FILIP UDE (37) jedan je od najboljih gimnastičara u hrvatskoj povijesti. Rođeni Međimurac tijekom bogate karijere u disciplini konj s hvataljkama osvojio je nepregledan niz medalja na svjetskim kupovima i hrvatskim prvenstvima, ali ističu se tri odličja s najvećih natjecanja.
Godine 2008. na Olimpijskim igrama u Pekingu, sa svega 22 godine, izveo je čudo i zgrabio srebro. Uz Blanku Vlašić (srebro, skok u vis), Snježanu Pejčić (bronca, streljaštvo) te Sandru Šarić i Martinu Zubčić (bronce, taekwondo) u Hrvatsku je donio medalju i instantno postao zvijezda koju su tisuće ljudi dočekale na trgu u Čakovcu.
U narednim godinama kvalificirao se i na Olimpijske igre u Londonu 2012. i na Olimpijske igre u Riju de Janeiru 2016., ali oba puta nije izborio finale. Olimpijske igre u Tokiju 2020. propustio je, pak, zbog teške ozljede. Iako nije uspio ponoviti uspjeh iz Pekinga, Ude je osvajao srebra i na Svjetskom prvenstvu u Nanningu 2014. te Europskom prvenstvu u Mersinu 2020.
Time je ostvario dječački san o penjanju na postolje na trima najvećim natjecanjima. Točnije, Ude taj san živi i danas. Iako je na pragu 40. rođendana, bavi se gimnastikom o kojoj je govorio u Intervjuu tjedna za Index.
Gimnastika ima umjetnički element, ona je svojevrsni ples. Kakvi ste, stoga, na plesnom podiju?
Većina sportaša je ukočena, osobito gimnastičari. Gimnastika je estetski sport, ocjenjuju se ljepota pokreta i težina vježbe. Greška je čim malo raširiš noge. Kod nas sve mora biti stisnuto, svi mišići, a prsti i ruke ispruženi. Zbog toga mi je teško opustiti se, ali vjerujem da bih savladao ples kada bih se počeo njime baviti.
Kako je okolina u mladosti reagirala na to da se bavite gimnastikom, a ne, kao većina, nogometom?
Nikada me nisu sprdali. Znali su se smijati zbog trikoa koji nosim, kao da je to badić. Ljudi tada nisu znali što je gimnastika, koju mnogi miješaju s atletikom. Mi gimnastičari smo alergični na to. Pitaju me bavim li se atletikom. Rekoh, da, prestao sam trčati na 100 metara, sada sam na 800. Čudno me gledaju kad im tako odgovorim. Šalim se, naravno, ali razlika je ogromna.
Čak i danas ljudi miješaju gimnastiku i atletiku, gotovo na dnevnoj bazi. Svijet je toliko razvijen da je čudno kada netko kaže kako je riječ o istim sportovima. Kao da izjavite da su nogomet i košarka isti, barem meni tako zvuči.
Gimnastika je individualan sport. Kakvi su gimnastičari po karakteru?
Svi smo kao velika obitelji, družimo se na natjecanjima, nema neprijateljstava. No na borilištu smo zatvoreni, barem tih sat ili dva. Koncentrirani smo na sebe. Mislim da smo po karakteru kao i svi ostali individualni sportaši.
Kako ste se počeli baviti gimnastikom?
Sada je 30 godina otkako sam se počeo baviti gimnastikom. Bilo je to u rujnu 1993. Počelo je tako što je moj sadašnji trener Mario Vukoja u školi dijelio letke o gimnastici. Tada je to bila novost. Donio sam mami letak, a ona je bila jako sretna jer sam doma porazbijao krevete, ormare, skakao sam salto s ormara... Bila je sretna što me može poslati nekamo gdje ću drugima uništavati imovinu, ha-ha.
Počelo je kao igra. Za dva mjeseca napredovao sam više od onih koji su trenirali dvije godine. Trener je mami rekao da bi nešto moglo biti od mene ako nastavim. Gimnastika mi je otpočetka bila super, osobito trampolin i jama sa spužvama.
Postoji mit da će djeca, počnu li se rano baviti gimnastikom, ostati niska. Otkud to?
Kada je netko bolji i kada bi od njega moglo biti nešto, promatra se visina roditelja te bake i djedova kako ne bi naglo izrastao, zbog čega će ispasti da je godinama bez veze trenirao. Ako si jako visok, teško ćeš uspjeti u gimnastici.
