović, koji je u vrijeme objave ovih novih povijesnih "podataka" već desetljećima ležao u neznanom grobu (kuda ga je Tito poslao). I još tamo neki lik koji je sve ispričao nekom povjesničaru prije no što je poginuo u prometnoj nesreći davne 1950 i neke godine.
Pravi Tito je govorio hrvatski, a ovaj lažni "pola hrvatski, pola slovenski, a pola ruski", kako je to jednom ustvrdio tadašnji šef Hrvatskog sabora Žarko Domljan, očito stručnjak za lingvistiku i matematiku. Usput rečeno, ako ste ikada imali prilike razgovarati s nekim starcem iz Kumrovca, onda znate u kojem je jezičnom okruženju odrastao najpoznatiji Kumrovčanin.
Žilava mitologija
Sve te nebuloze imale su jasnu političku svrhu u tim vremenima pokušaja ustanovljenja Velike Srbije, ali ta je mitologija ostala na životu sve do dana današnjeg. Evo što piše Politika u članku od 19. rujna ove godine, koji potpisuje Milan Šarac, filmski redatelj. Za vas koji ne znate čitati ćirilicu - evo i navodnog citata Titove udovice Jovanke Broz.
"Došla sam u rezidenciju, a Tita nema. Nestao. Gde je? Niko ni reč da kaže. Nije ga bilo 13 dana. Bila sam u šoku. Nisam mogla nikome da kažem, mislim na svetsku javnost, niti da ga tražim. Zamislite, država bez šefa, a niko ne zna gde je. Nestao čovek, u po bela dana. Kada su ga vratili, nije to bio onaj moj Tito."
Ova je "šokantna tajna" objavljena devet godina nakon što je Jovankino tijelo po njezinoj želji sahranjeno u grobnicu pokraj grobnice njezinog supruga. Zašto je žena poželjela da ju se stavi pored lažnog Tita i što je bilo s onim pravim - to bi mogla biti tema romana ranga Da Vincijevog koda.
"No pasaran!"
Da je Tito kojim slučajem makar naslutio što će se o njemu pričati usred grada u kojemu je sahranjen, vjerojatno bi u oporuci ostavio da mu se zemni ostaci polože u Kumrovcu ili bilo gdje drugdje.
Ipak, ima i neke povijesne ironije u cijeloj ovoj priči.
Kuću cvijeća, posljednje počivalište bračnog para Broz, dnevno posjeti - kako su mi tamo izravno rekli - 300 do 500 ljudi. "Dolaze autobusom iz cijelog svijeta!" čuo sam od nekoliko tamošnjih službenika. Nije to ni blizu onim kolonama ožalošćenih muškaraca, žena i djece iz cijele Jugoslavije koji su pohodili (katkad i po obavezi) ovo mjesto mjesecima i godinama nakon Titove smrti.
I dok sam tako fotkao za prilog ovom članku, prišao mi je neki simpatični mladić i na engleskom me zamolio da ga poslikam njegovim mobom. Predstavio mi se kao Antonio iz Madrida (i definitivno je izgledao kao Španjolac).
- Otkud Vi ovdje, čak u Beogradu?
- Došao sam zbog onoga "No pasaran!" Taj se znao tući s fašistima! - prkosno je objašnjavao mladić rođen barem desetljeće nakon Titove smrti.
Stao je ispred grobnice i podigao pesnicu u zrak.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.