ŽELJKO BABIĆ (50) danas je trener rukometašica Podravka Vegete, najtrofejnijeg domaćeg ženskog rukometnog kluba, što je označilo preokret u njegovoj karijeri jer se prvi put našao u ženskom rukometu. Njegovu dosadašnju trenersku karijeru obilježila je funkcija na čelu muške reprezentacije Hrvatske, koju je vodio od 2015. do 2017. godine.
Njegov najveći uspjeh s nacionalnom selekcijom je brončana medalja 2016. godine na Europskom prvenstvu u Poljskoj, kad je u utakmici za treće mjesto Hrvatska pobijedila Norvešku (31:24). Slavlju nad Norvežanima prethodio je polufinalni poraz od Španjolaca (33:29), ali i povijesna pobjeda nad Poljskom u zadnjem kolu druge grupne faze.
Podsjetimo, Hrvatska je za prolazak u polufinale tadašnjeg EP-a trebala pobjedu Norveške nad Francuskom te pomalo nestvarnu pobjedu od minimalno 11 golova razlike nad Poljskom. Oboje se dogodilo. Norveška je nadigrala Francusku (29:24) izbacivši je s turnira, a Babićevi izabranici deklasirali su domaćine Poljake (37:23).
Zahvale Gospi, siromaštvo, Zagreb...
Babić je rođen 1972. godine u Metkoviću. Igračku karijeru proveo je na desnom krilu, među ostalima, nastupajući za Metković, Zagreb i talijanske klubove Pallamano i Modenu. Kao trener radio je u Rukometnoj akademiji Balić-Metličić, Metkoviću, Krškom, Splitu, Zagrebu, kao pomoćnik Slavku Goluži u reprezentaciji Hrvatske, bjeloruskom Meškovu, Gorenju iz Velenja i makedonskom Pelisteru.
U intervjuu za Index komentirao je svoje vjerske izjave i zahvale Gospi, kojima je tijekom izborničkog mandata podijelio hrvatsku javnost. Osobnom anegdotom s ocem odgovorio je na pitanje vole li Hrvati rukomet s obzirom na to da ga prate samo u siječnju, kad muška reprezentacija sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima.
Prisjetio se mladosti i siromaštva u kojem je njegova obitelj živjela, otkrio kako je za igračkih dana u Zagrebu bio problematičan i osvrnuo se na Svjetsko prvenstvo u Poljskoj i Švedskoj, koje upravo traje.
Zašto ste se odlučili na dolazak u ženski rukomet?
Jednim sam dijelom u svojoj karijeri dužan hrvatskom rukometu, ali i samome sebi jer želim biti prvak Hrvatske. Jedini, iskreni i pravi motiv mog dolaska u Koprivnicu je da Podravka bude prvak države, a ja kao trener ostvarim nešto što još nisam napravio.
Podravka je nakon osam godina izgubila naslov hrvatskih prvakinja, koji je pripao Lokomotivi. Što mislite o kraju dominacije?
Općenito život vidim kao diskontinuirani proces, koji nije ravna crta. A to je osobito vidljivo u sportu, u kojem je teško zadržati kontinuitet. Puno je lakše jednom osvojiti nego više puta obraniti. Ne bih naglašavao da je Podravka nešto izgubila, već bih naglasio jako dobar rad Lokomotive.
Uspjela je, nakon takve dominacije, ostvariti veliku pobjedu jer se u principu radi o jednoj velikoj pobjedi, a ne njih deset koje su se dogodile u prvenstvu. Ne bih rekao da je to nešto nevjerojatno. Nakon odlične serije Podravke došao je tim koji je uspio pobijediti u jednoj utakmici i osvojiti prvenstvo.
Je li problem hrvatskog ženskog rukometa to što se pitanje prvaka rješava u dvije utakmice Podravke i Lokomotive, dok ostali klubovi ne konkuriraju za naslov?
Kad bih imao sposobnost ili moć, prebacio bih Podravku i Lokomotivu u mađarsku ligu ili bih napravio regionalnu ligu sa šest ili osam jakih klubova. Siguran sam da bi sve cure napredovale kroz takve utakmice po pitanju klupskog rukometa, što bi se reflektiralo na reprezentaciju.
Primjerice, mi se tek u europskim utakmicama susrećemo s velikom brzinom kretanja. Ogroman stres za naše rukometašice. Govorimo li o reprezentativnim akcijama, kad dođemo na svjetska ili europska prvenstva, naravno da su cure pod velikim šokom. One nisu osjetile takvu brzinu kretanja te je njihov nastup automatski slabiji.
Ogroman problem razvojnog karaktera je to što Hrvatska nema jaku ligu pa se igračice ne mogu razviti. Ne postoji bolji način razvijanja - kako za trenera, tako i za igračice - od igranja s boljim ekipama.
