ŽALOSNA sezona nekoć europskog košarkaškog velikana, završena je na jednako žalostan način. Barem gledano iz očiju malobrojnih navijača zagrebačkog kluba...ako je još koji ostao...
Prvi put od kada je hrvatske države klub iz Savske neće igrati u finalu domaćeg prvenstva, što je objektivno gledano vrlo dobra stvar za hrvatsku košarku, a još bolja za Cibonu.
Jer da je ovako očajna Cibona kojim slučajem došla do finala, ili ne daj bože osvojila naslov, "ljudi pod Tornjem" opet bi besramno pronašli onu najtanju grančicu za koju bi se grčevito uhvatili i u cijeloj priči pronašli razloge za ostanak u svojim izlizanim stolicama iz kojih već više od desetljeća sustavno grade grob nekoć najuspješnijem zagrebačkom kolektivu. Ovako je pronaći gram pozitivnog u protekloj sezoni, koja je po svim pokazateljima najgora u posljednjih 20-ak godina, sasvim degutantno, gotovo apsurdno, iako ne i nemoguće, poznavajući stil besmrtnika u Ciboninoj Upravi.
Uostalom, kakvo mišljenje imati o hrvatskoj košarci kada bi se Cibona nakon svega ponovno okitila nazivom najbolje momčadi u Hrvatskoj. Žalosno i jadno...
Ciboninim ispadanjem odnosno Splitskim trijumfom, košarka se na najljepši mogući način vratila na Gripe, košarka koja se igra punim srcem od strane mladića koji bi za koju godinu mogli postati i nositelji igre nacionalne momčadi. U cijeloj priči to je najveći dobitak, ne samo za splitsku već i za hrvatsku košarku, a ako se kojim slučajem ostvare drastične promjene u vodstvu zagrebačkog kluba koje je predsjednik Ivo Jelušić nedavno najavio, i Cibona bi uskoro mogla krenuti prema vedrijim vremenima.
No, nemojmo se prebrzo veseliti. Za sada nitko od odgovornih niti ne pomišlja na stavljanje svog mandata na raspolaganje, počevši od trenera Ivana Sunare koji je na novinarsko pitanje u Splitu samo odmahnuo riječima kao da ga se pita nešto što s njim uopće nema veze.
"To je na upravi kluba da odluči", branio se Sunara, a baš je predsjednik Jelušić negdje u isto vrijeme iz Zagreba ponovio svoje obećanje od prije nekoliko dana u kojem je kao uvjet za ostanak trenera i ljudi u organizaciji naglasio osvajanje barem jednog trofeja. Stvari su stoga potpuno jasne, ako će se naravno svi držati onog što su rekli i obećali.
Trofeja nema, iza kluba je najgora sezona od osamostaljenja s ukupnim omjerom pobjeda i poraza od mizernih 32:30, Draženov dom nikada nije zjapio prazniji, a u Zagrebu više nitko ne mari za košarku. Je li konačno došlo vrijeme za veliku čistku pod Tornjem, na pospremanje koje se čeka više od desetljeća? Ako će se kojim čudom to napokon dogoditi, nema sumnje da je jedna propala sezona bila najmanja moguća žrtva u cijeloj priči. Sada je konačno na potezu Ivo Jelušić...
Marko Petrak
Foto: Index