IMA jedna rock momčad, nosila je krunu Lige prvaka, a i neokrunjeni je vladar, nakon 30 godina čekanja, najjače lige na svijetu, Premiershipa.
> LIVERPOOL - ATLETICO 2:3 Branitelj naslova ispao iz Lige prvaka
Ima jedan legendarni stadion, Anfield. Na tom kultnom mjestu, u gradu slavnih Beatlesa, malo je tko od rujna 2018. i Chelseaja izvukao živu glavu, a kamoli travnjak napustio s pobjedničkim rukama podignutim u zrak.
To je Liverpool pod Jurgenom Kloppom - nogometni stroj.
Sama pomisao na Redse nikome od protivnika nije ugodna. Međutim u Madridu, ne na Santiagu, već na novoizgrađenom Wanda Metropolitanu, jedna vojna formacija, s maskom nogometne ekipe, godinama sanja i čeka najboljeg. Sve su podredili noći u kojoj će opet vratiti strah i trepet u Europi, a koji su izblijedili nakon dva izgubljena finala, točnije, dvije tragedije na lisabonskom Da Luzu 2014, a potom i na San Siru 2016.
Autor oba košmara je prvi susjed i rival Real, kao i u polufinalu 2017. u kojem je trećim udarcem jednu posadu i njene ambicije poslao na aparate. U međuvremenu je Atletico Madrid 2018. ispao i iz grupne faze, a prošle sezone doživio i cipelarenje od Juventusa u Torinu. Tada je Atletico prokockao dva gola prednosti, izgubio 3:0 i naizgled proglasio raspad sistema.
Prvi put na udaru je bio Diego Simeone.
Cholo je svojim ratničkim nogometom podignuo nerijetko drugoligaša za devet godina u tolike visine da je javnost zaslijepljena trofejima, financijskim i svakim drugim usponom potegnula pitanje - je li vrijeme za rastanak. Tražila se okomita, napadačka igra, kao da je to ikad bio zaštitni znak Colchonerosa kroz njihovu 103-godišnju povijest.
Teško ćete vidjeti i u filmovima da komandant napušta svoje vojnike. To je pitanje časti. Tako je i Simeone ostao nakon Lisabona, potom i nakon Milana, ali se činilo da nema više benzina ni plamena u tom nogometnom tenku koji je stvarao godinama.
No Cholo kao Cholo. Tvrdoglavo vođen svojim principom - rad, red i (čelična) disciplina preživio je sve udare i sumnje izvana zbog toga što nakon toliko godina nije više ni treća snaga u La Ligi, već je zaglavio u prometu za sami plasman u Ligu prvaka sljedeće sezone.
Ljetos je, kako bi ugasio požar u javnosti, učinio je ono što inače ne bi - 3. srpnja za ogromnih 126 milijuna eura doveo je novu buduću zvijezdu europskog i svjetskog nogometa - Joao Felixa iz Benfice. I ptice na grani znale su da se Cholo na tako nešto odlučio samo kako bi dijelom zadovoljio one s cvjetnim nogometom, a koji traže u momčadi nekog ultra tehničara i glavnu zvijezdu za golove i (fotoaparate).
Istovremeno je znao da golobradi i mekani Portugalac, inače nesporni talent svjetskog kalibra, tek treba proći cijelu vojnu obuku kako bi uopće mogao postati tas na vagi. I Felix je u procesu. U Atleticovom vodu nema prečica, a jedna važna, možda i presudna etapa za njega bi mogla postati i 11. ožujska noć 2020. u Liverpoolu.
I onda, u toj tmurnoj svakodnevici između La Lige i mogućeg odlaska, Liga prvaka poslala je Simeoneu i Atleticu onu rock momčad s početka teksta, koje se svi plaše. Međutim, oni su, zapravo, obučeni baš za zadaću koju sve žele izbjeći. Svi su znali kakve će to dvije utakmice biti. Svi su znali da će autsajder Atletico provocirati sreću i živjeti na rubu ambisa. Ali svi su znali i tko jedini može isključiti muziku iz Liverpoola.
Brutalno prekinuti party. To su i učinili. Fajrunt.
Njegovi gladijatori, među kojima je i Šime Vrsaljko, preživljavali su pa "ginuli" i opet preživljavali... Po mnogima igrali antinogomet u dvomeču. No svatko ima vlastiti izum i karakter koji ga guraju do cilja. I tako je već prežaljeni Atletico, obrambenim bedemom, uz sreću i volju baš tog karaktera uskrsnuo na Anfieldu, okrenuo svijet naopačke za 23 minute, ostvario čudesnu pobjedu 2:3, a s njom i podvig koji je barem na trenutak u Europi zasjenio čak i koronavirus.
I ne samo da je Atletico prošao nakon žestoke, ali unaprijed već viđene patnje u srcu Liverpoola, već je igrom sudbine pobijedio na krilima Realove djece Marcosa Llorentea (dva gola i asistencija) i Alvara Morate (asistencija i gol). Dobro, oni su cinično zabijali, a Jan Oblak se nadvio nad namjerama Kloppovog orkestra da nastavi obranu europske titule.
Cholo je poput luđaka slavio travnjakom, slaveći i trčeći u transu poput Carlosa Teveza prije nekoliko dana na Bomboneri u osvajanju naslova prvaka.
To je bio jasan znak da je prizemljio Liverpool na obali Merseysidea, što može biti ključ na putu do trofeja koji mu je opsesija.
Do kapija Istanbula, do novog finala. Cholovim vojnim i strasnim nogometom, možda ovog puta i konačno do povijesnog vrha.