KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas ćemo se prisjetiti Andyja Colea i Dwighta Yorkea, jednog od najboljih napadačkih tandema u povijesti nogometa, koji je pomogao Manchester Unitedu da dominira engleskim nogometom i 1999. osvojio senzacionalnu trostruku krunu, čiji je vrhunac stigao nezaboravnim preokretom u sudačkoj nadoknadi finala Lige prvaka protiv Bayerna.
KEMIJA je najvažnija. Bez kemije u nogometu, baš kao ni u životu, ne možete očekivati ništa. Legendarni dvojac iz Uniteda dokazao nam je da za velike rezultate nije nužno imati najbolje i najskuplje zvijezde. Ključ je pronaći dobitnu kombinaciju, a sir Alex Ferguson ju je pronašao sasvim slučajno.
Dwight Yorke i Andy Cole koncem devedesetih bili su vjerojatno najbolji tandem na svijetu baš zato što im se od prvog zajedničkog susreta u svlačionici Fergijevog Uniteda dogodio taj toliko potreban klik. Niti jedan od njih dvojice individualno nije bio najbolji, ni blizu, ali skupa su bili pakao za protivnika. Bila je to ljubav na prvi pogled, a kemija koja se dogodila između ova dva napadača donijela je slavnom klubu s Old Trafforda najuspješniju sezonu u povijesti.
Nogomet najsličniji telepatiji
Ako ste bar jednom vidjeli ovaj dvojac kako igra i kako mrcvari protivničke obrane, onda ćete se složiti da su njihov odnos i suradnja na terenu bili nešto najsličnije telepatiji što se u nogometu može postići.
Do Camp Noua 1999. Premiership je bio sporedan faktor u Europi, a onda se promijenio svjetski nogometni poredak
Do te 1999. engleski klubovi su u Europi uglavnom igrali sporednu ulogu. Posthejselovska trauma ostavila je traga i liga koja je sedamdesetih i osamdesetih dominirala Starim kontinentom morala je krenuti od nule. Početak je bio težak. Ispadanja u skupinama za Engleze u pionirskim danima Lige prvaka bila su standard, a poniženja svakodnevica za navijače.
United ni te 1998./99. nije bio favorit. Ferguson je složio dobru momčad, dovoljno jaku za Premiership, ali s puno upitnika što se tiče nastupa u Europi.
No, povijesno putovanje Manchester Uniteda te sezone koje je imalo vrhunac u finalu Lige prvaka na Camp Nouu kad je nestvarnim preokretom u zadnjim sekundama pao Bayern zauvijek je promijenilo ne samo engleski, već i europski nogomet. Manchester United je postao prvak, silni novac koji je uložen u Premiership počeo se isplaćivati, a od tog trenutka transferna politika na Otoku okrenula se za 180 stupnjeva. Umjesto isluženih zvijezda u Premiership su počeli dolaziti najbolji igrači svijeta, a vrlo brzo Englezi su vratili ono što im je oduzeto divljanjem huligana Liverpoola u glavnom gradu Belgije uoči finala Kupa prvaka protiv Juventusa - dominaciju.
Najmoćnije oružje Alexa Fergusona nastalo je sasvim slučajno
Andy Cole i Dwight Yorke bili su najmoćnije oružje Uniteda u ovoj zlatnoj avanturi, ali to partnerstvo nije bio vrhunac studioznog projekta perfekcionista Fergusona već slučajno stvorena veza koja je, eto, u dobroj mjeri promijenila svjetski nogometni poredak. Laički rečeno, udarni tandem Cole - Yorke uopće nije bio ono što je slavni Škot imao na umu. Štoviše, Ferguson na početku nije ni želio Yorkea. Jako dugo je vrbovao Patricka Kluiverta, no čudesni mladi ajaksovac radije je otišao u nizozemsku koloniju koju je na Camp Nouu osnovao njegov učitelj iz amsterdamskih dana Louis van Gaal. Tek kad je dobio košaricu od Kluiverta, Fergie je odlučio kupiti zanimljivog, ali ni po čemu posebnog napadača Aston Ville iz Trinidada i Tobaga, kojeg je spario s draguljem koji je već imao u svlačionici.
