KOŠARKA je izmišljena na američkom tlu. Kao što Englezi smatraju da će se tek njihovim osvajanjem trofeja nogomet vratiti kući, tako i Amerikanci olimpijsko zlato u košarci vide kao svoj prerogativ.
Zato su dva poraza na početku priprema za Olimpijske igre u Tokiju, i to od protivnika koji nisu tradicionalne košarkaške sile, doživjeli kao potpuni šok i senzaciju.
Na početku su izgubili 90:87 od Nigerije, koju su prije pet godina, također na predolimpijskim pripremama, pobijedili 44, a na Igrama u Londonu 2012. čak 83 razlike, što je olimpijski rekord. Sinoć ih je svladala i Australija, nakon što ih je ostavila bez koša iz igre u posljednje četiri i pol minute te je slavila 91:83.
Izbornik Gregg Popovich korio je novinara koji je spominjao prethodne rezultate protiv Nigerije rekavši mu da nema nimalo poštovanja prema njima. I u pravu je, jer današnja reprezentacija Nigerije je danas kudikamo jača nego prije pet, a pogotovo devet godina, a za to je odgovorna upravo NBA liga. Australija već odavno nije bezazlena, što je dokazala četvrtim mjestima na Olimpijskim igrama u Riju 2016. i na Svjetskom prvenstvu u Kini prije dvije godine. Na kojem su Amerikanci završili sedmi.
Ne, ovi porazi Amerikanaca nisu nikakva senzacija, a za to postoji cijeli niz razloga.
Australija je već velesila, a Nigerijci nemaju razloga za strah
Poraz od Australije vjerojatno ne bi ni odjeknuo bombastično da nije uslijedio nakon onog od Nigerije. Australci su već godinama izvrsna momčad, a olimpijsko i svjetsko polufinale samo su dokaz koliko su napredovali. U pobjedi nad Amerikancima sudjelovalo je čak sedam NBA igrača, među kojima veterani Joe Ingles iz Utah Jazza i Patty Mills iz San Antonija, bivši prvak s Clevelandom Matthew Dellavedova te Philadelphijin talentirani defenzivac Matisse Thybulle.
Nigerija je dva dana ranije Amerikancima također suprotstavila sedam NBA igrača. Nitko od njih još nije veliko ime niti ima puno NBA iskustva jer mahom se radi o mladim igračima, koji za sobom imaju jednu ili dvije godine života u najjačoj ligi svijeta. Ali već su vidjeli, doživjeli i igrali protiv zvijezda poput Damiana Lillarda i Kevina Duranta, koji su bili na suprotnoj strani. Nisu ih tretirali kao košarkaške vanzemaljce, kao mnogi koji se s NBA zvijezdama susreću prvi put, nego kao ljude s manama koji nisu nepobjedivi.
NBA liga već godinama ulaže u košarku u Africi kako bi potaknula razvoj sirovih talenata i dobila novi izvor igrača za sebe. Većina ovih klinaca proizvod je tih kampova. Ulaganja traju i dalje pa je NBA lani u Africi pokrenula i vlastitu ligu, a ove godine i oformila tijelo NBA Africa, koje će njome upravljati.
Za usporedbu, prije pet godina Nigerija je imala samo dva igrača s NBA iskustvom - šest godina Ikea Diogua i 60 utakmica Bena Uzoha. Ostali su mahom igrali u osrednjim europskim klubovima. To je razlika između ekipa koje su izgubile 44 i pobijedile tri razlike.
Treba istaknuti i da je dvostruki MVP Giannis Antetokounmpo podrijetlom Nigerijac, baš kao i mlada zvijezda Toronta OG Anunoby, ali i centar Miamija Bam Adebayo, koji je na subotnjoj utakmici igrao u američkom dresu.
Amerikanci su se tek okupili
Popovich je odmah nakon poraza od Nigerije istaknuo da Nigerija za sobom ima tri tjedna priprema, dok se njegova momčad okupila tek prije četiri dana. Osim toga, ovo još nije potpuna američka momčad za Tokio jer će se tri igrača - Devin Booker, Khris Middleton i Jrue Holiday - priključiti tek nakon NBA finala.
Među devetoricom prisutnih nema suigrača u klubovima, a od svih njih nekad su zajedno igrali samo Durant i Draymond Green u Golden Stateu i nisu se rastali u najboljim odnosima. Bez obzira na razliku u talentu, teško je očekivati da tek okupljena ekipa ima ikakvu kemiju na parketu kad igrači ne "osjećaju" jedni druge, odnosno ne poznaju sklonosti ostalih igrača.
