SAMOSTALNI život u Amsterdamu, europskoj prijestolnici poroka, bio bi ogroman izazov za većinu mladića u formativnim godinama, a posebno za talentiranog sportaša koji je tek prešao granicu punoljetnosti. Ali Dominik Kotarski već je s 18 godina bio puno zreliji od svojih vršnjaka.
Ta mu je zrelost pomogla da se bolje nosi sa životom u inozemstvu, da napreduje te ostane miran i strpljiv dok čeka priliku koja u jednom od najvećih europskih klubova nikako ne dolazi, a pritom ne izgubi živce i razum.
Iz Ajaxa u Goricu
Prilika na golu Ajaxove prve momčadi u više od tri godine nije stigla, a nije ju dobivao ni na početku ove sezone kada je napustio Amsterdam i stigao u Goricu. Ali kada ju je konačno dobio prije mjesec i pol dana na utakmici protiv Istre, zgrabio ju je i više je ne ispušta. Za njim je prvih šest utakmica u prvoligaškom društvu, od kojih se posebno istaknuo u specifičnom ambijentu Poljuda kada je protiv Hajduka sačuvao praznu mrežu.
"Volio bih da je na svakoj utakmici takva atmosfera, to je jedino što fali hrvatskoj ligi da bi napravila iskorak prema top ligama. Kvaliteta je odlična, baš fali publike da se digne na razinu-dvije više. Da, osjetio sam dozu veće motivacije u takvom ambijentu, ali osim toga, to je utakmica kao svaka druga. Prošla je, nakon nje već ide sljedeća", prisjetio se 21-godišnji vratar iz Zaboka.
Brojne priče o sportašima koji i prije punoljetnosti odlaze u inozemstvo nekoliko godina kasnije dobivaju poglavlje o povratku kući i novom početku. Tako je bilo i s Kotarskim, koji je tek s 21 godinom debitirao na prvoligaškoj razini, iako mu se predviđala velika budućnost. Uostalom, Ajax ne dovodi bilo koga, njegova je struka gotovo nepogrešiva u procjenjivanju talenata.
Dok na školskim igralištima uloga vratara gotovo redovito pripada najdebljem djetetu, a na višim razinama često je okupira najveći "luđak", Kotarski je imao nešto drukčije razloge da krene u izazov među vratnicama.
Buffon kao inspiracija
"Prvo Svjetsko prvenstvo kojeg se sjećam bilo je ono 2006. Gledao sam Gianluigija Buffona kako leti i spašava stvari. To mi se svidjelo i odlučio sam pokušati biti vratar. Miran sam tip, pomalo introvert, ali moraš imati malu dozu ludosti da staješ pred udarce, često dobivaš u glavu i tijelo... Ali prije bih to nazvao hrabrosti nego ludosti", objasnio je korijene svoje želje da se bavi poslom u kojem je primarna zadaća spriječiti ono čemu se svaki neutralni promatrač najviše veseli.
Dinamo ga je registrirao kad mu je bilo 11 godina. S 13 se iz svog Zaboka preselio u Zagreb, u Dinamov internat. Tako rani odlazak od kuće kasnije mu je olakšao prilagodbu nakon još većeg iskoraka i odlaska u Amsterdam.
"Roditelji nisu bili u dobroj financijskoj situaciji, još se gradila brza cesta pa je trebalo malo više do Zagreba, a meni je iskreno bilo naporno tako stalno iz škole na trening, pa smo odlučili da odem u internat. Dinamo me na neki način i odgojio, naravno da sam jako vezan za klub i za ljude tamo, puno sam naučio i prošao. Ali svi znamo što je Ajax, poseban klub koji jako dobro radi s mladima. Iskreno, nisam požalio zbog odluke", kaže Kotarski.
Iako se protiv odlazaka nekih talenata borio i na sudu, Dinamo svom mladom vrataru nije stvarao probleme nakon Ajaxova poziva. Štoviše, Nizozemci su ga ostavili na posudbi do 18. rođendana, a Kotarski je uredno branio u juniorima kod Tomislava Rukavine.