Cole je u Newcastleu preko noći od idola postao izdajnik. Zbog njega su navijači u bijesu džepnim nožićem gulili vlastitu kožu
Andy Cole je karijeru počeo u omladinskoj školi Arsenala koji ga je kao klinca slao na posudbe u Fulham i Bristol. Kad je shvatio da u Arsenalu neće dobiti pravu šansu, 1993. je potpisao za tadašnjeg drugoligaša Newcastle, što se pokazalo fantastičnim potezom. Bio je miljenik Kevina Keegana, a u paru s Peterom Beardsleyjem nametnuo se kao jedan od najpotentnijih napadača Engleske. Cole je u svojoj prvoj sezoni na St. James' Parku zabio nevjerojatna 34 gola u 41 utakmici u ligi, a Svrake su u povratku u elitni razred engleskog nogometa završile na sjajnom trećem mjestu. Newcastle je postao nova nadolazeća sila na Otoku, a Cole je i u drugoj sezoni nastavio trpati dokazavši da debi u eliti nije bio slučajnost.
Do siječnja 1995. Cole je postigao 15 golova u 27 utakmica u svim natjecanjima, uključujući četiri u Kupu UEFA. Dovoljno da zapne za oko Alexu Fergusonu. Škot je želio zamijeniti veterana Marka Hughesa mlađim, dinamičnijim napadačem koji se jako dobro snalazi na uskom prostoru. To je bilo važno jer su se sve momčadi na Old Traffordu igrajući bunker zatvarale i sužavale teren. Cole je Fergusonu bio potreban i slavni Škot je za njega u to vrijeme platio rekordni iznos u Engleskoj - šest milijuna funti plus Keith Gillespie.
Navijači Newcastlea doživjeli su šok. Idol im je preko noći postao izdajnik. Jedan je navijač džepnim nožićem ogulio cijelo bedro jer je na njemu imao veliku tetovažu Andyja Colea u dresu Svraka. Navijači su okupirali St. James' Park i Keegan i Cole su morali izaći pred njih kako bi objasnili odluku o transferu.
Reprezentacija mu nije bila suđena, Glenn Hoddle ga je mrzio
Cole je na Old Traffordu postajao kompletan igrač i tada je zaradio prvi poziv za reprezentaciju protiv Urugvaja. Međutim, unatoč impresivnoj statistici i fenomenalnom pedigreu, Andy Cole nikad nije napravio zapaženiju reprezentativnu karijeru. Za dres s tri lava na prsima je odigrao svega 15 utakmica. Glenn Hoddle koji je vodio Englesku od 1996. do 1999. godine nije bio Coleov fan i u javnosti je širio priču kako mu ne treba napadač kojem za jedan gol treba osam prilika.
Cole je igrao u paru sa Sheringhamom, ali nikad nisu progovorili ni riječ
Cole je bio razočaran, ali nije očajavao. Imao je podršku Fergusona i rastao je iz utakmice u utakmicu. Nakon što je u mirovinu otišao Eric Cantona, Cole je u napadu igrao u paru s Teddyjem Sheringhamom. Dvojac se javno nije volio. Cole je zamjerio Sheringhamu jer mu je odbio pozdrav pri zamjeni na njegovom debiju za Englesku u ožujku 1995. Navodno, nakon toga njih dvojica više nikad nisu progovorila ni riječ.
Unatoč animozitetu, tandem je odigrao odlično i zabio je 39 golova u sezoni 1997./98. Nažalost po navijače Uniteda, to nije bilo dovoljno da Crveni vragovi uzmu treći uzastopni naslov prvaka. Titula je otišla u ruke Arsenala. Cole je s 25 golova bio prvi strijelac lige, a proglašen je za drugog najboljeg igrača Premiershipa, odmah iza Dennisa Bergkampa. Ni to mu nije bilo dovoljno da dobije poziv za SP u Francuskoj 1998.