Svega je njih par uspjelo doći na svjetsku razinu. Djeca bi barem dvije-tri godine trebala trenirati gimnastiku kako bi se naučila padati, koordinirati, trčati i kako bi ojačala. Mit da ćeš ostati malen zbog gimnastike nema veze s vezom.
Uz Marija Vukoju, Vaš trener tijekom cijele karijere je i Igor Križimski iz Rusije. Kako je on završio u Hrvatskoj?
Ne hvalim se, ali toliko sam brzo napredovao da trener Vukoja nije imao dovoljno znanja kako bi radio sa mnom. Stoga smo tražili novog trenera. Igrom slučaja, čovjek iz Čakovca poslovno je surađivao s ruskim gradom Vladimirom, u kojem se nalazi gimnastička škola u kojoj sam 1996. upoznao Križimskog.
Inače, u toj gimnastičkoj školi trenirao je Nikolaj Andrianov, koji ima 15 olimpijskih medalja i jedan je od najuspješnijih gimnastičara ikad. Imao sam sreću što me trenirala i takva legenda. U Hrvatskoj nismo imali uvjete, a taj ruski kompleks sadržavao je 14 dvorana, što je meni bilo nevjerojatno.
Kao desetogodišnjaku bile su mi to najteže pripreme u životu. Bio sam daleko od kuće, 90-ih je bilo drugačije nego danas, a svakih par dana čuo sam se s mamom. U Vladimir sam drugi put otišao 1998., nakon čega smo Križimskog pozvali k nama. Godine 1999. stigao je u Hrvatsku sa svojim vježbačem, koji je odustao poslije godinu dana.
Križimski je malo hladan, s time da se promijenio otkako je u Hrvatskoj. Na početku je bio strogi ruski režim - treniraš ili ne, nema zezancije. Kada je prvi put došao u međimursku dvoranu, odmah se htio vratiti u Rusiju. Pitao je: "Što je ovo?" Od spomenutih 14 dvorana u Vladimiru, svaka je bila namijenjena jednoj disciplini. Dandanas su to nevjerojatni uvjeti. Trener nije vidio smisao treniranja u, praktički, šupi.
Kako smo ga zadržali? Bilo je talentiranijih dečki od mene, ali nisu izdržali pritisak. Gimnastika je gladijatorski sport. Opasan je, iako su uvjeti kontrolirani. No kada prvi put moraš napraviti trostruki salto, bojiš se. Od deset vježbača trojica se neće usuditi te će odustati.
A ja se kao klinac nisam bojao. Što su mi rekli, to sam bio probao. Trener mi sigurno ne bi rekao da napravim trostruki salto da nije bio uvjeren da mogu. I danas, s 37 godina, slabo treniram ako trener nije sa mnom u dvorani. Što ako se nešto dogodi? S trenerom imam dozu sigurnosti.
Je li Vam trener Križimski govorio o ruskoj gimnastici u odnosu na Hrvatsku?
Prvi problem je što Hrvatska ima 3.7 milijuna stanovnika te nema puno djece. Križimski je u Rusiji imao selekciju od 20-ak gotovo identičnih vježbača i bili su sretni ako dvojica-trojica ostanu na dulji period. U Hrvatskoj imaš jednog-dvojicu, dok ostale držiš kako bi imao grupu i kako bi svima bilo zanimljivije.
Malo je onih koji izdrže rad jedan na jedan. Ja jesam jer sam malo lud, što moraš biti u individualnom sportu. Često sam samostalno trenirao s trenerom te odlazio na pripreme. Naravno, bilo mi je teško, ali imao sam san, zanimala me samo gimnastika. Svi se čude što mala Hrvatska ima dvije olimpijske medalje u gimnastici, sportu za koji prije 15 godina nitko nije znao.
Rano ste, kao dijete, ostali bez oca. Jesu li treneri Vukoja i Križimski na neki način sudjelovali u Vašem odgoju?
Bili su mi poput starije braće. I danas smo u takvim odnosima, što mi je drago. Teško je odrastati bez očinske, muške figure, ali imao sam sreću što sam se mogao osloniti na njih dvojicu.