Oženio se s 21 godinom
"Odvojenost od obitelji je imala nekih nedostataka, ali odlazeći u Amsterdam najveći mi je problem bio odvojiti se od cure, to me najviše boljelo i tu sam najviše patio. Prvih šest mjeseci gore su sa mnom bili roditelji, poslije je došla cura, današnja žena, i ona mi je puno pomogla."
Tek mu je 21, a već je oženjen. Košarkašicu Bernardu upoznao je u srednjoj školi, a sve je kulminiralo vjenčanjem ovog ljeta. U brak je stupio prije nego na prvoligaški travnjak, ali ne smatra da je to učinio prerano.
"Rano sam otišao od kuće, odrastao sam prije drugih, a i ona sa mnom. Zajedno smo svaki dan od 15. godine. Imali smo odnos koji je od početka bio na višem nivou od naših vršnjaka, zato smo prije sazreli, zato smo se već vjenčali.
Smatramo se puno zrelijima od svojih godina, nadopunjujemo se, ona mi je puno pomogla dok mi nije bilo roditelja, baš mi je velika podrška, nije mi samo žena nego i najbolji prijatelj i sestra, sve u jednom. Ona mi je i najveći kritičar, najizravnije će mi reći da sam na utakmici nešto napravio krivo ili da joj se nije svidjelo. Pričamo o svemu, nadopunjujemo se i super funkcioniramo", objasnio je Dominik i priznao da je njoj bilo teže nego njemu jer je ostajala sama kad bi on išao na gostovanja.
Težak život žene nogometaša
"Puno je žrtvovala zbog mene, nije išla svojim putem igrati košarku. U Nizozemskoj smo joj slučajno našli klub kad smo išli na basket, ali igrao se neki turnir. Dok smo pričali, čuo nas je trener za kojeg se ispostavilo da je Hrvat i on ju je spojio sa svojim poznanikom trenerom, pa je igrala tamo u jednoj ekipi, tako da je ipak gore imala nešto svoje. Život žene nogometaša je jako težak, često ideš na neka mjesta kamo ne želiš, morala se prilagoditi meni", objasnio je Kotarski.
No njeno prisustvo svakako mu je pomoglo da odoli izazovima Amsterdama, koji ga, kaže, nisu zanimali. Osim onih nogometnih. Pa iako nikad nije niti na minutu stao među vratnice prve momčadi na službenoj utakmici, puno je naučio u iskustvima s putovanja u Ligi prvaka i radu s legendama poput Marca Overmarsa, koji je tamo sportski direktor, pomoćnih i individualnih trenera poput Reizigera, Bogardea i Witschgea, a ponajviše direktora Edwina van der Sara.
"Ajax je specifičan jer su tamo svi na okupu. Kad radiš prije treninga, tamo svi veliki igrači, ali i klinci od 10 godina u istoj prostoriji rade svoj trening. Nema podjele na velike i male, svi su zajedno, pa su tako i Van der Sar i Overmars uvijek prisutni, gledaju, a Van der Sar je znao čak i trenirati s nama, imaju jako dobru komunikaciju s igračima, baš se brinu da sve bude postojano."
A prošle se sezone u Ajax vratio i svojevremeni Van der Sarov nasljednik na golu nizozemske reprezentacije Maarten Stekelenburg, pa je imao još jednog velikog, iskusnog vratara za upijanje znanja.
Od Van der Sara pokupio mirnoću, od Stekelenburga postavljanje
"Van der Sar je prošao sve i svašta, odiše mirnoćom, samo gledanjem na treningu možeš toliko naučiti, a posebno od savjeta o tehnici, taktici. Na početku mi je to okruženje bilo wow, činilo mi se malo nerealno viđati ih svaki dan, ali skužiš da su to sve normalni ljudi i da imaju normalan odnos, postaneš dio svega toga i gledaš ih kao sve druge, stopi se sve, obiteljska atmosfera. Od Stekelenburga sam najviše naučio kako se postavljati na golu, tu se vidi njegovo iskustvo, samim postavljanjem napravi 60-70% nadolazeće obrane", kaže Kotarski.
