Foto: Hina / Index
NAPRAVILA je isto što i u Pekingu, dok je još stajala na zdravim nogama. Blanka Vlašić preskočila je ogradu u mix zoni da dođe zagrliti se s novinarima i podijeliti trenutak. Drugi su gledali u čudu, jer razumiju samo dio priče i krutu statisitku. Vide kako kraj njezinog imena piše da je u 2016. godini odradila samo jedan natjecateljski skok. To se zbilo krajem siječnja na mitingu u Splitu. Ostatak vremena procurilo je na borbu, terapije i upornu bol.
Slična je bila i 2015. godina, kada je sve uložila u tih par zaleta na SP-u u Pekingu i uzela srebrnu medalju. Činilo se će taj uspjeh biti nenadmašan, no dogodio se Rio. Priznala nam je da je dva tjedna prije puta htjela odustati. Već pet godina ne može skakati bez boli. Trenirala je vizualizirajući skokove u glavi. Lijeva pa desna noga, rezanje, krpanje i tortura rehabilitacije. Malo je onih koji bi izdržali, a Blanka je ta.
Željela je ispraviti kozmičku nepravdu i u Riju uzeti zlato. Žena koja je dosegnula drugu najveću visinu svih vremena (2.08 m) i drugi najbolji rezultat Igara (2.05 m) nema najsjajnije olimpijsko odličje. U naletu emocija kazala nam je da više nema smisla: ili potpuni oporavak, ili će zauvijek baciti sprinterice. Onda je pogledala broncu, svoju najhrabriju medalju do sada, nasmijala se i ispalila: Kad ovo vidim, i kada vidim sve vas, ja moram ići u Tokio. Moram!
Nismo ni sumnjali. Dali smo joj njenih deset minuta da se ispuše, da govori kroz suze i smijeh, da osvijesti što je napravila. Bila je to, za kraj, još jedna izuzetna priča iza medalja koje vraćamo iz Rija.
Na kraju je među konkurenticama bila najbliža visini od dva metra. Nitko je u Riju nije nadskakao! Za tu priču manje je važno što smo gledali najlošije finale u posljednjih 36 godina. Zlato za preskočenih 197 cm. U Pekingu je Blanka ostala srebrna s 205 cm. No, trebalo je doći i preskočiti, s dvije "slomljene" noge.
"Dva metra je bilo tako blizu, sama sebe sam iznenadila. Dok to nisam probavila, bila sam razočarana, ali onda sam shvatila... Normalno da sam sretna"
Šepala je na desnu nogu, operirala se krajem veljače.
"Skinuli smo haglund koji je udarao u desnu Ahilovu tetivu. Nije bilo dovoljno vremena za oporavak. Kada se reže kost treba puno duže da staneš na noge, i to uz normalnu rehabilitaciju - ne zaboravite da ja sve kompromitiran treningom. No, htjela sam doći u Rio. Da sam bila hrabra, da nisam imala loših iskustava s prvom operacijom, ranije bih opet išla pod nož. No, nema veze. Došla sam na krilima vjere, rekla sam - Bože ti skači kroz mene, ti znaš, ti me vodi. On je bio sa mnom kada sam skakala 208 cm i sada kada sam skočila 197 cm. Nisam molila za zlato, već samo za snagu. Znala sam koliko će teško biti kad dođe trenutak u kojem ću morati stisnuti zube. To nije mala bol, nije to kao kada te boli zub. Dobila sam tu snagu"
Zapovjedila je doktorima da smanje dozu kod blokade, kako bi imala osjet u bolnoj nozi.
"Primila sam injekciju, kao i prije kvalifikacija kada uopće nisam osjećala nogu. Večeras sam rekla doktorima da mu daju malo manju dozu, da barem nešto osjećam. To manje se pokazalo kao loša odluka. Ali svejedno, s blokadom ili bez, ne mogu izdržati visinu od dva metra jer nisam uskakana. Od 2011. skačem u bolovima. Ne želim više ponoviti ovakvu godinu. Svako jutro razmišljam samo o boli i reakcijama na trening. Konstantno trpim. Međutim, zahvalna sam na tom iskustvu. Naučilo me da se stvari u životu ne odvijaju kako želimo i da u tome treba naći radost, uživati u trenutku koji je sada", kazala je i pogledala u medalju.
"Ne vidim više smisao mučenja. Opcija je potpuna rehabilitacija ili kraj. Ovo mi je najbolnija medalja. Drugačija je. Izgleda kao medalja za hrabrost. Nemam osjećaj da je atletska. Kao da mi je netko dao medalju za sve moje suze. Meni je ovo poput zlata. Plakala sam dok sam trčala krug"
Nakon takve večeri mogla je samo osjetiti olakšanje.
"Sretan si što je gotovo i što više ne moraš prolaziti kroz bol. Treba mi vremena. Zbunjena sam. Sve je ovo bilo turbulentno za mene. No, i ozljede imaju svoju čar, treba to pronaći. Ne bih svoje iskustvo mijenjala za ništa na svijetu. Treba biti zahvalan na svakom skoku. Ja nemam ništa, imam samo ovaj trenutak ovdje s vama"
I medalju oko vrata. Nekako znamo, osjećamo - da nije plesala zadnji put.