Slučajni transfer u ljeto 1998. promijenit će povijest engleskog i europskog nogometa
No, zadovoljština za Colea je stigla to ljeto kad je na Old Trafford u senzacionalnom transferu došao čovjek koji će njemu promijeniti život, a skupa s njim ispisati povijest Manchester Uniteda.
Ferguson je u napadu uz Colea imao još i Teddyja Sheringhama i Olea Gunnara Solskjaera, ali mudri Škot znao je da mu za veće domete od osvajanja domaće lige treba još jedan napadač drugačijih karakteristika. Fergie je taj transfer odradio prljavo, iza leđa Villi je sve dogovorio s Yorkeom. Kad je čuo da mu United uzima najboljeg igrača, Villin menadžer John Greggory bijesno je prosiktao.
"Ovo je izdaja! Da imam pištolj, ubio bih Yorkea."
Yorke je u ljeto 1998. stigao na Old Trafford, a transfer od 12.6 milijuna funti bio je najveći u povijesti kluba. Ipak, Yorke je došao kao velika nepoznanica. Čak su se i igrači Uniteda pitali je li bilo potrebno dovoditi ni po čemu posebnog napadača ako već imaju kvalitetan napad.
"Kad me Ferguson nagovarao da dođem na Old Trafford, bio sam malo skeptičan. United je tada imao nekoliko sjajnih napadača i pitao sam ga kako misli da mogu igrati u ovoj momčadi. Rekao mi je da me želi kao svoju devetku. Zatim sam ga upitao: ‘A što s njima?’ Samo mi je mirno odgovorio: ‘Ti si moj broj jedan.’ To mi je bilo dovoljno. To je sve što sam želio čuti", pričao je Yorke.
"Kad je Yorke potpisao, prijelazni rok je bio pri kraju. Sezona je već počela i njegov dolazak je bio iznenađenje. Došao je niotkuda. Znali smo da je igrao u Villi i da je bio dobar igrač, ali nismo mislili da će doći u United. Jednostavno, nismo bili svjesni koliko je dobar. Samo je Fergie to znao", pričao je kasnije legendarni vječni desni bek Uniteda Gary Neville.
Utakmica protiv Southamptona bila je početak, a ona protiv Leicestera promijenila je sve
U listopadu 1998. je United igrao ligašku utakmicu protiv Southamptona. Sheringham i Solskjaer su bili ozlijeđeni i Ferguson je po prvi put poslao Yorkea i Colea od početka na teren. United je slavio 3:0, a njih dvojica su se upisala u strijelce. Tog dana je rođen za mnoge najbolji napadački tandem ikad. U siječnju je United razbio Leicester 6:2, Yorke je postigao tri, a Cole dva gola. Za Nevillea ta je utakmica bila prekretnica. Nakon nje više ništa nije bilo kao prije.
"U prvih nekoliko tjedana nismo igrali zajedno. Bio sam u paru s Teddyjem, Oleom, pa čak i Giggsom, ali ne i s Coleom. Andy je sve to gledao s klupe i vjerojatno je pomišljao: ‘Zašto ne mogu igrati s ovim tipom?’ Ja sam razmišljao jednako. Samo smo čekali da se prilika dogodi. Nismo znali što će se dogoditi, ali jednostavno je sve eksplodiralo", prisjećao se Yorke.
Vrhunski napadači su uglavnom egoisti, samo su njih dvojica slijedila filozofiju Tonija Kukoča
Za napadače vrijedi pravilo da su egoisti, da ispred sebe vide samo gol i da im je u glavi jedino kako da zavuku loptu u mrežu. Naravno, to nije negativna osobina za nekoga kome je primarni posao zabijati golove. Međutim, Yorke i Cole bili su drugačiji. Jedna od slavnih izjava Tonija Kukoča glasi: "Više me raduje asistencija nego koš. Kod koša se raduje samo jedan igrač, a kod asistencije dva." Možemo kazati da je Unitedov tandem slijedio Kukočevu mantru.
