Ilustracija: Index
JA NISAM među onima kojima bake i djedovi idu na živce sa svojim metodama i mušicama. Ja sam među onima koji su sretni da im djeca imaju bake i djedove. I vjerujem da bi tako trebalo biti.
Naravno da se nećete uvijek slagati i naravno da će ti (često) ići na živce – ipak se tu radi o velikim smjenama generacija, a budimo iskreni, i muž i frendica s kojima si (više manje) ista generacija ti ponekad idu na živce, pa čak i tvoja vlastita djeca koju voliš najviše na svijetu.I to je sasvim normalno. Meni mama tak' često digne živce da se stvarno moram totalno isključiti da se smirim (sjećaš se kolumne „Kaj si tak živčana?“ :)), a opet ju ne bih mijenjala nizašta. A koliko mi znači imati ju, itekako sam svjesna. Posebno sada kada smo kod tate u Barceloni gdje nemamo niti jednu baku. I zato svaka čast mamama koje nemaju privilegiju imati bake i djedove u blizini. A vi koji imate – uživajte! Naravno da nisu sve bake i djedovi isti, ali nisu ni svi roditelji. Mi kad smo doma, ja mogu: ne skuhati, ne pospremiti, ne oprati – jer mi može Baka uskočiti! Mogu otići nešto obaviti (SAMA - bez djece), mogu otići u shopping, mogu svašta. Tu mogu isto to sve napraviti, ali s djecom. Ovo što u Zagrebu mogu ne napraviti, tu ne mogu. Jer ako neću ja, tko će? Tata radi cijeli dan i doma dođe svaku večer oko 21 sat. I nije lako. Ali ok, nitko nije rekao da će biti lako. S bakama i djedovima je ipak mrvicu lakše.
Ako si čitala moju kolumnu „Za sve (samohrane) mame“, onda znaš da Bubi i Bubica nemaju dedu s moje strane. Nemaju ga niti s tatine strane jer su, zamisli koincidencije, jednaki – niti jedan od njih ne želi čuti za svoje dijete, a kamoli za unučad. Ne kužim, fakat ne kužim, ali ok, ima nas svakakvih. Ali Bubi i Bubica imaju mog uju kojeg zovu Deda i koji im je Deda kakvog se samo poželjeti može. Jednako kako mislim da mi je bolje bez mog oca, mislim da je i mojoj djeci bolje s mojim ujom kao Dedom nego s njihovim biološkim djedovima.Koliko se njih dvoje vole, to je neopisivo.
Moja baka, mamina i ujina mama, je bila najbolja baka na svijetu. Othranila je moju mamu i mog uju koji su rođeni na početku i na kraju ll.svjetskog rata. Moj deda je bio super deda, ali ga se baš ne sjećam previše jer je umro kada sam imala 3 godine. Ali se sjećam da mi je dao da skačem po njemu na krevetu i da je jedan dan došla hitna po njega. Od tada smo bile baka, mama i ja. I živjele smo zajedno. Većinu svog života sam provela s bakom. Baka mi je bila druga mama. Dok je mama radila da zaradi dovoljno za nas dvije, baka me je čuvala, vodila u vrtić i dolazila po mene. Vodila me je u slastičarnicu preko puta vrtića na sladoled – svaki dan – ljeti na ljetni sladoled, zimi na zimski. Sa mnom je pisala zadaće i govorila mi što smijem, a što ne smijem.
Generalno je bilo više ovih stvari koje ne smijem. Kad sam ušla u pretpubertetske i pubertetske godine znala sam biti jako zločesta prema baki. Sad kad se toga sjetim, jako mi je krivo i jako sam tužna, ali to je valjda taj dio našeg života kad mislimo da smo super cool i da su svi oko nas „glupani i glupače“. Isto je bilo pred kraj kad je baka počela zaboravljati, a ja nisam imala dovoljno strpljenja pa sam se znala bez veze izderati na nju jer sam joj „...već pet puta ponovila kaj sam rekla prije 10 minuta.“ Uvijek mi suze krenu kad se sjetim – i sada dok ovo pišem. Ako imaš starije bake i djedove koji polako počinju zaboravljati (moja baka je tada imala 91 godinu), to je prirodno i normalno, ali molim te – imaj strpljenja i sjeti se da ćeš jednog dana i ti biti na njihovom mjestu i da to njih sigurno boli. Kad bih mogla, najradije bih vratila vrijeme, ali ne mogu pa tebe molim da ispraviš moje greške. Na tuđim greškama se uči. Moja baka je polako bila sve gore i gore. Nakon nekog vremena se više nije mogla dići iz kreveta, nije više mogla niti jesti niti pričati. Jedan vikend sam išla na poslovni put i nije me bilo od četvrtka do ponedjeljka. Čula sam se svaki dan s mamom, ali mi nije rekla da se baki jako pogoršalo stanje u tih par dana koliko me nije bilo. Kad sam se vratila kući u ponedjeljak navečer, vidjela sam da je baka baš jako loše. Samo je gledala u prazno, već je jako smršavila i baš nije slutilo na dobro. Sjela sam se pored nje i pričala sam s njom. Rekla sam joj koliko je volim i koliko sam joj zahvalna za sve što je napravila za mene. Ispričala sam joj se za sve ružne riječi koje sam joj ikada uputila i za svaki trenutak kad sam ju uvrijedila, te sam rekla da nisam to tako mislila nego da mi je jezik brži od pameti.