Kako se motivirati na ovo nakon šokova u doigravanju?
Durant, Lillard, Jayson Tatum i Bradley Beal spadaju među najveće NBA zvijezde, ali ostatak momčadi nije toliko "napumpan". Iako je u ovoj generaciji više talenta nego u onoj koja je prije dvije godine u Kini neslavno završila kao sedma, daleko je od ekipa koje su Amerikanci slali na Igre u prethodna tri navrata. Daleko je to od selekcije koja bi nosila nadimak Dream Team ili barem nekakvu izvedenicu kao Redeem Team 2008., kada su za Peking sastavili "momčad iskupljenja" nakon bronce 2004. u Ateni.
Za ovim je zvijezdama najnapornija sezona u povijesti i većina ih još vida rane nakon bolnih razočaranja u doigravanju. U takvim se trenucima teško motivirati za pripremne utakmice nekoliko dana nakon okupljanja, a taj problem pristupa će se svakako smanjiti kada Igre zapravo počnu.
S druge strane, svi ostali protivnici, pogotovo ovi poput Nigerije i Australije, čiji igrači ne gledaju Amerikance kao na božanstva, svakako su puno motiviraniji da skinu takav skalp.
Američki sastav ima ozbiljan problem
Pogled na američki sastav jasno otkriva nedostatak centara. To je pozicija koja je u NBA ligi dugo bila marginalizirana prije nego što su joj Nikola Jokić i Joel Embiid vratili vrijednost. Srbin i Kamerunac.
Američka košarka sada pati od sličnog problema kao hrvatska. Dok su naši klubovi masovnim uvozom američkih plejmejkera posljedično zagušivali napredak domaćih, Amerikanci su slično napravili s centrima. Većina od 30 NBA momčadi kao startnog centra ima igrača rođenog izvan SAD-a. Uz Jokića i Embiida tu su naš Ivica Zubac, Francuz Gobert, Crnogorac Vučević, Švicarac Capela, Litvanac Valančiunas, Nijemac Theis, Latvijac Porzingis, Novozelanđanin Adams... Čak je i centar Phoenixa Deandre Ayton, kojeg mnogi Amerikanci sad zazivaju, zapravo s Bahama.
Zato je jedini centar i kvalitetni zaštitnik obruča u američkom sastavu već spomenuti Adebayo, a ostali "visoki" su 198 cm visoki Green i najkontroverzniji Popovichev izbor Kevin Love.
Ova je momčad sastavljena kako bi protivnike uništavala vrhunskim šutom, a tada uvijek postoji opasnost da jedan loš dan sve pokvari. U obje su utakmice protivnici uništavali SAD u reketu i uvjerljivo dobili bitku u skoku, ali u obje utakmice Amerikanci su imali i slabiji postotak šuta za tricu od protivnika, a Nigerijci su ih pritom zabili dvostruko više (20-10).
Popovicheva momčad će u Tokiju imati ozbiljnih problema u skoku i obrani reketa i sve nade polaže u svoje vrhunske šutere i njihovu individualnu kvalitetu, kojoj će se vremenom izgrađena momčadska igra omogućiti bolje poglede na koš.
Ta individualna kvaliteta zasad nije došla do izražaja, iako su Durant, Lillard, Beal i Tatum među najubojitijim NBA strijelcima i najboljim clutch-igračima. Obje utakmice Amerikanci su izgubili u katastrofalnim završnicama. Protiv Australije nisu zabili koš iz igre u posljednje četiri i pol minute pa su Klokani serijom 11:1 odskakutali do pobjede.
Neuigranost, početna nemotiviranost, problemi u selekciji i činjenice da im se ostatak svijeta približio i da ih se više ne boji sasvim su dovoljni razlozi da se objasne ovi porazi Amerikanaca. Oni jesu iznenađenje, posebno onaj od Nigerije, ali nipošto nevjerojatna senzacija.
Čudan će biti ovaj olimpijski turnir. Nema Srbije, nema Litve, nema izuzetno talentiranih Kanađana, nema Acinog Brazila, nema ni Hrvatske. Ali Amerikancima će opet prijetiti Španjolska, Francuska, Argentina, pa uostalom i Australija i Nigerija. A tko kaže da ih na krivoj nozi ne mogu uhvatiti i Luka Dončić i Slovenija?
Amerikanci su nakon bronce 2004. ponovo počeli ozbiljno shvaćati Olimpijske igre i slali su na njih mahom najbolje igrače. Ovaj put imaju pregršt izostanaka i odavno nisu bili u takvoj opasnosti da se košarkaško olimpijsko zlato, njihov prerogativ, ne "vrati kući".