Morate puno gubiti da biste postali bolji jer dobar trener i dobar tim uče samo iz poraza. Pobjedama raste ego i tada ste apsolutno nezainteresirani za korekcije, već se samo želite hvaliti. Prava vrijednost je u boli.
Kako radite s rukometašicama Podravke kad su svjesne da će, osim protiv Lokomotive, pobijediti u svim utakmicama Prve HRL za žene?
Složen proces koji se događa na dnevnoj razini. Ne možete cure motivirati jednom rečenicom ili u jednom danu. Na početku sezone kao trener imate svoje vrijednosti i pokušavate ih održavati svaki dan. U našem slučaju važan je intenzitet na treningu, mentalni i fizički.
Tako se iz dana u dan borimo s tim opterećenjima jer ona zahtijevaju promjene. Čovjek ne prihvaća promjene, brani se. Igračicama sigurno nije lako jer znaju da će pobijediti i ako ne budu igrale najvišim intenzitetom.
Međutim, s vremenom stvaraš navike, dobre ili loše. Stvoriš li dobre navike po pitanju intenziteta, što smo mi dobro napravili, cure dominiraju na utakmicama jer su istrenirale intenzitet. Možda im se ponekad ne da, ali po defaultu pohranjenom u mišićima i mozgu, one u jednom trenutku samo počnu raditi, i to dobro. Dobro istreniran tim sposoban je sam se izvući.
Kakav ste klub zatekli s obzirom na to da je upravo bio izgubio titulu prvaka Hrvatske?
Ne mogu govoriti o strukturama kluba jer ih ne poznajem dovoljno niti je to prostor moga djelovanja. Mogu govoriti o igračkom statusu, koji se promijenio jer imamo domaće cure. Samim time dogodio se velik šok. Danas imamo domaće cure i jednu stranu igračicu.
Prezentirano mi je da krećemo od nule stvarajući novi tim. U stvaranju novog tima odlučili smo se na igračice s našeg podneblja, koje želimo razvijati. Naravno, svakom treneru je takav početak jako težak jer je potrebno napraviti temelje koji imaju smisao.
A iz tog smisla treba raširiti stablo koje će biti fantastično, dok će svaka grana biti igračica s ulogom da to stablo odlično izgleda. To je težak proces. Olakšavajuće je ako trener zna što želi i ako su mu jasni putovi kojima do toga želi doći. Trener tada jako krvari svaki dan, ali vidi napredak na tom putu zbog spomenutog velikog broja ponavljanja.
Imate li svakodnevno velik broj ponavljanja, proces je jasniji. Trener i dalje krvari u svakoj komunikaciji i svakom treningu, ima bol koju proživljava. Svi smo mi limitirani - kako ja kao trener, tako i igračice.
Ali jako me veseli što još nismo blizu naših limita. To je izazov zbog kojeg sam prihvatio biti trener Podravke. Vjerujem da možemo napraviti prekrasno stablo za koje će se svatko htjeti uhvatiti ili uspeti se na njega, slikovito rečeno.
Koje su razlike u radu u ženskom i muškom rukometu?
Imao sam sreću što sam krenuo s mini rukometom, pa sam trenirao i mlađe igrače, te sam bio izbornik kadeta i juniora u hrvatskoj nacionalnoj selekciji. Da, bio sam u muškom rukometu, ali prošao sam sve kategorije u kontekstu puberteta, perioda prije toga, rastava, sretnih brakova...
Prošavši sve kategorije, došlo je vrijeme da raširim jedra u drugom pravcu i uhvatim novi vjetar. Novi vjetar bio bi socijalna i emocionalna inteligencija, koja, vjerujem, dominira u današnjem društvu. Ili bi trebala dominirati po pitanju vodstva.
Žene su u današnjem društvu došle na važne funkcije, obrazovane su, imaju svoja prava, veliko znanje i sposobnosti, što možda nije bilo prije 30-40 godina. Dakle, promijenjene su uloge i znanje žena.
Samim time trener mora shvatiti i biti u vremenu, pa i ispred vremena, kad pričamo o ženi. Struktura vodstva počinje da trener mora osvijestiti kako je igračica ravnopravna sa mnom bez obzira što sam ja trener. Ona mora respektirati odluke trenera, ulogu i autoritet pozicije.
A trener mora znati da žena ima svoja prava, osjećaje i loše dane. Struktura žene je drugačija, čak i fiziološki, nego kod muškaraca. Time je možda malo nepredvidiva, a ta nepredvidljivost krasi jedno vodstvo. Trener ne bi smio prespavati nijedan trenutak kad je u kontaktu sa svojim igračicama.
Sigurno je velika razlika i ona počinje u percepciji trenera, koji mora znati da ispred sebe ima ženu koja ima isto, ako ne i veće znanje, ali i svoja prava te obaveze kao profesionalac. Rekao bih da je prava razlika u socijalnoj i emocionalnoj inteligenciji.