Ipak, jedno je gledati i učiti, a drugo stjecati vlastito iskustvo na golu, koje je u konačnici i presudno za izrastanje u klasu. U Ajaxu ga je dobivao u U-21 momčadi, za koju je branio 60 puta, ali za prvu momčad, iako je često bio na klupi, nikada nije zaigrao.
"Došao sam kao klinac, ali sam automatski bio priključen prvoj ekipi, trenirao sam s njima cijelo vrijeme, bio drugi ili treći vratar i u početku mi je bilo super, pogotovo što su stalno bile priče kako ću dobiti šansu. Stalno sam branio za drugu momčad u drugoj ligi, koja je također dobra liga i fenomenalna atmosfera za razvoj mladog igrača. Prolazile su godine, naučio sam puno s njima i na treninzima, ali mi nije bilo dovoljan podražaj, bilo mi je dosta teško, htio sam više minuta, jači klub, jaču ligu. Džabe ti treninzi s njima i što si na klupi i putovanja u Ligi prvaka kad ne igraš. Sve je to lijepo u početku, ali zaželiš se minuta, u tim godinama najviše trebaš kontinuitet i to mi je najviše falilo.
U zadnje dvije sezone sam konstantno bio drugi vratar. Svaki put kad se nagađalo da ću dobiti priliku, imao sam neku nesreću. Na primjer, prije prve utakmice proljetnog dijela moje druge sezone Onana se razbolio, drugi vratar je bio izvan forme i ja bih tu uskočio, ali sam imao slomljenu ruku, četiri kosti desne šake, pauzirao sam mjesec i pol."
Ten Hag je fanatik, fenomenalan trener
Iako mu nikad nije dao povjerenje, o treneru Eriku ten Hagu, jednom od najtraženijih stručnjaka današnjice, govori samo najbolje.
"On je trenerski fanatik, zaljubljenik u nogomet, konstantno gleda što se može promijeniti na taktici, presing je doveo do vrhunca one godine kad smo igrali polufinale Lige prvaka, koju smo tada zaslužili osvojiti, samo je falilo iskustva jer je ekipa bila dosta mlada. Fenomenalan je trener, drži do igrača, na sastancima se može puno naučiti."
U potrazi za prvoligaškom minutažom Kotarski je morao otići na posudbu. Ugovor s Ajaxom mu vrijedi do ljeta 2023., ali zasad ne razmišlja o povratku, iako je stalno u kontaktu s klubom.
"Čak sam začuđen koliko često se mi se javljaju i prate me. Ali ne znam što će se dogoditi, trenutno sam u Gorici i zanima me samo kontinuitet, a hoće li iduće sezone to biti Ajax, neka druga stepenica prema gore ili Gorica, bitno mi je da branim. Vidjet ćemo na kraju sezone."
Novi početak u Gorici
Velebnu amsterdamsku Arenu zamijenio je pitoresknim stadiončićem uz zagrebačku zračnu luku, što bi na nekog moglo djelovati depresivno. Ali Dominik, dok sjedi u kafiću između tribine i terena za trening, djeluje potpuno spokojno sa svojim životom i odlukama koje je donosio. U Gorici su mu se, kaže, svidjele klupske ambicije o borbi za Europu, stabilnost i ugodno okruženje kluba. Ali ni tu nije smjesta postao prvi vratar. Zapravo, prošla je cijela prva četvrtina sezone do ligaškog debija 16. listopada protiv Istre.
"Trebao mi je period za prilagodbu, bio sam ozlijeđen, ulazio u formu i tražio ritam i na kraju smo zajedno došli do zaključka kad je najbolji trenutak. Zahvaljujem na ukazanom povjerenju, stvarno sam zadovoljan. Dok sam čekao, nisam ni ludio u glavi ni imao presing, znao sam da će doći moje vrijeme i da ću se dokazati."
