Sposobnost regulacije emocija nije urođena vještina, već se razvija tijekom odrastanja. Ključnu ulogu u tome imaju roditelji, no ako oni sami teško upravljaju vlastitim osjećajima, teže će tome podučiti i svoju djecu.
Djeca koja odrastaju uz emocionalno nedostupne ili razočaravajuće roditelje mogu razviti određene obrasce ponašanja kao način zaštite. Bez kasnijeg suočavanja s tim iskustvima, takve ih navike mogu pratiti i u odrasloj dobi. Ovo je osam navika koje djeca emocionalno nedostupnih roditelja mogu zadržati i u odrasloj dobi.
Nelagoda zbog pohvala
Osobe koje su tijekom odrastanja bile emocionalno zanemarene mogu biti naviknutije na kritiku nego na pohvalu. Zbog toga im komplimenti, iako pozitivni, mogu izazvati nelagodu jer im takva vrsta pažnje nije poznata. Pohvale je lakše prihvatiti kada vjerujemo da su zaslužene. Ako je samopouzdanje narušeno još u djetinjstvu, osoba može teško povjerovati u pozitivne riječi drugih, piše YourTango.
Skrivanje stvarnih osjećaja
Pitanje "kako si" u svakodnevnoj komunikaciji često je više formalnost nego stvarni upit. Iako mnogi odgovaraju automatski, neki su naučili uvijek govoriti "dobro sam" jer su u djetinjstvu shvatili da je to najsigurniji odgovor. Roditelji djeci mogu poslati poruku da njihovi osjećaji nisu poželjni, zbog čega ih ona počinju potiskivati. Takav obrazac može se nastaviti i u odrasloj dobi te otežati otvoreno izražavanje emocija.
Umanjivanje vlastitih uspjeha
Dok neki roditelji slave uspjehe svoje djece, drugi pred njih postavljaju izrazito visoke standarde. Ako dijete stalno ima osjećaj da ih ne može dosegnuti, s vremenom može početi vjerovati da njegova postignuća nikada nisu dovoljno dobra. Taj se obrazac može prenijeti i u odraslu dob, kada osoba umanjuje važnost vlastitih uspjeha. Pritom prema sebi često primjenjuje znatno strože kriterije nego prema drugima.
Nnepovjerenje
Stavovi o povjerenju počinju se oblikovati već u ranom djetinjstvu. Ako osobu iznevjere oni na koje se kao dijete trebala moći osloniti, takvo iskustvo može ostaviti trag na budućim odnosima. Nepovjerenje se može zadržati i dugo nakon što ti ljudi više nisu prisutni u njezinu životu. Takav obrazac može otežati izgradnju sigurnih i zdravih odnosa u odrasloj dobi.
Pretjerana neovisnost
Sposobnost oslanjanja na sebe je važna, ali nitko ne može sve postići sam. Ipak, odrasli koji su imali emocionalno nedostupne roditelje često pokušavaju upravo to. Iskustvo odrastanja uz roditelje od kojih nisu mogli očekivati pomoć moglo ih je naučiti da se moraju oslanjati isključivo na sebe. Zbog toga im traženje i prihvaćanje pomoći drugih može biti posebno teško.
Granice kao sebičnost
Postavljanje granica važno je za zdrave odnose jer tako drugima dajemo do znanja što možemo prihvatiti i što očekujemo od njih. No, djeca roditelja s nerealnim očekivanjima mogu odrasti u osobe koje imaju snažnu potrebu ugađati drugima. Zbog toga u odrasloj dobi postavljanje granica mogu doživljavati kao sebično. Često osjećaju da drugima moraju uvijek biti dostupni, što može biti nastavak obrasca usvojenog tijekom odrastanja.
Potreba da budu neprimjetni
Postoji više razloga zbog kojih se neke osobe trude biti što manje primjetne. Jedan od njih može biti odrastanje uz emocionalno nestabilne roditelje čiji su osjećaji dominirali obiteljskim životom i ostavljali malo prostora za potrebe djeteta. Djeca u takvim situacijama mogu naučiti potiskivati vlastite osjećaje kako bi se prilagodila roditeljima. Taj obrazac mogu zadržati i poslije, izbjegavajući privlačiti pozornost ili jasno izražavati vlastite potrebe.
Nelagoda u stabilnosti
Iako zvuči proturječno, nekim se ljudima kaos može činiti poznatijim od mira. Ako su odrasli u nestabilnom okruženju, na takvu dinamiku mogu se toliko naviknuti da im sigurnost poslije djeluje neobično. To se može odraziti i na partnerske odnose. Umjesto da stabilnu vezu dožive kao sigurnu, mogu osjetiti nelagodu ili potrebu za povlačenjem jer im je takav odnos manje poznat.