To su jako osjetljive zone. Trener vodi dobro ili loše. Naš posao je takav da donosimo jako puno odluka na dnevnoj razini. Na temelju odluka dobivate tim, homogen, radostan, tužan, podijeljen u grupe...
Sve završava dobro s dobrim vodstvom ili loše s lošim vodstvom. Postoje razlike, koje su prije svega u empatiji, razumijevanju, toleranciji i jobovskom strpljenju. Morate biti strpljivi kao Job i vjerovati da će biti dobro.
U ženskom rukometu ste malo dulje od pola godine. Kako izgleda ženski rukomet u Hrvatskoj?
Mogu se dotaknuti i muškog rukometa. Država bi trebala pronaći način za bolje financiranje hrvatskog rukometa. Početak je u novcu - kad ga imate dovoljno, možete platiti dobre ljude. Dobri ljudi su, na primjer, odlični djelatnici, sportski direktori, treneri... Na taj način možete zadržati igračice i trenere u Hrvatskoj te će oni dati dodatnu vrijednost natjecanju.
Danas to ne možemo napraviti i to je glavni problem koji bi se trebao naći u saboru. Potrebno je pronaći model kojim bi se hrvatski rukomet drugačije financirao. Ne smijemo zaboraviti da stabilnost društva dolazi iz obitelji, a ti mladi ljudi, muški i ženski, jesu dio obitelji.
Imamo li zdrave obitelji, među ostalim, imat ćemo zdrav sport. Dulje ćemo zadržati ljude u Hrvatskoj, čime će se povećati kvaliteta igranja, lige i taj će pojedinac sutra biti odličan ministar jer mu je društvo omogućilo razvoj u odličnu osobu, a ne da mora odlaziti van Hrvatske zato što ovdje ne može zaraditi plaću.
Vole li Hrvati rukomet s obzirom na to da ga prate samo u siječnju, kad se održavaju velika reprezentativna natjecanja? Kako na to gledate vi, koji ste cijeli život u rukometu i živite od njega?
Kad pričamo o hrvatskim navijačima, pratiteljima rukometa, reći ću vam jednu anegdotu iz svoje obitelji. Imao sam čast biti izbornik Hrvatske. Godine 2016. vraćao sam se s kvalifikacijske utakmice koju smo jedva pobijedili, a očekivalo se da dobijemo sa 100 nečega. Međutim, mi to nismo ostvarili.
Došao sam kući i otac me dočekao te pitao: "Dobro, moj Željko, pa što ti to radiš?" Okarakterizirat ćemo ga kao jednog navijača koji prati rukomet u siječnju. Malo ljutito, jer sam i ja jednim dijelom bio nezadovoljan, odgovorio sam mu: "Ante, ne pričaj o tome što ne razumiješ i beri mandarine."
Na to mi je otac odgovorio: "Nema problema, Željko. Ja ću brati mandarine, ali ti počni raditi ono što razumiješ." Što mi je otac rekao? Rekao mi je da nije bitno koliko on prati, već da Hrvatska mora svaki put pobijediti.
Poslije te anegdote dolazimo na ključnu stvar. Ako je istina što ste rekli, ili je to mali problem, ona proizlazi iz toga što nam liga nije dovoljno jaka ni zanimljiva te nema dovoljno derbija koji će privući mog oca Antu.
On ide od zbivanja do zbivanja jer preko tjedna nemamo jednu izvrsnu utakmicu kao što je Partizan - Crvena zvezda u Beogradu u košarci. Zašto su tamo pune dvorane? Zato što imaju najbolje trenere na svijetu, nevjerojatno dobre igrače i najbolje igrače svoje, srpske nacionalnosti. Među ostalim, mi to nismo uspjeli napraviti zbog novca.
Vraćamo se na početak. Hrvatski navijač ne sudjeluje previše u zbivanjima jer je liga slabijeg karaktera. No on uvijek očekuje da Hrvatska pobijedi bez obzira što on samo bere mandarine i ništa ne razumije. Kad se čuje riječ Hrvatska u rukometu, navijač očekuje pobjedu. Čak je spreman kritizirati rođenog sina. Što onda možemo očekivati od normalnog navijača kad imamo "sukob" u obitelji?
U Koprivnici su naviknuli imati jak rukometni klub. Kakva je koprivnička publika?
Tek sam došao pa se statistički ne mogu referirati po pitanju brojnosti. Mogu govoriti o tome da Koprivnica ima nevjerojatnu tradiciju sporta i kulturu ponašanja. Sigurno može prepoznati kvalitetu i rad trenera, ako to želi. Radujem se što smo u kvalifikacijama imali intenzitet navijanja, zbilja je bio spektakl, ponajprije emocionalnog karaktera.
Ljude je teško prevariti. Govoreći o treneru, vide li strast i angažman, oni će to htjeti vidjeti te se poistovjetiti s organizacijom koja ima prekrasno stablo na koje se žele uspeti. Moja obaveza je ljudima, kao trener s igračicama, dati radost subote i nedjelje u kojima će vidjeti nešto lijepo.