"Taj susret protiv Leicestera mi je ostao u pamćenju. Bila je to utakmica nakon koje se nešto dogodilo. Kliknuli su. Zbližili su se i postali su nerazdvojni. Kako na terenu, tako i izvan njega. Poštivali su jedan drugoga. Jedinstvena stvar kod njih dvojice je bila ta da im je bilo svejedno tko će postići pogodak. Bili su sretni kad bi to napravio bilo tko od njih. Čak bih rekao da su se više radovali kad bi ovaj drugi zabio. Toliko su bili vezani", priča Neville.
United je te 1999. osvojio naslov prvaka Europe, ali malo je nedostajalo da ne prođe ni skupinu. Bayern je bio uvjerljivo prvi, a Crveni vragovi i Barcelona su se borili za drugo mjesto. Ključna utakmica igrala se na Camp Nouu. Tada je cijela Europa vidjela na djelu tandem Cole - Yorke. Gary Neville je pričao da nikad neće zaboraviti tu utakmicu.
"Nikad nisam vidio nešto slično. Primili smo tri pogotka, ja sam igrao stopera. Bilo je jako teško, ali smo i zabili tri. Zapravo, njih dvojica su zabila sve golove. Onaj prvi je bio spektakularan. Te noći su briljirali. Kad sam postao član Uniteda, tu su bili Eric Cantona i Mark Hughes, zatim su u napadu igrali Yorke i Cole uz Sheringhama i Olea, a onda je teret u napadu pao na Ruuda van Nistelrooya kojem je pomagao Paul Scholes. Zatim je stiglo vrijeme Waynea Rooneyja i Carlosa Teveza koji su bili također senzacionalni. Ipak, ako bih morao odgovoriti na pitanje koji je tandem Uniteda bio najbolji, onda bez dvojbe mogu reći da su to Yorke i Cole. Ne samo zbog one čudesne sezone kad smo uzeli sve, već zbog načina na koji su igrali zajedno. Zapalili su cijelu Englesku, zapalili su cijelu Europu", rekao je Neville.
Akcija protiv Barcelone u najvažnijoj utakmici sezone najbolje pokazuje kako su igrali Cole i Yorke
Jedno naizgled bezazleno dodavanje Roya Keanea prema Yorkeu na rubu kaznenog prostora Barce bio je začetak jedne od najljepših akcija sezone, majstorije koja je slikovito dočarala način na koji je ovaj dvojac surađivao. Yorke je propustio loptu kroz noge jer je znao da mu je iza leđa Cole. Ovaj je odmah proigrao svog partnera, da bi mu Yorke vratio pas i izbacio ga u situaciju jedan na jedan s vratarom.
Braniči Barcelone nisu znali gdje se nalaze, a ovaj gol bio je samo krasan pokazatelj kakav su moćan tandem njih dvojica bili. Bili su na istoj valnoj duljini i međusobno su se razumjeli. Znali su unaprijed gdje će tko od njih biti bez potrebe za uputama, vikanjem na terenu i gestikulacijama koje bi olakšale posao obrani. Njihov nogomet rušio je kruta pravila trenerskih šablona, bio je to nogomet uma, inteligencije i urođenog osjećaja. Cole i Yorke su igrali kao da se nalaze na školskom igralištu šaljući jedan drugome nečujne signale koje rivali nisu bili u stanju dekodirati. Bio je to nogomet osjećaja koji se nije mogao naučiti ni uvježbati.
Jamie Carragher, jedna od ikona Liverpoola i igrač koji je u dresu Redsa igrao protiv brojnih majstora nogometa, priznaje da su mu Yorke i Cole bili ogroman problem.
"Ne znam s kim sam imao više problema. Obojica su bila pakleni igrači. Yorke je uvijek bio ispred mene, a Cole je stalno gledao da mi pobjegne iza leđa. Niste se mogli opustiti niti jedne sekunde. Sjajno su surađivali. Uvijek sam smatrao da je Andy Cole igrač kojeg je najteže čuvati, a Dwight Yorke je bio najbolji igrač", kazala je legenda Redsa.