Od 1998. do 2008. odlazili ste na treninge u Bratislavu. Kako su Vas, kao dijete, oblikovali taj i period proveden u Vladimiru?
Godišnje smo u Bratislavi provodili 100-120 dana, ne u komadu, već rascjepkano. Tih mjesec dana priprema bilo mi je najteže u životu. Dok su se druga djeca ljeti igrala, ja sam trenirao triput dnevno. Nije to baš bilo super. Ali kao što sam rekao, postavio sam si cilj - želio sam osvojiti sve gimnastičke medalje, svjetsku, europsku i olimpijsku.
Godine 2014. osvojio sam posljednju, svjetsku. Rekao sam da ću završiti karijeru kada to uspijem, ali, evo, nisam. Nakon što sam osvojio posljednju svjetsku medalju koja mi je nedostajala, cilj koji me držao bio je osvojiti zlato na velikom natjecanju. Taj cilj, odnosno san, još je uvijek isti.
Kakve ste uvjete imali u Bratislavi?
Spavali smo u podrumu ispod dvorane. Iznad nas su bile rešetke, kao u zatvoru. Bio sam najstariji od nas desetak, cura i dečki, pa sam morao paziti na ostale. Znalo se dogoditi da sam lovio štakore i bacao ih van.
Sami smo si kuhali i čistili. Koliko je god bilo teško, nedostaju mi takve pripreme. Svakodnevno smo jeli piletinu i rižu. Čovjek bi rekao da će mi se nakon toliko godina zgaditi ista hrana, ali i sada je mogu jesti iz dana u dan. Gledajući iz ovog kuta, uvjeti nisu bili super. No cijenom su bili prihvatljivi te geografski Bratislava nije daleko.
Može li se reći da ste olimpijsko srebro iz 2008. izgradili u Bratislavi?
Može, ali većinu elemenata naučio sam u trošnoj dvorani u Čakovcu, njih 70-ak posto, dok sam opasnije izvježbao u Bratislavi. Možda bih bio bolji da sam imao kvalitetnije uvjete, a možda od mene ne bi bilo ništa.
Robert Seligman je u intervjuu za Index rekao da je, kao mladi gimnastičar, imao ponude drugih zemalja. Jeste li ih Vi imali i jeste li razmišljali o nastupanju za drugu zemlju?
Sjedinjene Američke Države zvale su me kada sam završio srednju školu, ali me to nikada nije privlačilo. Nudili su mi da idem na njihov koledž. No pratio sam svoju viziju. Da, sigurno je postojala i želja za nastupanjem za Hrvatsku. Htio sam se prvi plasirati na Olimpijske igre i ondje prvi osvojiti medalju.
Imao sam sreće što mi je to uspjelo iz prvog pokušaja jer na idućim Igrama nisam ništa napravio. Pitanje je kako bi se moja karijera razvijala da sam otišao u SAD. Uostalom, nije samo tako bilo zamijeniti trenera. On čim me vidi zna kakav ću trening odraditi. Isto vrijedi kada je vidim njega.
Kakvi su danas gimnastički uvjeti u Hrvatskoj?
Imamo tri vrhunska gimnastička centra, a trenutno se u Čakovcu gradi još jedna dvorana. Uvjeti nikada nisu bili bolji i nadam se da će se taj trend nastaviti kako bi djeca diljem Hrvatske imala uvjete. Gimnastika je, uz plivanje i atletiku, bazni sport. Potrebno ih je posebno razvijati.
Osvojili ste srebro na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Imali ste 22 godine i to su Vam bile prve Igre. Govorili ste da su mnogi sumnjali u Vas, iako ste vjerovali u medalju.
Znao sam da bih mogao osvojiti medalju ako odradim vježbu, ali to nikada nisam javno rekao. Sjećam se zadnje konferencije za medije... Izjavio sam kako mi je olimpijska medalja san, ali svi su se smijali. Vidio sam im podrugivanje na facama.
Ali u redu. Tri tjedna kasnije donio sam medalju i svi su rekli: "Da, da, znali smo da ćeš osvojiti srebro čim si digao ruku." Je, da, sigurno ste znali. Ja nisam znao, a kamoli oni koji se ne razumiju u gimnastiku. Međutim, sve je to ljudski. Ljudi ne vjeruju dok se ne dogodi.
Osvajanjem olimpijske medalje preko noći ste postali zvijezda u Hrvatskoj.
