Foto: Privatni album; Ilustracija: Index
U PRAVILU imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.
Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti!
Tih 9 mjeseci nama koji smo već roditelji, predstavlja zanimljiv period u kojem možemo dijeliti savjete i s visoka govoriti “vidjeti ćeš kako će onda sve biti drukčije”. :) Naravno da im to propovijedanje s visoka ide na živce – sigurno je išlo i vama kada ste bili trudni i očekivali svoje prvo, drugo, treće ili … koje već po redu dijete ;).
Okolina je uvijek pametnija, bistrija i duhovitija, iako to ne znamo cijeniti.
Velika promjena
Ajmo odmah demistificirati rođenje djeteta. To JE velika promjena. Svatko tko vam kaže da se ništa ne mijenja – laže. Sada, pitanje je hoćete li promjenu osjetiti i u kojoj mjeri. Uvijek možete dijete prilagoditi sebi pa da ta promjena bude minimalna, no to nije nešto što bih vam preporučio.
Zašto ne? Pa zato što su djeca mali ljudi koji odrastaju, uče i upijaju nova znanja. Svako dijete ima svoj tempo i svoje interese i naš zadatak kao roditelja je da ih vodimo, a ne da im postavimo čvrste granice izvan kojih ne smiju proviriti.
A što da napravim onda? Za početak budite opušteni i dišite duboko. Ok, šalim se – iako opuštenost uvelike pomaže. Najgore što možete napraviti je da djeci postavite previše granica odnosno da ih držite pod staklenim zvonom. Djeca moraju moći istraživati, testirati vaše granice. Sebe kao roditelja doživljavam više kao učitelja i vodiča nego kao diktatora svom sinu.
Kada govorimo o promjeni ona je kod mene bila zaista velika. Nakon Lukinog rođenja, a pogotovo nakon što smo se njegova mama i ja odlučili rastati – sve se promijenilo. U redu, posljednje tri godine mog života se promijenilo ne samo zbog Luke, već i zbog niza drugih odluka kako poslovnih – tako i privatnih.
No, ono što me Luka naučio jest da moram postaviti prioritete. Vidjeti vlastito dijete kako raste i upija nova znanja poput spužve, barem meni – je nešto nevjerojatno. Shvatite da se to događa takvom brzinom da ćete previše toga propustiti ako se ne posvetite njihovom odrastanju. I onda promijenite neke stvari.
Jesam li spreman da postanem otac?
Brzi odgovor je – DA. Nešto duži odgovor – ukoliko razmišljaš o tome hoćeš li biti dobar otac to je već prvi korak prema tome da doista i budeš dobar otac.
Normalno je da se brinemo i da si postavljamo niz pitanja: “hoću li znati promijeniti pelene” ili “hoću li znati da je dijete gladno” ili “hoću li imati dovoljno vremena za njega”. Da, da i da – to su odgovori na sva tvoja pitanja.
Imati djecu nije dječja igra. Postoje i oni koji se u tome ne snalaze. Gledajući po sebi, imati dijete je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Iako zvuči kao otrcana fraza, ona to nije. Dijete znači promjenu. Dijete znači da više nećete imati druge osobe na prvom mjestu, da ne govorimo o tome da više nećete sebi biti najvažniji.
Dijete je obaveza, trebate mu se posvetiti, trebate mu biti potpora i učitelj. I to je nešto o čemu ne razmišljate dok ne postanete roditelj.
I onda nastupa promjena. Kada govorimo o promjenama, bez razmišljanja mogu reći da je postati roditelj jedina promjena koja je uvijek dobra. Ostale promjene mogu biti dobre ili loše, ali kod roditeljstva je sve više-manje jasno.
Zato, nemojte se bojati jer iako svatko može biti roditelj, za biti dobar roditelj potrebno je samo imati dovoljno ljubavi i razumijevanja te zapamtiti da smo mi našoj djeci samo – vodiči i učitelji.
I želim vam da imate puno sretnih trenutaka, kao što ih imamo Luka i ja. <3
I želim vam da imate puno sretnih trenutaka, kao što ih imamo Luka i ja. <3