Poljubila sam ju i, kako sam već drhteći plakala, otišla sam da i njoj ne bude još teže gledajući me takvu. Ujutro kad sam se probudila i išla ju pogledati, moja baka je već otišla. Otišla je dedi i mom bratiću... Uvjerena sam da je čekala da se vratim s poslovnog puta da se oprostimo.
Ako su ti sad suze krenule, oprosti, nije mi to bila namjera. Ali imati baku kakvu sam imala ja, je jedna od najvećih sreća u životu i ako tvoje dijete ima tu istu sreću, ne uzimaj ju zdravo za gotovo nego uživaj. Uživaj gledajući ih kako se zajedno druže i kako su tvoji mama i tata sretni što si im podarila unuče/unučad jer su sigurno radi toga i živjeli. Meni je jako žao da moja baka nije doživjela da upozna Bubija i Bubicu, ali evo još jedan primjer kako se sve događa s nekim razlogom (ili ja samo volim vjerovati u to). Našeg Peseka smo spasili s ulice. Moja baka je uvijek rekla – citiram – „Psa možeš imati samo preko mene mrtve.“ Kad je Pesek došao kod nas, nismo joj ništa rekli jer se sve zapravo desilo u jednom danu. Vidjeli smo ga, zaljubili se i odlučili ga udomiti. Pogodi tko se je najviše vezao za Peseka? Tako je, baka! Pred kraj joj je dolazio svako jutro da ju vidi i skočio joj je na krevet, stalno je bio uz nju – kao da je osjećao. A ona je bila presretna s njim. Zaista joj je uljepšao tih zadnjih par godina.
Bake i djedovi su tu da (raz)maze svoju unučad (iako je moja baka bila jako stroga). Oni su tu da djeci pokažu drugačiju vrstu ljubavi od mamine i tatine. Tu su da našoj djeci pokažu drugačiji pogled na svijet nego što je onaj naš i to je super, jer nije sve crno bijelo. Nemoj se ljutiti ako ne rade sve isto kao što radiš ti – možda nismo mi mame baš uvijek u pravu jer godine daju određeno iskustvo. Ne kažem da su uvijek u pravu, ali ponekad možda ipak jesu. Njihova pomoć je svakako dobrodošla, ako ništa drugo da se odmorimo od naše svakodnevice i legnemo na krevet ne radeći ništa. A svaka baka će - naravno uz opaske kako ona nikad ne bi mogla živjeti u ovakvom neredu - očistiti tvoju kuću, zatim - gunđajući kako je ona u tvojim godinama znala nekoliko kuharica napamet, a ti znaš samo dvije/tri za brzi ručak iz mikrovalne - skuhati ručak za tebe i djecu, oprati sav veš koji ti stoji u kupaoni i po sobama, te naravno, ispeglati svu dječju robicu i košulje tvog muža ;).
I na kraju balade - ako se sjetiš svoje prošlosti kad si bila mala (i ako si imala sreću da imaš baku i djeda u pravom smislu te riječi), sigurno si voljela ići kod bake jer ti je poskrivećki dala čokoladu, dopustila ti je da gledaš Toma i Jerryja, Cipeliće ili Leteće medvjediće dulje nego su ti mama i tata dali, odvela te je na najdraži sladoled, kupila ti je Čunga lungu na blagajni u dućanu kad ste čekale na red da platite i ispekla ti je palačinke jer su ti se, baš sada, ovaj trenutak, jele. A djed ti je dao da po njemu skačeš iako ga je sve boljelo, s tvojim je bratom hodao po kvartu i imenovao baš svaki auto na koji su naišli, vozio se s njim u autobusu i tramvaju i vodio ga u zoološki vrt. Tebi je, naravno, dao da mu stavljaš špangice u kosu i branio te je kad su se mama i tata ljutili na tebe. I zato - budi sretna da imaš priliku gledati kako si nekoliko ljudi učinila sretnima – svoje roditelje i svoju djecu. Onako usput im reci hvala i da ih voliš (iako ti znaju dignuti živce). Živjele bake i djedovi!