OSTALO je još jedno kolo do kraja ovosezonskog HNL-a, ali svi najbitniji ishodi se znaju. Dinamo je obranio naslov prvaka, Hajduk, Osijek i Rijeka će igrati europska natjecanja, a Hrvatski dragovoljac je ispao iz lige u koju ću se vjerojatno vratiti Varaždin. U nikad uzbudljivijoj utrci, u kojoj su sve do zadnje četvrtine prvenstva sve četiri momčadi imale šanse za titulu, ulog je bio veći nego ikad.
Vidjelo se to i po velikom povratku Dinamovih navijača na stadion te su u posljednjih nekoliko kola oboreni rekordi posjete u Kranjčevićevoj, Gorici i Koprivnici, a u srcu Dalmacije navijači Plavih su u domaćinskoj atmosferi proslavili titulu na nezaboravan način. Vidjelo se to i po emocionalno nabijenim komentarima na društvenim mrežama, kojih je ove godine bilo nevjerojatno mnogo čak i za hrvatske standarde.
Osjetilo se to i na igri pa je utrka na samom vrhu u jednom trenutku postala natjecanje u tome tko će manje griješiti. U takvim okolnostima svaka sudačka odluka bila je na desetorostrukoj vagi, a sa svih strana navijačkih tabora, ali i HNS-a vladao je veliki strah da prvenstvo ne odluče ljudi u crnom.
Na kraju se može reći kako nas je ova sezona puno naučila o hrvatskim sucima, ali još više o hrvatskim navijačima. Svoj fokus usmjerili su na sasvim krivu stvar, a zbog toga se ne može podići diskurs rasprave u sportskom javnom prostoru.
O suđenju se priča zbog mentaliteta...
Razina rasprave u skoro bilo čemu u hrvatskom društvu je puno lošija i primitivnija od nekih drugih, uglavnom zapadnjačkih društava. Nogomet tu nije izuzetak. Paušalne ocjene igračima vrhunac su analize nogometne utakmice, a ako se radi o Hrvatima emotivno važnoj utakmici, onda je u slučaju neuspjeha važna predstava samo jednog čovjeka - suca.
Doduše, takav rezon u ovom kontekstu nije teško shvatiti. Manjim dijelom je to zbog temperamenta, koji je eksplozivniji nego u Njemačkoj ili Finskoj, a većim dijelom je to zbog opravdanog nepovjerenja prema institucijama.
Nikako se ne smije zaboraviti da je sve donedavno jedan čovjek imao stopostotnu vlast nad Savezom, reprezentacijom i sudačkom organizacijom i da je kroz povijest postojao uzorak suđenja u korist najvećih klubova koji je varirao od suptilnih ustupaka pa do očitih pljački. To je praksa koja je naslijeđena još iz jugolige.
... ali i HNS-a
Ne treba zaboraviti ni da je vrh sudačke organizacije osuđen za primanje mita, a da se apsolutno ništa u tom hermetički zatvorenom sustavu nije promijenilo, osim nekoliko pro forma rotacija. I dalje sude isti ljudi, a organizacija nije ni najmanje redefinirala svoj status i vrijednosti.
Sve su to potvrđeni, štoviše i sudski dokazani fakti koje uvijek treba uzeti u obzir. Ali način na koji se kritizira ono što suci rade sasvim je pogrešan. Ne doprinosi napretku ni shvaćanja igre, ali ni suđenja.
Hrvati i suci, zaljubljeni par
Čak i kad se to sve uzme u obzir, teško je objasniti da je nogomet tek drugi najpopularniji sport u Hrvata. Daleko najpopularniji je bavljenje sucima, a on se pažljivo prenosi s oca na sina poput generacijskog blaga i nematerijalna baštine.
Istraživanje Eurostata pokazuje kako su Hrvati na drugom mjestu po vjerovanju da je sreća ključna za uspjeh, odmah iza Bugara, što znači da smo spremni važne ishode pripisati faktorima na koje ne možemo utjecati.
Odlično se to vidi svakog siječnja, koji je u sportskom smislu rezerviran za rukometaše. Hrvati ne gledaju rukomet tijekom sezone niti ih zanima, ali se na dva tjedna svi pretvore u pronicljive kritičare kriterija igre koju gledaju triput godišnje, sve kako bi se eventualni neuspjeh objasnio vanjskim faktorom koji ciljano radi protiv, u ovom slučaju, hrvatske reprezentacije.
Pri tome su fizička spremnost igrača, pravovremene rotacije kako bi trener održao svježinu u momčadi, detektiranje i napadanje suparničkog mekog trbuha u napadu i obrambene korekcije tek ukrasni papir omotan oko jednog, jedinog i najvažnijeg svetog grala hrvatskog sporta - suđenja. Ništa drugačije nije bilo ni s ovosezonskim HNL-om.
