Montaža Index
OSTALA su još samo dva dana do početka Svjetskog rukometnog prvenstva u Kataru koje počinje 15. siječnja. Hrvatska reprezentacija, kao i na svako veliko natjecanje još od Portugala 2003., kad je osvojila zlato, putuje s velikim ambicijama. Primarni cilj je peto mjesto koje vodi na OI u Rio 2016., a naravno, od igrača Slavka Goluže očekuje se i medalja.
Hrvatska još od Islanda 1995. u kontinuitetu nastupa na svjetskim rukometnim prvenstvima, a turnir u Kataru bit će joj jedanaesto svjetsko prvenstvo.
Index vas podsjeća na neke od najdramatičnijih mečeva koje je Hrvatska odigrala na svjetskim rukometnim prvenstvima.
HRVATSKA – ŠPANJOLSKA 29:28, drugi krug SP u Njemačkoj 2007.
Da postoji neka sportska pravda ili da je rukomet po svojoj popularnosti barem približno ravnopravan nogometu, onda bi za hrvatskom rukometnom reprezentacijom 2007. svijet lio suze, baš onako kako se plakalo za Socratesovim i Zicovim Brazilom nakon poraza od Italije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982.
Balićeva Hrvatska u Njemačkoj 2007., kao Socratesov Brazil u Španjolskoj 1982.
Balić, Metličić, Lacković i ekipa igrali su te 2007. na rukometnom Mundijalu daleko najljepši, najspektakularniji rukomet na svijetu. Bila je to rukometna joga bonito. U Portugalu i Ateni Červarovi igrači možda i jesu bili zlatni, no u Njemačkoj su bili najbolji, najzreliji.
Međutim, kako to često biva u sportu, ne pobjeđuju uvijek najbolji te, kao što je Rossijeva Italija nezasluženo izbacila Brazil, tako je Omeyerova Francuska, također u četvrtfinalu, pobijedila rukometni Brazil.
Najbolniji poraz jedne velike generacije
Nitko ne kaže da Francuska u tom četvrtfinalu nije zaslužila pobjedu, štoviše, od prve minute bilo je jasno kako će ta utakmica završiti – nikako drugačije doli slavljem Tricolora. Omeyer je zaključao vrata, Dinart je uništio Balića, Lacković i Metličić su pucali ćorke i svojem arhetipskom neprijatelju zabili smo samo 18 golova.
Ali. Hrvatska rukometna reprezentacija u svojoj je povijesti imala puno velikih pobjeda, jednako toliko i bolnih poraza, no niti jedan nije bio tako gorak kao ovaj. Čak ni onaj domaći, u finalu SP 2009., opet od tih prokletih Francuza.
Nikad se navijač hrvatske rukometne reprezentacije nije osjećao tako prazno kao nakon tog poraza u Njemačkoj. Zato što jednostavno nije bilo pošteno da jedna tako talentirana i dobra ekipa ispadne tek tako, u tamo nekom četvrtfinalu, a trebala je i morala je uzeti ono što joj je po svemu pripadalo – zlato.
Međutim, koliko je taj poraz bolio, toliko smo bili ponosni na Peru, Ivana, Blaža i društvo, jer su na tom prvenstvu pokazali zbog čega su najveća sportska družina koju je ova država ikad imala, i to ne samo zbog svojih sportskih uspjeha.
Naime, Hrvatska se prije posljednje utakmice drugog kruga prvenstva prošetala turnirom. Danska, Rusija, Mađarska, da ne nabrajamo ove slabije ekipe, nisu se mogli ravnopravno nositi s razigranom Hrvatskom. Bila je to prava demonstracija moći, snage, lepršavosti i siline.
Nevažna utakmica pokazala je tko je tko u hrvatskom sportu
I onda je na red došla Španjolska. U slučaju pobjede bili bi prvi i išli bi na moćne i po nas uvijek nezgodne Francuze (koji su do četvrtfinala skupili dva poraza, od Islanda i Njemačke), a u slučaju poraza bili bi treći i polufinale bi tražili protiv ipak slabijeg Islanda.
Uoči utakmice protiv Španjolske tadašnji je predsjednik Željko Kavran tražio da se glavni igrači odmore i na taj način izbjegne Omeyera, Karabatića i Abaloa. Plan prvog čovjeka saveza bio je, plastičnije rečeno, puštanje utakmice. Nekoliko je verzija razvoja događaja, od one da su se igrači pobunili, do promjene mišljenja na poluvremenu.
Igrači su, kako god, rekli NE. Bila je to pobjeda sporta.
Hrvatska je tu utakmicu pobijedila i za nagradu si je na vrat natovarila Francusku. Savez je odmah otvorio paljbu po izborniku i igračima, nazvavši njihovu odluku da pobijede, pazite sad, BAHATOM! Čak je i dobar dio medija prihvatio tezu da se Španjolcima moralo pustiti, jer dovraga, zar nije važniji plasman od čiste savjesti? Navodno se i Červar poslije izvlačio da je odluka da se POBJEDI nije bila njegova, prebacujući ODGOVORNOST na igrače!
Jedna nebitna pobjeda postala je najvažnija pobjeda najveće momčadi u povijesti hrvatskog sporta
Na svu sreću, Balić i suigrači bili su dovoljno oholi i slavili su u jednoj rezultatski nevažnoj utakmici, što ih je, istina, vjerojatno i koštalo medalje, možda čak i zlata, no tim činom su dokazali da postoje trenuci kad su neki porazi dragocjeniji od nekih pobjeda.
Hrvatska te godine nije postala prvak svijeta jer su Francuzi bili bolji, ali je ta reprezentacija svojim NO PASARAN hohštapleraju i sportskom podzemlju pokazala zbog čega ju i danas toliko obožavamo.