Otkako je preuzeo "jedinicu" od Ivana Banića, treneru Krunoslavu Renduliću zaista nije dao nikakav povod da mu je oduzme, a ovog je tjedna protiv Istre obranio dva penala u raspucavanju i uveo Goricu u polufinale Kupa.
Ova generacija je borbenija od prijašnjih
Kotarski je i prvi vratar U-21 reprezentacije, koja dominira kvalifikacijama za Euro 2023. i zasad ima maksimalan učinak nakon šest od 10 kola. Smatra da je ova generacija posebna, ali velike zasluge za uspjehe pripisuje i izborniku Igoru Bišćanu.
"On je stvarno jako dobar trener, vidi se da je bio igrač, zna s igračima, zna stvoriti opuštenu atmosferu. Ova generacija kao da ima nešto što druge nisu imale, fajt, borbenost koja je možda nedostajala prijašnjim generacijama. Uz sav taj talent i pojedinačnu kvalitetu, izdvojio bih zajedničku energiju, sve jako dobro izgleda, može se reći da smo pomeli dosadašnji dio kvalifikacija, a nisu to bezvezne ekipe, svijetla je budućnost ispred nas. Ima tu i Bišćanovog utjecaja, ali mi se čini da baš igrači pojedinačno imaju borbeni karakter i to sve zajedno daje jako dobru ekipu. Ne bih htio ureći, ali ako se sve posloži i ako budemo zdravi, ova reprezentacija ima moć i može napraviti nešto veliko", uvjeren je Kotarski.
A nakon U-21 novi cilj je, dakako, A reprezentacija, koja nakon višedesetljetne prakse inzistiranja na nepobitnoj "jedinici" sada na golu ima zdravu konkurenciju, pa su tu ulogu u kvalifikacijama za SP u Kataru dijelili Livaković, Ivušić i Grbić.
Puno je dobrih hrvatskih vratara, a najbolji će isplivati
"Sad imamo jako dobre vratare. Grbić je u odličnoj formi u Lilleu, Livaković je isto fenomenalan, Kalinić opet pokazuje kvalitetu u Hajduku, Sluga je tu, Šemper trenutno ne brani u Genoi, ali je isto jako dobar, Ivušić... Vratarska perspektiva nam je stvarno dobra, ali naravno da je i meni cilj zaigrati za hrvatsku reprezentaciju i borit ću se za to. Ja sam uvijek za zdravu konkurenciju, i ti napreduješ kad imaš tako dobre golmane, to te vuče da pomičeš svoje granice i igraš sve bolje. Vidimo danas da je vratar pola ekipe, napadači zabijaju, ali vratari donose trofeje. Moraš imati čvrst oslonac na golu, prirodno je da ako netko nije u najboljoj formi, da će braniti onaj koji je u boljoj. Jako je dobro da imamo puno dobrih vratara, mislim da će najbolji isplivati", samouvjeren je Kotarski.
Ovog je tjedna obranio dva penala za plasman Gorice u polufinale Kupa, ali kaže da mu je ipak najveća satisfakcija sačuvati gol cijelu utakmicu.
"Vratarska pozicija je nezahvalna, uvijek se više pamti tvoj kiks nego promašaj napadača koji onda zabije na sljedećoj utakmici. Moraš biti spreman, svi rade greške i svaki će vratar tijekom sezone imati jedan, dva kiksa, nismo roboti. I Neuer napravi grešku, i Ederson, Allison... Kad dobiješ gol, uvijek imaš osjećaj da si možda mogao nešto učiniti, čak i kad nisi, kad ti pogode rašlje. Zato mi je najveća satisfakcija ta nula, mislim da je svakom vrataru. Naravno, uz neku fenomenalnu obranu u zadnjoj minuti kojom ćeš donijeti pobjedu, ali ta nula mi je najljepši osjećaj."