Njihova velika prednost bila je ta što su se perfektno znali prilagoditi protivniku i stalno su mijenjali pozicije te tako razarali obrambene linije rivala. Nijedan nije želio monopolizirati ulogu prve špice. Igra im je bila fluidna i nitko tko je igrao protiv Uniteda nije znao odakle mu prijeti opasnost.
"Kad smo počeli igrati zajedno, bilo je to kao kad upoznaš posebnu ženu, kad se zaljubiš. Sve je odjednom bilo kako treba biti. Nikad se nismo porječkali, a kamoli povisili ton. Na terenu smo razmišljali jednako", rekao je Cole u razgovoru za FourFourTwo 2017.
Na terenu klonovi, u stvarnom životu kao jin i jang
Zanimljivo, premda su na terenu izgledali kao klonovi, u stvarnosti su bili totalno različiti. Možda su se zato tako dobro i slagali.
"Dwight i ja smo totalno različiti. Sve što on voli, ja ne volim. I obratno. Mi smo jin i jang. I dalje smo dobri prijatelji i volim ga kao brata. Zato se tako dobro i slažemo. Bio je daleko najbolji igrač s kojim sam ikad igrao. Teško je objasniti kako, ali imamo ovu jedinstvenu vezu", u jednom intervjuu je pričao Andy Cole.
To je bilo točno. Cole je bio podcijenjeni napadač koji je znao kako izvršiti zadatak sa što manje buke. Uglavnom je stajao sa strane i klonio se blještavih svjetala reflektora. S druge strane, Yorke je bio gizdavi strijelac koji se i na terenu i izvan njega ponašao pomalo pompozno. Tako je i slavio pogotke šepureći se poput pauna. Zaštitni znak mu je bio podignuti ovratnik i drski smiješak. Zato je dobio nadimak Nasmiješeni ubojica.
Možda pojedinačno i nisu imali puno toga zajedničkoga, ali na terenu su disali kao jedan. Bili su jedan mozak u dva tijela.
United je u četvrtfinalu izbacio Inter, da bi u polufinalu, opet na pogon svog ubitačnog napadačkog tandema, šokirao apsolutnog favorita Juventus. U finalnoj utakmici Bayern je vodio sve do sudačke nadoknade, a tada su na scenu stupili aduti s klupe - Sheringham i Solskjaer.
United je te sezone uzeo trostruku krunu, a Cole i Yorke su zajedno zabili 53 gola, od čega 35 u Premiershipu. Iduće sezone Crveni vragovi su osvojili još jedan naslov prvaka Engleske, a njih dvojica su kombinirano postigla 46 golova. Nakon te sezone, sir Alex je po svom starom dobrom običaju u kojem nije bilo mjesta za empatiju i život na starim zaslugama doveo Ruuda van Nistelrooya i započeo novu eru na Old Traffordu. Cole i Yorke su shvatili da za njih u klubu više nema mjesta i napustili su klub ostavivši navijačima Uniteda, i ne samo njima, uspomenu na jednu savršenu sezonu i primjer kako bi jedan napadački tandem trebao izgledati.
Zajedno su otišli u Blackburn i ta suradnja nije bila loša. Yorke je u 60 utakmica u dvije sezone zabio 12 golova, a Cole 27 u tri. Ipak, daleko je to bilo od zvjezdanih dana na Kazalištu snova. Čarolija je postajala sve slabija i slabija, a njihova nogometna moć polako se gasila.
Obojica su se još nekoliko godina vucarala po engleskim nogometnim travnjacima prve ili druge divizije dok nisu odlučila reći da je dosta. Andy Cole je to napravio u rodnom Nottinghamu u dresu Foresta 2008., a Dwight Yorke u Sunderlandu godinu dana kasnije.
Danas kad su u zasluženoj mirovini vjerojatno klincima zaraženim Messijem, Neymarom i Ronaldom pričaju o vremenima kad su oni bili najbolji napadači na svijetu. I bili su.