BILA je 16. minuta prijateljske utakmice između Poljske i Njemačke u Varšavi ovog lipnja kad je igra zaustavljena, a svi igrači obiju momčadi krenuli su prema četvrtom sucu, kao da izlaze s terena. Za njima i suci. S druge strane prema istome mjestu uputili su se igrači s klupa i ljudi iz stručnog stožera obiju reprezentacija. I gomila fotoreportera.
Samo je jedan igrač ostao izdvojen, dok su svi ostali priredili špalir njemu u čast. Poljski igrač s brojem 16, Jakub Blaszczykowski (37), posljednji je put u dresu svoje zemlje koračao prema aut-liniji. Prvo je predao kapetansku traku Robertu Lewandowskom i izgrlio se s njim, a onda nastavio kroz špalir pozdravljajući se sa svima koji su ga tvorili, istovremeno upijajući ovacije s tribina.
Bio je to savršen oproštaj od reprezentacije čovjeka koji ju je predstavljao 109 puta, ali prvi put nakon 2019. godine. Dugo je čekao ovaj trenutak, jer posljednje dvije godine nije igrao zbog teške ozljede koljena, a na teren se vratio tek ovog svibnja odigravši po nekoliko minuta na dvije utakmice svoje Wisle, kluba u kojem je započeo i završio karijeru. U subotu je i formalno objavio kraj.
Njemačka je bila prikladan protivnik jer je Kuba u toj zemlji proveo najveći dio karijere nakon odlaska i prije povratka u Wislu - osam godina u dortmundskoj Borussiji i dvije i pol u Wolfsburgu, među kojima je stisnuta jedna na posudbi u Fiorentinu. S Dortmundom je ostvario gotovo sve svoje uspjehe - dva naslova prvaka Bundeslige, jedan kup, tri superkupa i plasman u finale Lige prvaka 2013. - uz jedan naslov s Wislom u prvoj profesionalnoj sezoni.
Wislin Livaja
Kad je Borussia došla po njega 2007. godine, obećao je da će se vratiti, i to je učinio 12 godina kasnije kao spasitelj. Ne poput Marka Livaje, čiji je povratak na Poljud bio iskra za preporod Hajduka, nego je doslovno uplatio 250.000 eura na račun kluba koji se davio u dugovima i igrao za simboličnu plaću.
U prve dvije sezone, dok je bio zdrav, uspio je zadržati Wislu među prvoligašima, ali kad je na početku sezone 2021./22. ozlijedio koljeno, ispala je u drugu ligu, a protekle je sezone u pokušaju povratka zapela u kvalifikacijama. Kuba je već odavno znao da je kraj, ali vratio se kako bi se formalno oprostio od reprezentacije.
I dok Kuba nije imao povijesnu karijeru poput Luke Modrića, obilježio je eru jednog od najvećih njemačkih klubova i bio jedan od najboljih igrača svoje zemlje u ovom mileniju. A ostvario ju je iako se kao dječak želio ostaviti nogometa, psihički zauvijek obilježen najvećom tragedijom koje dijete može proživjeti. Kad je imao 10 godina, on i njegov brat Dawid u užasu su gledali kako im otac nožem ubija majku.
Majka mu je izdahnula na rukama
Jakub je rođen 14. prosinca 1985. u šleskom selu Truskolasyju, a nogometom se počeo baviti kao sedmogodišnjak u Rakowu iz obližnje Czestochowe. Truskolasy je mjesto od koje dvije tisuće stanovnika, u kakvima svatko zna svakoga i među mještanima nema nikakvih tajni.
Tako su svi znali da je Zygmunt Blaszczykowski teška pijančina, koja noći provodi po kafićima, a doma povremeno išamara suprugu Annu ili razbije tanjur ako mu se nije svidjela večera. U ispadu ljubomore na jednom je obiteljskom vjenčanju izubijao nekog tipa jer je mislio da flerta s Annom.
Kuba nikad nije saznao što je bio povod, i je li ga uopće bilo, da njegov otac tog dana ode i korak dalje, korak nakon kojeg nema povratka. Godinama, razumljivo, nije želio o tome pričati, dok se nije otvorio u svojoj autobiografiji 2015. godine.