Vratimo se na početak vašeg života. Kako ste se našli u rukometu i kako je on tada izgledao?
Rukomet sam počeo igrati 1982., s deset godina. Počeo sam ga igrati na jako zanimljiv način. Dolazim iz siromašne obitelji. Možda smo i sada siromašni, ali ne toliko. Volio sam nogomet, no otac nije imao novac za kopačke. Bio sam, stoga, limitiran.
Morao sam se prebaciti na sport u kojem sam mogao nositi tenisice koje sam nosio i na ulici. Imao sam jedne tenisice te me je nemogućnost oca da mi kupi kopačke usmjerila prema rukometu. Kako sam volio sport, volio sam i rukomet.
Srećom, u mlađim uzrastima imao sam odličnog trenera Matu Nikolića. Od 16. do 19. godine imao sam još jednog odličnog trenera Iliju Puljevića, koji nas je doveo u Zagreb i u drugi režim rada. Ovdje govorim o 1988. i 1989. godini, kad sam iz Opuzena išao u juniore Zagreba.
Događala se progresija u radu i došao sam u prvu momčad, čiji je trener tada bio Kasim Kamenica, što je bilo 1990.-1991. godine. Poslije je došao Zdravko Zovko, trener ekspert. U Zagrebu sam ukupno bio šest godina te se put završio 1995. godine.
Jako sam volio sport, stalno sam bio na ulici. Privlačili su me trčanje, ljepota kretanja i takmičenje. Međutim, nisam mislio da ću se profesionalno baviti sportom. Želio sam se zabavljati, želio sam nekoga "prevariti", nadigrati i napraviti kretnju koja će i meni biti nepredvidiva.
Na primjer, pred kućom su bili rijeka Neretva i put na kojem smo igrali lovice. Bio sam na rubu rijeke i prijatelj me zamalo uhvatio, ali skočio sam u Neretvu samo kako me ne bi uhvatio. Takmičar do boli, i danas sam takav. Želim biti uspješan, dobar trener, pokretač i primjer. Izazovno je napraviti nešto dobro.
Bili ste dio zlatne generacije Zagreba, koja je 1992. i 1993. bila europski prvak. Što je tu momčad odvajalo od ostalih?
Nisam to razumio kao mlađi, ali sada kao trener mogu reći da sam imao privilegij. Bio sam mlad momak, problematičan i nestabilan, kao što su mladi inače, ali ja sam možda bio i malo gori. Zagreb je tih godina, na čelu sa Zoranom Gopcem i tadašnjim trenerom Zdravkom Zovkom, napravio nevjerojatnu selekciju igrača.
Mladi, potentni igrači s mladim trenerom, koji je strast i entuzijazam imao na milijardu. Vizija i energija gospodina Gopca i trenera Zdravka napravili su veliki kamen, rolling stone, što se krenuo koturati Europom. To je prvo. Drugo, uz prepoznati talent u selekciji, došao je izvrstan rad.
Ta je generacija imala nevjerojatnu želju za pobjedom. Krasilo ih je što su svi bili takmičari i to se moglo vidjeti od početka treninga. Ja tamo nisam bio bitan, samo sam radio probleme. Recimo, igrači te generacije voljeli su igrati košarku ili nogomet. Uvijek bi na kraju bila svađa. Do neba su imali natjecateljski karakter.
Imali su i dva, tri, četiri ekstra individualca. Naglasio bih Patrika Ćavara i Iztoka Puca, ali ne bih podcijenio ostale igrače u timu. Njih dvojica su u svakom trenutku mogli napraviti razliku, a nisu bili sebični. Prva karakteristika je, dakle, da su bili takmičari, a druga je da nisu bili sebični. Sinergija tih dviju kvaliteta ima fantastičnu moć.
Treća komponenta vrhunskih timova jest da vrhunski treniraju. Imali smo profesora Dragana Milanovića, koji je bio dio priče. Znanstvenik, profesor i još veći pokretač nego što smo svi bili. Ponizan, skroman, pun znanja i spreman prenijeti ga.
Trenirali smo ekstra, ekstra, ekstra teško, ne samo jedan dan. Dnevno smo radili šest intenzivnih sati uz pripremu prije treninga i regeneraciju nakon. Tada smo radili u Kutiji šibica, koja nam je bila dom. I danas se sjetim koliko smo vremena ondje provodili. Trener je bio tolerantan, osobito prema meni, na čemu mu opet zahvaljujem, kao i profesoru Milanoviću.
Doživio sam fantastične trenutke, koje kao mladi sportaš uopće nisam razumio. Imao sam veliku privilegiju trenirati i živjeti s ljudima koji su kasnije bili olimpijski pobjednici. Napravili su fantastične karijere i osvojili medalje na svim natjecanjima. To su za mene, dijete sa sela, bili dar i sreća, a možda nisam tamo ni trebao biti. Zbilja se puno stvari poklopilo.