Analiza sezone: tri boda si izgubio tamo, a dva si dobio ovdje. Pokraden si
Tako se u kontekstu HNL-a tek donekle raspravlja o tome kako je i zašto Dinamo selektirao momčad koja je skuplja od ostatka konkurencije zajedno, a do predzadnjeg kola se tresao hoće li uzeti novi naslov.
Malo se raspravlja i o tome da Hajduk djeluje kao ekipa iz srednjeg dijela ljestvice kad mu fali samo jedan od dvojca Krovinović-Livaja, kao i o tome da Osijek, bez obzira na ogroman talent, ima velikih problema u kreiranju šansi protiv suparnika iz donjeg dijela tablice.
Razina komentiranja HNL-a počinje i završava nabrajanjem penala i crvenih kartona koji pomiču klubove ma imaginarnoj pravedničkoj ljestvici, a skoro jedini ključni ljudi za razvoj sezone postaju suci. Međutim, kad i kritiziraju suce, Hrvati to rade sasvim krivo.
Bruno Marić priča gluposti
Naime, jedino čime se javnost bavi su odluke koje su na najdirektniji način utjecale na rezultat - penali, zaleđa zbog kojih su golovi poništeni/priznati i eventualni crveni kartoni. Od 90 i nešto minuta utakmice, koliko sudac provede na terenu, Hrvati pamte deset sekundi. U tome je najveći problem.
Takva razina rasprave skriva većinu mana koje hrvatski suci imaju. Hrvatski nogomet napreduje u gotovo svim segmentima, osim u sudačkom. Imamo, nažalost, grozne suce koje nitko u Europi ne želi, koliko god se Bruno Marić izmotavao neuvjerljivim objašnjenjima o tome da je Ivan Bebek bolji sudac od Skomine.
Hrvatski suci su grozni, ali nitko se ne bavi pravim pitanjima
Imaju loš osjećaj za igru, ali i energiju igrača. Ne znaju procijeniti hoće li odluka o žutom kartonu smiriti ili uzburkati duhove na terenu. Pretjeruju s prekidanjem igre, a u nedostatku autoriteta stečenog zahvaljujući znanju, pokušavaju ga isforsirati kartonima kojima samo unose dodatnu nervozu.
Rade velike greške u protokolima. VAR-om se služe kao štakom koja će ispraviti njihove greške i u potpunosti pokušavaju prebaciti odgovornost za donošenje odluka na sobicu izvan terena i suce koji se nalaze u njoj.
Ponekad pričaju s VAR sobom šest minuta, isprovociraju i ekipe i navijače, a tek onda odluče otići pogledati snimku. Boje se suditi u domaćinskim atmosferama i svaka odluka im je u zamišljenom balansu, pri čemu se ne žele zamjeriti onima koje percipiraju kao moćne.
Sve to ostaje zanemareno ako je sva pažnja usmjerena na jedan ili dva detalja po susretu, oko kojih ni nakon desetog pregledavanja snimke ne postoji konsenzus, a ni jasna slika onoga što se dogodilo. Fanovi HNL-a, mediji i ostali koji se bave sucima, paradoksalno, u želji da promijene suđenje nabolje, rade sve u svojoj moći da sve ostane isto.
Savršena izlika Sudačkoj komisiji
Jer, dok god se javnost bavi pitanjima povremenih incidenata na susretu, a ne sustavno katastrofalnim suđenjem, stvari se ne mogu promijeniti. Najbolje što se može izvući na taj način je eventualna suspenzija određenog suca na par kola.
Dok god se predstava suca ocijeni lošom zbog jednog nedosuđenog penala, dotad će Sudačka komisija, za koju je sam šef sudaca Bruno Marić priznao da je dobila ogromnu autonomiju unutar HNS-a, nalaziti široko formulirana objašnjenja i opravdanja za svaku moguću odluku.
Pomak je nemoguć
Takav ambijent omogućava istoj komisiji da komunikaciju svojih odluka, kriterija i ciljeva za razvoj hrvatskih sudaca prema javnosti održava na najnižoj mogućoj razini, izoliranu od pravih odgovora koji bez pravih pitanja ne mogu ni postojati.
Puno je lakše objasniti zašto je Lovrić oštetio Istru nego zašto postoji negativna selekcija kadra koja je dovela do toga da Hrvatska nema nijednog međunarodno priznatog suca i kako je moguće da u ligi imamo dijametralno suprotnu sudačku praksu i kriterij, gdje se igrači jedne subote osjećaju kao da igraju Premier ligu, a već iduće kao da igraju srpsku Super ligu.
U takvim okolnostima pomak je nemoguć. Ali bolje suđenje neće doći iz redova sudaca jer već 30 godina pokazuju da ne znaju ili ne žele to napraviti. Promjenu mogu potaknuti jedino oni koji propitkuju. A ako im je bitnije od toga je li ih sudac zakinuo za jedan penal, sve će ostati isto.