"Igrao sam se na drugom katu kad sam čuo roditelje kako se svađaju. Moj otac je vrijeđao majku, a onda je ona vrisnula. Odmah sam otrčao dolje. Otac se udaljavao s nožem u ruci, a majka je ležala na podu. Bila je sva krvava. Dotrčao sam do nje i primio je za krvavu ruku. Još je triput udahnula i nakon toga ništa. Tišina. Majka mi je umrla na rukama", ispričao je Kuba stravični događaj.
Nož je presjekao aortu i Anna nije imala šanse. U jednom su trenu on i brat ostali bez oboje roditelja. Policija je odvela Zygmunda, koji je osuđen na 15 godina zatvora, a Jakub ga nikad nije došao posjetiti, ali otišao mu je na sprovod kad je 2012. preminuo, nepunih godinu dana nakon izlaska iz zatvora.
Nadomak majčine sudbine
U potpunom šoku, pet dana mali Kuba nije izlazio iz kreveta, dok njega i brata nije odvela baka i preuzela brigu o njima. Pomogao je i ujak Jerzy Brzeczek, poljski reprezentativac s 42 nastupa 1990-ih, koji mu je vratio volju za nogometom. Ali nije bilo lako, trauma ga je obilježila.
Bio je problematičan klinac, izbacivali su ga iz kluba, a s 14 godina pobjegao je od kuće, od svega. Ugledao je staklenu bocu na podu i razbio je, došao nadomak majčine sudbine. Ali krv koju je pustio na ruci bila je poput sirene za uzbunu koja ga je trgnula. Ožiljak mu i danas služi kao podsjetnik na to.
"Nakon majčine smrti izgubio sam volju za životom. Bio je to test na kojem sam pogriješio, a ožiljci mi neće dopustiti da ikad zaboravim. Baka i ujak su mi pomogli i zauvijek ću im biti zahvalan. Sve me to ojačalo i očvrsnulo mi volju", napisao je Kuba.
Nastavio je sa životom, nastavio je s nogometom, izborio se za poziv u U-19 reprezentaciju te uz pomoć Brzeczeka došao na probu u Wislu. Tamo se u prvoj polusezoni izborio za prvu momčad, ostvario 11 nastupa i postigao jedan gol te pomogao klubu da osvoji naslov prvaka.
Izgubio je oca, ali dobio je Kloppa
Sjajne igre za Wislu u narednim godinama donijele su mu poziv u seniorsku reprezentaciju, naslov najboljeg veznjaka poljske lige i člana idealnih 11, ali i interes izvan granica Poljske. Jürgenu Kloppu bilo je dovoljno vidjeti nekoliko utakmica da ga odluči dovesti u Borussiju. Ne samo zbog nogometnog umijeća, tehnike, brzine s loptom, okomite igre, motoričkih sposobnosti i pouzdanosti na desnoj strani vezne linije.
Klopp se dobro informirao o mladom veznjaku, saznao o njegovim traumama iz djetinjstva i borbi da ih ostavi iza sebe te postane još jači. Takav borbeni karakter, bio je uvjeren, ono je što treba svakoj njegovoj momčadi. U veljači 2007. Kuba je stavio potpis na ugovor s Borussiom i otišao u Njemačku nadolazećeg ljeta.
"On me promijenio, ne samo kao nogometaša nego i kao ljudsko biće. Klopp je imao najviše utjecaja na moju igračku karijeru. Dugujem mu toliko toga. Naučio me sve o nogometu, o svoj toj ludosti u sportu i natjecanju. Ali tu je i ona ljudska strana koju je trebalo njegovati", rekao je Kuba kad je Klopp 2015. preuzeo Liverpool.
"On nije samo sjajan trener, on je nevjerojatan psiholog i sjajan čovjek. Donosi odluke na temelju onoga što vidi, ne na temelju onoga što mu netko drugi govori. To je strahovito važno jer je iskren čovjek koji ima osjećaja za sve. Zna kako se nositi s različitim karakterima i prilično sam siguran da će uspjeti u Liverpoolu, ali samo ako dovede igrače koji odgovaraju njegovoj filozofiji.