Nije fraza iz kafića kad kažem da bi se znalo dogoditi da Patrik Ćavar, a radio sam s njim u paru tri godine, danima ne promaši nijedan udarac ni s jedne pozicije. Nevjerojatno, ali to je istina. Ponekad danima nije pogriješio ni u jednom udarcu. Fokus, motivacija i želja za postignućem. On je sigurno jedan od šampiona koje sam susreo. Danas znam zašto je imao takvu karijeru.
Kažete da ste bili problematični. Na što mislite?
Uvijek sam mislio da moram više igrati, što susrećem i u trenerskoj karijeri. Mislio sam da sam odličan. Naravno, to baš nije bila istina. Dao sam si za pravo raditi destrukciju jer sam mislio kako trebam igrati, a trener me ne stavlja. Uzeo sam si za pravo biti sudac iako nisam završio pravo niti sam bio trener. Niti je to uloga igrača, već je ona totalno suprotna od onoga što sam ja radio.
Bio sam problematičan jer sam bio spreman skočiti u Neretvu, slikovito. Konkretno ću ispričati primjer, koji mi i danas izaziva smijeh. Igrao sam malo, a trener je na treningu rekao da svatko ide na svoju poziciju.
Kako sam ja igrao na desnom krilu, a tamo je bila tribina, otišao sam u četvrti red tribina i sjeo. Svi su me gledali. Trener je rekao: "Babiću, rekao sam da svatko ide na svoju poziciju." Odgovorio sam: "Ja sam na ispravnoj poziciji." Ovo je istinita, ali ublažena verzija. Bilo je još tih "skokova u Neretvu" i ponašanja neprikladnog ikome, a pogotovo ne momku od 19-20 godina.
Nedolično sam se ponašao za jednog sportaša. No oni su imali strašno puno strpljenja. Tolerirali su jednim dijelom to ponašanje. Ponekad sam bio novčano kažnjen, ali to je ništa koliko sam trebao biti za takvo ponašanje.
Od svojih igračica ne mogu ni zamisliti takvo ponašanje, a da mi to napravi netko u muškom rukometu, ne znam bih li se nasmijao i zagrlio ga zbog kreativnosti ili bi on napustio klub. Današnji igrači i igračice nisu takvi, oni se jako lijepo ponašaju prema trenerima.
Imam još jednu anegdotu. Jednom sam 40-ak minuta zaspao uoči odlaska na pripreme. Naravno, tim me čekao. Oni su već ušli u autobus, a ja sam, kako sam bio pomalo bezvezan, sjeo do trenera Zdravka, pomaknuo ga ulijevo i zaspao mu na ramenu.
Iako je sve bilo zauzeto, dopustio je da sjednem s njim. Bio je fantastičan. Kasnio sam i još sam se usudio zaspati treneru na ramenu. Danas se ponekad nasmijem na te događaje, ali zbilja to ponašanje nije bilo dobro.
Od 2010. do 2013. godine bili ste pomoćnik izbornika Slavka Goluže u hrvatskoj reprezentaciji. Kako je bilo raditi s njim?
Jako se dobro sjećam toga jer su to bili moji počeci na ozbiljnijoj razini. Pričat ću o tadašnjem vremenu. Slavko je odličan trener, entuzijastičan s jasnim idejama što želi raditi. Ja sam također bio spreman na sve. Počeo sam se mijenjati i stvarati sliku kako trener treba izgledati, s time da sam već bio pomoćnik u reprezentaciji, ali sam radio i u klubovima u Sloveniji.
Bilo je to dinamično iskustvo. Paralelno sam bio izbornik juniora i pomoćnik Slavku. Nisam stao jedan dan u godini, radio sam jako puno i to me činilo boljim trenerom. Naglasio bih sreću i privilegiju što smo u reprezentaciji imali odlične, skromne i ponizne ljude. Ja, koji sam tek počinjao, imao sam osjećaj da sam odličan trener. A to ni blizu nije bila istina.
Bili smo peti na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, treći na Europskom prvenstvu u Beogradu i Olimpijskim igrama u Londonu te smo igrali na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, gdje smo isto osvojili broncu.
Slavko i ja smo se ponekad mimoilazili u mišljenju, ali tada sam ga, a i danas, jako respektirao. Fantastično se odnosio prema meni kao pomoćniku. Naučio sam kako se glavni trener treba ponašati prema suradnicima.
Zašto vas je iznenadilo kad ste 2015. godine postali izbornik hrvatske reprezentacije?