Na ruku mi je išlo što sam bio jedini muški koji je osvojio medalju - ja i četiri žene. Mislim da sam zato bio svima zanimljiv. K tome je gimnastika svima bila nešto novo.
U finalu sam posljednji nastupao na konju. U dvorani je bilo 20 tisuća ljudi i svi su me gledali u Hrvatskoj jer je natjecanje bilo oko 13:30, za vrijeme ručka, kada svi imaju upaljen televizor. Bojao sam se.
Znate što je najgore? Bio sam svjestan da ću, odradim li samo trening-vježbu, osvojiti olimpijsku medalju, sve što sam ikad htio. Bilo mi je teško, znao sam da mogu napraviti tu vježbu i za 35 sekundi imati medalju.
Dok smo namještali hvataljke za nastup, bili smo tihi kao mumije. Križimski mi je samo odjednom rekao: "Filipe, ništa se nemoj bojati." Bilo je to sve što je rekao. Toliko me to smirilo... Pitao sam se: "Što i ako triput padnem? Pa neće me strijeljati."
Konj s hvataljkama je najteža gimnastička disciplina jer nema stanke, mi čak ni ne dišemo. Vježbu za medalju započeo sam slabo i na prvom elementu sam guzicom očešao hvataljku, što se nije vidjelo na kameri.
Bilo mi je to poput šamara, morao sam se koncentrirati. Kada sam doskočio, znao sam da imam olimpijsku medalju. Inače mi je trenutak u kojem padam iz stoja najbolji osjećaj. Tada znam da se ništa loše ne može dogoditi.
Tisuće ljudi dočekalo me na trgu u Čakovcu, a ja sam najradije htio otići i trenirati, ha-ha. I sada sam sretan što me ljudi traže autogram. Lijepo je nekome biti uzor i što je netko zbog mene počeo trenirati gimnastiku. Puno se gimnastičkih klubova otvorilo u Hrvatskoj poslije moje medalje. Ljudi su morali vidjeti da je moguće, a dotad nije bilo.
Jeste li tada imali i najveću pažnju hrvatske politike?
Da. Iako sada postoji Zakon o sportu, u Hrvatskoj ne postoji sportski sustav kojim ćeš znati kakve uvjete, specijalističku pomoć, trenere, zdravstvenu skrb i ostalo imaš. Kod nas sve to sporo ide. Recimo, u Velikoj Britaniji do 2008. nitko nije pratio gimnastiku, da bi u 15 godina izgradili sve i osvajali olimpijske medalje.
Kontinuirano sam 20 godina u svjetskom vrhu te imam konstantnu podršku. Ali ako nisi uvijek u vrhu, onda je to stalna borba. Mislim da bi se individualni sportovi morali puno više pratiti i podržavati tijekom i nakon karijere, kao u državama kojima možemo parirati svojim rezultatima.
Mnogi me pitaju kako na natjecanju ne mogu izvesti vježbu koju radim na treningu. Nije tako jednostavno. Da jest, svi bismo bili prvi. Svi se čude rezultatima koje Hrvatska ima u raznim sportovima, ne samo gimnastici.
U gimnastici postoje četiri vrste elemenata: jednonožni njihovi i škare, kola s ili bez vretena i stoja na rukama, bočni i okomiti prijelazi konja i saskok. No pravila se stalno mijenjaju pa neka više ne vrijede, ne smije ih se izvoditi ili ih smijete raditi manje. Što mislite o tome?
Velika glupost. Kao mladi sportaš uvijek sam se svađao s trenerom da moram učiti elemente kako su navedeni u pravilniku, dok drugi mogu raditi iste vježbe. Pravilnik će se od 2025. opet mijenjati. Jedan element više neće biti u jednoj kategoriji, već u drugoj, dok će se saskok također drugačije ocjenjivati.
Kao da se u atletici više ne trči 100 nego 112 metara ili da Sandra Perković baca teži disk. U konačnici, moraš raditi prema pravilniku, premda se većina gimnastičara ne slaže s njime.
Kako birate elemente koje ćete izvoditi?
Ovisi kojim elementima vladaš. Možeš u vježbu ubaciti element koji nisi istrenirao, ali velika je mogućnost pogreške. Stoga radiš elemente koji su sigurni, iako u gimnastici ništa nije sigurno. Recimo, neke elemente radim 20 godina pa dođem na trening i ne mogu ih izvesti.
Ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje, u gimnastici nema druge. Pri izvođenju vježbe na natjecanju ne razmišljam koji element ide za kojim. Najbolje mi je ne misliti ni o čemu, neka vježba ide automatizmom. Kada počnem razmišljati, tada je gotovo.
Je li ženska gimnastika seksualizirana? Primjerice, žene na parteru rade uz glazbu te se ističe ljepota pokreta. Miče li se time fokus sa samog sporta?
Nikada nisam razmišljao o tome. Gledajući žensku gimnastiku ne razmišljam kako su obučene, već pratim artističke elemente. Neka svatko nosi što želi.
U sportu imamo i pitanje transseksualnosti i promjene spolova. Ima li toga u gimnastici i bi li muškarac u nekoj disciplini bio u prednosti nad ženama s obzirom na drukčije sprave i elemente?
Transseksualna osoba imala bi prednost u ženskoj gimnastici, i to u parteru i preskoku kao akrobatskoj disciplini. Obrnuto ne bi bilo prednosti, vjerujem.
S obzirom na težinu gimnastike, imate li problema s ozljedama i bolovima?
Nisam imao problema, vjerojatno zato i mogu još uvijek trenirati. Naravno, imam upale mišića, ali to je normalno. Operirao sam rame i koljeno, no nisam imao problema sa zglobovima kao, recimo, Robert Seligman.
Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. pogriješili ste u kvalifikacijama i ostali bez finala. Nakon toga ste izjavili da ste razmišljali o kraju karijere.
Bio sam frustriran nakon velikog neuspjeha, nema sportaša koji to nije pomislio. No duboko u sebi znao sam da neću odustati. Imao sam veliku šansu za medalju, kao i u Riju de Janeiru 2016., gdje sam nastupao s bruhom. U Londonu sam prerano ušao u jedan element i pao. Nije se toga lijepo sjetiti, ali ne mogu vratiti vrijeme.
Govorili ste o pripremama u Vladimiru. A uoči Olimpijskih igara u Riju desetak dana pripremali ste se s ruskom reprezentacijom u Olimpijskom centru Okruglo jezero. To je izolirano, u šumi smješteno sportsko središte.
Vojska čuva taj kompleks u kojem se nalaze dvorane za gimnastiku, bazeni za skokove u vodu, ringovi za boks... Dvorana na Okruglom jezeru nije nešto nevjerojatno, neki svemirski brod, no Rusi ondje treniraju 275 dana godišnje - tri tjedna su tamo i tjedan dana doma.
Da, bili smo izolirani tamo, ali ponekad mi paše biti sam, a ponekad ne. Nekad na treningu odradim odličnu vježbu iako, recimo, nisam uopće jeo. Drugi put se, pak, fokusiram pa ništa ne mogu napraviti.
Nikad nisam bio spremniji nego u Riju iako sam imao bruh te nisam mogao podići nogu. Mentalno bi mi bilo lakše nastupiti da sam znao za taj problem. Bio sam spreman, a onda sam stigao u Rio i ondje mentalno puknuo. Osam dana nisam se mogao spojiti s konjem. Individualni sport je takav, nitko ne može izvesti vježbu umjesto mene.
Godine 2019. doživjeli ste tešku ozljedu koljena, zbog čega se niste uspjeli plasirati na Olimpijske igre u Tokiju 2020.
Dogodilo se to prije Svjetskog prvenstva u Stuttgartu. Radio sam višeboj, s kojim bih se lakoćom plasirao u Tokio. Međutim, na prvom treningu strgao sam koljeno na parteru. Tada sam znao da je to kraj mojeg bavljenja višebojem. Otada ga nisam radio. Da mi konj s hvataljkama nije najbolja sprava, vjerojatno bih bio prekinuo karijeru. Bila je to najveća fizička bol u životu.
Neobično je što ste se na Olimpijske igre plasirali zadovoljavanjem norme u višeboju, da biste se potom na OI-ju natjecali u konju s hvataljkama. Time se, karikirajmo, najbolji gimnastičar možda neće kvalificirati na OI zbog jednog lošeg natjecanja, dok će netko drugi na temelju višeboja uspjeti.