Moraju mu samo vjerovati jer zna što radi, na terenu i izvan terena. Radili smo jako puno u Dortmundu i podnijeli mnoge žrtve, ali na kraju smo zajedno napravili puno toga", rekao je Blaszczykowski.
"Puno toga" uključuje naslove prvaka Njemačke 2011. i 2012. godine, posljednje prije nego što će Bayern krenuti u 11-godišnji niz koji je minule sezone umalo prekinuo baš sastav iz Dortmunda, ali je sve prokockao u zadnjim minutama sezone. Uključuje i kup 2012., tri superkupa te pohod u Ligi prvaka 2013. sve do finala, u kojem je Crno-žute zaustavio - a tko drugi nego Bayern.
Gol na Euru, kao i svaki, posvetio je majci. Oca je sreo jednom prije smrti
Osim po dvostrukoj kruni, 2012. godinu Kuba pamti i po prvom velikom turniru s reprezentacijom, nakon što je SP 2006. i Euro 2008. propustio zbog ozljede, a SP 2010. Poljska nije ni izborila. Na Euru 2012., koji je Poljska suorganizirala s Ukrajinom, bio je kapetan i zabio Rusima za 1:1 u 2. kolu, ali Poljaci su s dva boda ostali zadnji u skupini.
Protiv Rusije, kao i svaki put kad zabije, bacio se na koljena i pogledao u nebo, posvećujući svoje najnovije djelo nikad prežaljenoj majci. "Ona i dalje pazi na mene. Imao sam problema u životu, ali sve sam ih prevladao i osjećam da je to zato što je ona negdje i pomaže mi. Bez nje sam mogao zalutati pogrešnim putem u životu. Pokušavam je učiniti ponosnom jer je učinila velike stvari za mene i mog brata."
Vjerovao je i da je ponosna kad je nekoliko tjedana ranije, tijekom priprema za Euro, saznao da mu je preminuo otac, a on i brat odlučili su mu otići na sprovod, jer je to u skladu s katoličkom oprostom. Tragedija ga je, u ionako vrlo pobožnoj Poljskoj, još više približila vjeri u kojoj je pronalazio snagu i utjehu.
Tijekom 15 godina u zatvoru ni Jakub ni Dawid nisu došli posjetiti niti su razgovarali s njim. Zygmund je pušten 2011., a u svojoj je autobiografiji Kuba otkrio da ga je ipak jednom slučajno sreo na nekoj nogometnoj utakmici. Samo ga je upitao "zašto", a otac mu je odgovorio: "Nije ono što misliš." Kuba se nakon toga okrenuo i otišao. Zygmund je nekoliko mjeseci kasnije umro od ciroze jetre koju je razvio u zatvoru.
Otišao je s travnjaka, ali ne i iz Wisle
Kloppov odlazak u Liverpool označio je i kraj Kubine osmogodišnje ere u Dortmundu. Prvo je na godinu dana posuđen Fiorentini, a onda prodan u Wolfsburg. U siječnju 2019., kao 33-godišnjak, raskinuo je ugovor i vratio se u klub koji ga je lansirao u nogometni svijet.
Wisla je već bila u financijskim problemima, a Kuba je po dolasku uplatio 250.000 eura da se malo osovi na noge te igrao za simboličnih 100 eura mjesečno. Kad je pandemija bacila klub na rub gašenja, s bratom i dvojicom prijatelja preuzeo je vlasništvo i spasio ga, a pomogli su i navijači koji su sakupili više od milijun eura za postotak dionica.
Kad mu je prije gotovo dvije godine stradalo koljeno, Kuba je vjerojatno već znao da mu je karijera gotova, da mu u najbolju ruku preostaje simbolični oproštaj od reprezentacije. Odigrao je i tih nekoliko minuta za Wislu na kraju prošle sezone, ali od nje se nije oprostio, nego ostaje njen velik dio i nakon igračke karijere. Slijedi novi pokušaj povratka među prvoligaše, nova velika borba. A tko o borbi i povratku nakon teškog razdoblja zna bolje od Jakuba Blaszczykowskog?