Tada sam se počeo razvijati kao trener. Primjerice, imao sam iskustvo igranja Lige prvaka. Međutim, biti izbornik nije isto kao biti trener u klubu. Potrebni su iskustvo i vrijeme kako biste shvatili koje su vrijednosti potrebne za taj posao. Nije dovoljno biti trener u Ligi prvaka, već je to niz djelovanja koji stvaraju dobru sliku.
Smatrao sam tada kako smo u Hrvatskoj imali tri-četiri trenera koji bi po sposobnostima trebali biti izabrani. Međutim, kao i u životu, stvari se ne događaju uvijek prema zaslugama. No nekad se jednostavno dogodi. Danas mogu reći, neću biti skroman, da je bila dobra odluka što sam postao izbornik. Ne možemo znati bi li netko drugi imao bolje rezultate. Ali znam sljedeće.
Kad sam razgovarao s čelnim ljudima Hrvatskog rukometnog saveza, rečeno mi je da ću biti odličan uspijemo li u četiri godine osvojiti medalju i otići na Olimpijadu. Dakle, zadane ciljeve ispunili smo u prve dvije godine. Samim time je izbor izbornika Babića bio dobar. Ostvario sam sve što se od mene očekivalo.
U zadnjem kolu druge faze Europskog prvenstva 2016. godine za prolazak u polufinale trebala vam je pobjeda Norveške protiv Francuske i vaše slavlje nad Poljacima od minimalno +11. Oboje se ostvarilo. Pobjeda Hrvatske protiv Poljske (37:23) prozvana je "čudom u Krakowu". Prisjetite se te utakmice.
Trebali smo izvući nemoguću pobjedu - kako zbog utakmice Francuske, tako i zbog domaćina Poljske. Svi su se već predali. Naravno, vladalo je nepovjerenje prema meni jer mi je to bilo prvo veliko natjecanje.
Počeli smo igrati strahovitom energijom. Nešto neviđeno. Kao trener sam osjetio da stvari fantastično funkcioniraju. Igrači su radili točno ono što su trebali raditi, a ja nisam previše utjecao. Jedan vjetar, možemo ga nazvati energijom, bio je prisutan i puhao je točno tamo gdje treba.
Na poluvremenu smo vodili pet razlike. U svlačionici smo imali videoanalizu i prokomentirali najvažnije detalje. Referirat ću se na Gibonnija, koji u svojoj pjesmi kaže: "Njezin korak je korak vojske koja pobjeđuje." Kad su igrači izašli, a ja sam bio ispred svlačionice s Ivanom Balićem, dobio sam dar ili sposobnost vidjeti ljude koji koračaju nevjerojatno sigurno.
Izašli su iz svlačionice i hodnikom išli kao vojska što pobjeđuje. Možda jesu sumnjali da to mogu izvesti, ali njihovo kretanje i mehanizmi koje su koristili u kretanju, umni i motorički, sigurno su bili spremni napraviti nešto što se ne može napraviti.
Zašto se i kako dogodila ta pobjeda? Mogu imati svoje mišljenje, ali nemam statistički uzorak kojim bih to dokazao. Vjerojatno se takva pobjeda više nikad neće ponoviti. Ljepota je u tome što se u životu događaju nepredvidive, čudne stvari koje ponekad ne možeš razumjeti.
Nakon pobjede nad Poljskom u polufinalu ste izgubili od Španjolske (33:29), a zatim svladali Norvešku (31:24) u utakmici za treće mjesto.
Slažem se da je šteta što nije osvojena sjajnija medalja. Igrali smo brzo sa Španjolcima. Napravio sam takvu taktiku i ona je odlično funkcionirala. Međutim, to je bila kriva strategija za Španjolsku.
Vodili smo ih otprilike četiri razlike uoči kraja prvog poluvremena. Imali smo inicijativu i bilo je logično zaustaviti, što smo trenirali. Bili su strašno istrenirana grupa, uspio sam ih dovesti do toga da mogu mijenjati način igranja tijekom utakmice.
Prošlo mi je kroz glavu: "Nemoj ih zaustaviti jer će misliti da sam se uplašio." Nikad nije dobro da igrači to vide, a inače sam uvijek bio jasan u informiranju te me strah nije limitirao. I zato nisam zaustavio igrače koje je trebalo zaustaviti kako bismo završili poluvrijeme s razlikom koja će nam dati sigurnost.
No oni su napravili seriju 8:1 i poveli. Izgubili smo ritam. Danas znam da je bila pogreška što nisam zaustavio igrače. Mogao sam to jer su me bezuvjetno slijedili, naš spoj je bio nadnaravan, moje vodstvo bilo je neposredno i strašno su mi vjerovali. Bio sam najmanje bitan, a točno sam znao što i kako želim raditi i kako trebamo igrati. Imali smo potencijal napraviti nešto više.
Na Olimpijskim igrama 2016. godine ispali ste od Poljske u četvrtfinalu (30:27). Potom ste podnijeli ostavku te je priča o vašem odlasku i ostanku dugo trajala. Što se događalo?