Pravila to dozvoljavaju. Postoji 100 muških i 100 ženskih mjesta, ograničeno je. Recimo, na konju trenutno samo svjetski prvak ide direktno na Olimpijske igre. Svi ostali, koji su vrlo dobri, ali nemaju ekipu i ne rade višeboj, rade samo jednu disciplinu.
Dakle, moraš biti jako dobar i moraš imati puno sreće. Gimnastika je subjektivan sport. Ne postoji štoperica već suci procjenjuju tko je dobar.
Kako ste se tijekom karijere nosili sa subjektivnim procjenama sudaca?
Svi su rekli da sam trebao osvojiti zlato u Nanningu. Ali što mi to znači kada imam srebro? No moram reći da su meni u 95 posto slučajeva korektno odsudili. Ne mogu se žaliti, nikad nisam doživio da sam jako bio zakinut.
Višeboj Vam je bio od koristi kako biste se kvalificirali na Olimpijske igre. S druge strane, je li Vam odmogao jer niste bili fokusirani samo na konja s hvataljkama?
Teško je reći. Kada sam radio višeboj, bio sam spremniji na konju, iako ga nisam toliko trenirao, već sam radio i druge sprave. Višeboj me mentalno rasteretio jer sam razmišljao o šest sprava, a ne samo jednoj.
Mogao sam biti u top 10 višebojaca na svijetu, ali nisam dobar na karikama. Valjda nisam rođen za njih, jednostavno nemam snažna ramena. Karike sam puno trenirao, ali ih jednostavno nisam nikako mogao utrenirati i samim time one nisu bile na razini mojih ostalih sprava. Znao sam da ne mogu osvajati medalje na velikim natjecanjima u višeboju, iako je to treneru nedosanjan san.
Britanac Max Whitlock je povijesno najbolji gimnastičar na konju s hvataljkama. Što njega razlikuje od Vas?
Ima težu vježbu, vrti se polusklonjeno i nikada ne pada sa sprave. Moja tehnika je drugačija, dosta mičem ramena, dok su njegova mirna. Krisztian Berki, Louis Smith i Whitlock imaju takav stil i nikada nisu padali.
Hrvatske gimnastičare poznaju po tehnici. Iako imam slabiju vježbu, imam bolju tehničku izvedbu pa tako nadoknadim rezultat. Gotovo je nemoguće nekoga kopirati. Razgovarao sam s Whitlockovim trenerom i on mi je rekao da nitko ne može toliko puno trenirati, k tome tako precizno. Puno je trenirao, ima talent i jednostavno se takav rodio.
Osvojili ste srebro na Europskom i Svjetskom prvenstvu te Olimpijskim igrama. Motivira li Vas i dalje želja za osvajanjem zlata na velikom natjecanju?
Zadovoljan sam onime što sam ostvario. Dakako, kopka me što nisam bio najbolji na jednom velikom natjecanju. Tjera me želja za osvajanjem zlata, što se može dogoditi u ludom raspletu. Ne prestajem vjerovati. No ako i ne osvojim, nema veze.
Želja mi je odraditi još jedan olimpijski ciklus na ovoj razini. Da, to znači da bih se borio za Olimpijske igre kada bih imao 41 godinu. Kvalifikacije za Olimpijske igre u Parizu 2024. tek počinju. Postoji šansa da se plasiram, potrudit ću se.
Gimnastika me još uvijek veseli. Preciznije, veseli me odrađivanje vježbe i doskok s konja. Za to treniram, zbog toga se naježim, to je sve što mi treba. Na drugim spravama je drugačije jer pri doskoku s konja nemaš kako pogriješiti. Htio bih to još što više puta doživjeti.
Nemam točnu viziju što ću nakon karijere. Jedan se dio mene toga boji, kao i većina osoba koje su cijeli život posvetile samo sportu. Vjerujem da ću biti u pravo vrijeme na pravom mjestu pa ću znati što trebam. Bojim se da, kada se više ne budem bavio gimnastikom, to više neću biti ja.
Zahvalan sam obitelji, posebno kćeri Evi, koja je moj najveći obožavatelj, trenerima Igoru i Mariju, HOO-u, Gradu Čakovcu, Međimurskoj županiji, sponzorima i svima koji su stajali i koji još uvijek stoje uz mene. To je dugi lanac, sve bi se raspalo bez jedne karike.