Foto: Guliver Image/Getty Images
NIJE ono bila obična blokada. Puno simbolike bilo je u njoj Igrač koji tek treba obilježiti europsku košarku, momak koji je za tako nešto predodređen već svojim prvim košarkaškim koracima i kojem je uspjeh zapisan u genetski kod, ali koji se tek treba dokazati među velikim dečkima, na tako efektan način detronizirao je jednog od najvećih košarkaša kojeg je dao Stari kontinent i srušio je generaciju koja godinama dominira europskom košarkom. Može li bolje, efektnije? Teško!
Puno simbolike bilo je u onoj blokadi
Na koncu, Gasol je i protiv nas pokazao kakav je igrač. I zato je potez Darija Šarića 1.8 sekundi prije kraja utakmice protiv aktualnog prvaka Europe toliko važan i toliko bitan. I zato je tako glasno odjeknuo košarkaškim svijetom.
Ako ćemo gledati samo brojke, suhu i od šireg konteksta miljama udaljenu statistiku, Dario protiv Furije nije odigrao neku spektakularnu utakmicu. U prvom ga poluvremenu praktički nije ni bilo na parketu - a to nije samo subjektivni dojam autora ovog teksta, već čisto provjerljiv podatak - a na kraju utakmice s onim promašenim bacanjima mogao se prometnuti i u tragičara susreta. Ipak, i takav, sa samo pet poena na kontu, na koncu je postao heroj, simbol velike pobjede i glavni akter najljepše košarkaške bajke u Riju. Jer, srećom, vrhunski sport nije samo niz statističkih numera. U njemu leži nešto puno više.
I Španjolci su se naklonili igraču kojem je uspjeh zapisan u genetski kod: ''Dario je rođeni pobjednik''
Nikola Mirotić, uz Gasola, jedini igrač Španjolske koji je protiv Hrvatske odigrao na vrhunskom nivou, nakon utakmice naklonio se Dariju, rekavši kako mu je bila čast igrati protiv jednog tako velikog igrača. Nije Mirotić pričao o Bogdanoviću, koji mu je zabio 20 i nešto, već o Šariću. Koji je, podsjećamo, ubacio samo pet poena.
Ne znamo kako će ovaj turnir završiti za Hrvatsku. Možemo na valu veličanstvene pobjede, tako nakrcani samopouzdanjem, napraviti velike stvari u Riju, ali jednako tako, a ne bi nam to bio prvi put, možemo se raspasti već u sljedećem susretu protiv Argentine i ostalih suparnika u skupini.
Nije ni bitno. Ono što znamo, ono što je sigurno, Dario Šarić postao je legitimni vođa ove reprezentacije, amblem njene renesanse, ili da se još jednom poslužimo citatom Nikole Mirotića:
''Dario Šarić je rođeni pobjednik!''
Prije samo dvije godine bili smo zabrinuti
Nije španjolski Crnogorac s tom izjavom otkrio toplu vodu. Znali smo i mi jako dobro da u Dariju čuči čudo od igrača, međutim, prije samo dvije godine, događalo se nešto što nas je moralo zabrinuti.
Premda su brojni košarkaški stručnjaci, uključujući i Nevena Spahiju koji isto tvrdi i danas, smatrali da je Šarić nakon senzacionalne sezone s Cibonom, koju je praktički sam doveo do regionalne titule u Beogradu 2014., smatrali da je nadareni Šibenčanin prerastao europske okvire i da svoj talent može i mora brusiti isključivo u NBA ligi, koja na mlade igrače vise nije gledala konzervativno i s predrasudama kao nekad, obitelj Šarić odlučila je da za odlazak preko bare ima vremena i da je najvažnije da se Dario pravilno razvija ne preskačući niti jednu, za igračko sazrijevanje, neophodnu stepenicu.