Kako sam iskren i emotivan, mislio sam da smo tu utakmicu trebali pobijediti. Mislio sam da smo bolji, iako je Poljska pokazala da je dobra jer je potom nakon produžetaka izgubila od Danske, kasnijeg prvaka. Pričamo o jednoj utakmici u kojoj nastup ovisi o deset čimbenika.
Jako je teško biti odličan u pravo vrijeme. Tada smo zadnji put pobijedili Francuze i Dance. Igrali smo fantastičan rukomet i pobjeđivali "bolje timove". Podsjećam da su ciljevi, kad sam došao, bili osvojiti medalju i ići na Olimpijadu. I ja sam to ostvario.
Osjećao sam odgovornost, ne krivnju. Ispunio sam ciljeve koje sam ja znao, ali javnost nije. Mirne duše i savjesti rekao sam kako sam završio svoju misiju u reprezentaciji. Nisam razočarao, ali nisam ostvario pobjedu koju sam očekivao kako bismo prošli na Olimpijadi.
Moralno i savjesno dao sam ostavku jer je to bio kraj. Ostali smo potom još jedan period jer smo čekali da Lino Červar završi mandat u Makedoniji i postane novi izbornik. To su mi ponudili te sam prihvatio jer sam htio pomoći Hrvatskoj. Stoga sam imao još jedno fantastično natjecanje, po meni i najbolje u mojem mandatu, a to je Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 2017.
Došli smo s diskretnim timom, igrali drugačiji, a za mene najbolji rukomet. Nismo osvojili medalju kao mjerilo vrijednosti, ali su brojni treneri kasnije govorili da je to bila nevjerojatna Hrvatska. S drugačijim kadrom ponovno smo igrali prepoznatljivo.
Sada mogu zahvaliti svim ljudima koji su sa mnom surađivali. Odnosi u timu bili su nadnaravni, prekrasni. To su trenuci koji daju nevjerojatnu bol, koji ti razbiju sve organe. Međutim, kad to prođe, jako ste ponosni. Recimo, danas se mogu nasmijati sa svojim suradnikom, tada golmanom Ivanom Stevanovićem i pitati se kako smo, Bože dragi, izgubili.
Ovdje mislite na završnicu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 2017. godine. Zlatko Horvat je u zadnjoj sekundi polufinalne utakmice promašio sedmerac za pobjedu protiv Norveške, koja je na kraju slavila u produžetku (25:28). Biste li danas promijenili izvođača?
Imali smo mi i udarac Željka Muse, čijom bismo boljom realizacijom mogli zatvoriti utakmicu. Htio sam da šutira jedan drugi igrač, ali nije mogao ući u igru jer je isteklo vrijeme, a tada se igrači ne mogu mijenjati.
Zlatko je bio hrabar, vjerovao je da će zabiti. Normalna situacija u sportu. Naglasio bih nevjerojatnu bol tog trenutka, koja je zapravo fantastična. Ima svoju ljepotu, sjećanje i radost. Radost je ta da smo tih dana igrali u prepunim dvoranama, što znači da je Hrvatska bila jako dobra i zanimljiva. Imali smo veliku gledanost i u Hrvatskoj. Ona je imala vrijednost koju želimo.
Nakon Norveške izgubili ste od Slovenije (31:30) u utakmici za treće mjesto iako ste 15-ak minuta prije kraja imali osam pogodaka prednosti.
Imali smo samo 17 sati oporavka. Razočarani i tužni igrači nisu spavali cijelu noć, slabije se jelo. Slovenija se praktički dva dana mogla spremati za nas. Jako smo željeli pobijediti, međutim energetski više nismo mogli. Dio igrača nije mogao stajati na nogama.
Prvi faktor je emocionalno pražnjenje, a drugi da zadnjih 12 minuta nismo imali obranu golmana. U takvoj situaciji bilo je teško održati prednost dok smo u napadu promašivali zicere. Ne bih rekao da je to katastrofa jer se pokazalo da se tako izgubila i Liga prvaka. Poraz od Slovenije nije me potresao, ali poraz od Norveške je baš bila šaka u glavu. Nokaut.
S mjesta izbornika smijenjeni ste nakon Svjetskog prvenstva 2017. godine. Rečeno je kako razlog vašeg otkaza nije to što ste osvojili četvrto mjesto, a i vi kažete da ste ispunili zadane ciljeve. Smatrate li onda opravdanim što ste dobili otkaz?
Otkaz je apsolutno neopravdan gledajući rezultat jer je danas jasno da budući izbornici nisu imali te rezultate. Međutim, ako odgovorni ljudi smatraju da Babić ne treba biti izbornik, onda je odluka opravdana i takvu sam je prihvatio.
I danas smatram da osoba, ako zbog nečega ne postoji povjerenje, mora prihvatiti odluku neovisno o tome slagala se ili ne. Svima u Hrvatskoj jasno je da su ljudi za vrijeme mojeg mandata jako puno gledali rukomet, a dvorane bile pune kad je Hrvatska igrala. Ipak smo osvajali medalje i išli na Olimpijske igre.
Predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac izjavio je da je problem bio u načinu na koji se vodila reprezentacija. Na što je mislio?
To je pitanje za predsjednika, ne znam na što je mislio. Nismo o tome nikad razgovarali, a ja nisam imao potrebu braniti se i objašnjavati. Prihvatio sam otkaz. Na televiziji sam čuo da Hrvatska mora igrati i osvajati medalje. Ja mislim da smo mi igrali za medalju.
Surađivali ste s Ivanom Balićem, koji je tada bio koordinator. Pričalo se da ste u reprezentaciju došli na njegovu želju, a otišli s razrušenim odnosima. Što je od toga točno, a što krivo?
Oboje je krivo. Ivano je imao svoju ulogu, ali nije me doveo samo on, postoji Upravni odbor sa 16, 20 ili 30 ljudi koji odlučuju i koji nešto govore. Drugo, potpuno je krivo da sam imao loš odnos s Ivanom. Ili da je bio problem to što me Pero (Petar Metličić, op. a.) jednom nije pozdravio jer je zaspao.
To je apsolutno krivo. Htjela se složiti loša slika o izborniku Babiću kako bi postojao razlog da me se smijeni. Nikad nisam imao, niti ga imam danas, loš odnos s Ivanom. Nije bilo nijedne konfliktne situacije. Da ih je bilo, ne bismo imali takve rezultate i atmosferu u reprezentaciju. Loši odnosi se jako brzo vide i tada sustav ne funkcionira. Ivano će za mene uvijek biti šampion.
Vaše vjerske izjave, ponajprije zahvale Gospi, podijelile su javnost. Što danas mislite o tome što ste govorili?
Rekao sam istinu. Prihvaćam ako istina smeta i ako je ona bolna. Pobjeda protiv Poljske i osvajanje medalje bili su čudo zato što je velečasni Zlatko to prorekao 2002. godine i to ponovio 2014. godine. Taj rezultat je to čudo.
Velečasni mi je rekao da ću, ako se vratim iz Bjelorusije, osvojiti medalju za Hrvatsku. Tada nisam bio izbornik niti sam bio u kombinaciji da postanem pa o tome nisam ni razmišljao. Međutim, to je istina. U redu je ako istina nije poželjna.
Možemo razgovarati i o tome zašto je Međugorje spomenuto. Zato što je Međugorje isto istina. Možda nekome drugome nije, ali meni jest, zato što me Međugorje ozdravilo i dovelo me na put da postanem izbornik. Put kojim sam došao do mjesta izbornika je usko povezan s Međugorjem kao mjestom koje je, ako ništa, zanimljivo jer tamo dolazi milijarda ljudi.
Zašto milijarda ljudi ne dolazi u Osijek, na primjer? Očito postoji razlog koji možemo i ne moramo prihvatiti. Apsolutno mogu prihvatiti da se ljudi mogu i ne moraju slagati. S mojim se stavom ne slaže moja supruga, međutim, ponovit ću da sam rekao samo istinu. Ako je istina takva da je treba staviti na križ, ja je prihvaćam.
Kako ste proživljavali reakcije javnosti na svoje izjave?
Velečasni Zlatko je jako bitan u toj priči koja se dogodila jer je on bio glasnik. On je 2002. godine već to sve najavio, ali ja nisam vjerovao. Zato sam to i rekao na televiziji. Zlatko je tada rekao da ću biti uspješan trener, a nisam bio ni blizu trenera, već sam igrao rukomet.
Ništa mi nije smetalo jer znam da mi je savjest čista. Morao sam posvjedočiti istinu. Ne bi bila istina kad bih rekao da sam napravio fantastičnu taktiku za Norvešku, Poljsku ili Francusku jer sam istinu znao 2002. godine, odnosno 14 godina prije, da ću osvojiti medalju s Hrvatskom. Bitno je da proročanstvo još nije gotovo. Ne mogu reći koji je nastavak.
Hrvatska je u zadnjih deset godina osvojila tri medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Jesu li očekivanja od reprezentacije postala prevelika s obzirom na broj postolja?
Postoje ciklusi. Možda sada rjeđe osvajamo medalje nego ranije. Mijenjaju se kriteriji i želje. Volio bih da Hrvatska ide na Olimpijske igre jer je to statusni simbol. Želim našim igračima, izborniku i stožeru puno sreće.
Za mene bi velik uspjeh bio da Hrvatska bude među osam najboljih i tako izbori kvalifikacije za OI. Kritizira onaj tko nije doživio koliko je teško igrati na turnirima. Mi, koji smo to prošli, trebali bismo biti umjereni i mudri te podrška našim izbornicima i svim ljudima u hrvatskom rukometu.