Tata Predrag, legenda šibenske košarke, izabrao je turski Anadolu Efes, kojeg je vodio jedan od najtrofejnijih košarkaških trenera svih vremena Duda Ivković. Šarić je u Istanbul došao s reputacijom košarkaškog monstruma, novog Kukoča, koji je baš kao i legendarna sedmica Jugoplastike sposoban igrati svih pet pozicija na parketu i na svakoj biti gotovo jednako sjajan. Dudin zadatak trebao je biti lagan - trebao je samo do savršenstva izbrusiti nebrušeni dragulj i kao dovršen proizvod pokloniti ga košarkaškom svijetu.
Početak istanbulske avanture nije izgledao idilično i upalilo se zvono za uzbunu
Ipak, početak istanbulske avanture za Šarića nije izgledao onako kako je to očekivao i on, ali i svi ljubitelji košarke u Hrvatskoj. Šarić, koji je u svakoj momčadi u kojoj je igrao do tada bio lider, u Efesu se morao pomiriti na doziranu minutažu slavnog srpskog trenera.
Duda je Darija u medijima hvalio i iz njegovih zašećerenih riječi nije se dalo iščitati da je razočaran Šarićevim napretkom, no Dario je i po nekoliko utakmica u nizu znao završiti na tribinama, što je bio znak za uzbunu. Mladi je košarkaš kiptio od bijesa, a inače ćudljivi i pretjerano nestrpljivi Šarić senior, već je nakon dva, tri mjeseca ljutit spominjao i raskid ugovora.
Duda Ivković je Darija hvalio, ali igrali su neki drugi
Naravno, iz današnje perspektive, kad iz prve ruke vidimo u kakvu je igračinu Dario izrastao, možda se i možemo složiti s tezom da je Duda trebao možda i vise vjerovati današnjem igraču Sixersa, ali u to vrijeme Ivković je u rosteru imao čak šest stranaca (turska liga ima ograničenje broja stranih igrača koji mogu zaigrati u istom trenutku), a složit ćemo se da su Draper, Perperoglu, Jennings, Lasme, Bjelica i Krstić, svi odreda vrhunski igrači.
Također, jako je važna stvar za razumjeti toplo-hladni odnos Ivkovića prema Šariću činjenica da je tada Efes u reketu bio odlično pokriven, jer osim NBA kvalitete Nenada Krstića kao centra, krilne pozicije igrali su sjajni Gabonac Stéphane Lasme i Mirko Bjelica, igrač kojem je Duda vjerovao.
Međutim, za razliku od nacionalnog prvenstva, u Euroligi nije bilo nikakvih ograničenja i Šarić je itekako pokazivao kakav mu je košarkaški potencijal, pa je i drugu godinu zaredom izabran za najboljeg mladog igrača Europe. I sve je ubrzo dolazilo na svoje, a stari lisac Duda samo se smješkao.
Tko nam je kriv što smo sumnjali u čovjeka koji je vodio europski Dream Team i s njim je osvojio sve što se osvojiti dalo
Istina, i potpisnik ovih redova, čitajući sve te ''alarmantne'' vijesti iz Turske i tuzemne panične reakcije na iste, u jednom je trenutku posumnjao da je Šarić, ukalupljen u pomalo krute trenerske šablone Dude Ivkovića (a da ne spominjem da sam tada smatrao kako je Ivković senilni starac, koji je odavno izgubio dodir s modernom košarkom i koji pojma nema što bi s tako talentiranim igračem) doista izgubio ponešto u svojoj košarkaškoj kreaciji, imaginaciji i mašti.
Srećom, Dario me je junačkim partijama protiv Grčke i Italije u Torinu te Španjolske u Riju uvjerio da sam bio u golemoj zabludi.
Kao i što sam bio u zabludi kad sam se usudio sumnjati u znanje i košarkaško iskustvo čovjeka koji je godinama vodio najbolju neameričku selekciju svih vremena. Mislim da doista nije potrebno navesti koju.