TRENUTAK prije nego što je NBA odgodila sezonu, Thurl Bailey nalazio se u Chesapeake Energy Areni pripremajući se za utakmicu između Utaha Jazza i Oklahoma City Thundera koja se nikada neće dogoditi. Bila je to noć kao i svaka druga, ali zapravo nije.
Nakon što je zvijezda Jazza Rudy Gobert pozitivno testiran na koronavirus i masa od 18.000 ljudi smireno zamoljena da napusti zgradu, Bailey, koji je igrao u Utahu 10 sezona, izišao je s terena i pridružio se kolegama, piše SBNation.
Ovaj 58-godišnjak sjeća se da su ga odveli sa sedam drugih igrača u salon blizu svlačionice za posjetitelje. Tamo su sjedili, očiju prikovanih za televizor koji je u stvarnom vremenu izvještavao o njihovom nadrealnom iskustvu. Trener Jazza Quin Snyder smirio je Baileyjevu nervozu ušavši u sobu da upozna sve sa situacijom, koliko god bila ozbiljna. Na kraju je Bailey prebačen iz te prostorije u drugu gdje su medicinski radnici u zaštitnoj opremi, s rukavicama i maskama, uzeli njegove osobne podatke kako bi ga testirali na Covid-19.
Doktor mu je objasnio proces dajući mu do znanja što može očekivati i koliko je to neugodno, prije nego što mu je pamučni tampon ubačen u nos i usta. Prema Baileyju, bilo je bezbolno i jednostavno. Čekanje na rezultate bilo je sasvim drugačije. Nakon što su bili u areni više od četiri sata, Jazzeri su proveli noć u hotelu Oklahoma City. Bailey je sjedio u svojoj sobi, zabrinut, razmišljajući o svojoj ženi i djeci.
"Što ako je moj test pozitivan?" sjeća se. "Jesam li bio pored Rudyja? Koliko dugo sam bio uz njega? Možete li se zaraziti ako se vozite istim avionom? Sve te stvari vrtjele su mi se po glavi."
Ujutro je Bailey dobio dobre vijesti: rezultati su bili negativni. Ubrzo nakon toga, momčad se vratila u Salt Lake City gdje su se sreli s Angelom Dunn, državnom epidemiologinjom iz Odjela za zdravstvo Utaha. Razmotrila je različite faktore rizika, objasnila im značenje prenošenja bez simptoma i dala važne preporuke kako da se oni (i svi oko njih) trebaju ponašati tijekom sljedećih dana, tjedana i mjeseci.
Nitko nije imun
Prije nego što je sezona obustavljena, dnevne obaveze Baileyja nisu bile ograničene samo na njegov posao analitičara za Jazz. Ranije ovog mjeseca izabran je u upravni odbor National Basketball Retired Players Association (NBRPA), organizacije koja ima više od tisuću članova, među kojima su neki od najznačajnijih igrača u povijesti ovog sporta - bivši igrači iz NBA, WNBA, ABA i Harlem Globetrottersa.
"Nitko nije imun, ali zato se brinemo još više. Mnogi naši igrači pripadaju starijoj generaciji", rekao je Bailey.
Suočeni s globalnom pandemijom, članovi NBRPA također su sve ranjiviji segment društva kojemu je potrebna sigurnost, podrška i točne informacije. Prosječni član ima 55 godina, a više od 200 njih ima najmanje 70. Svi su pogođeni koronavirusom, zabrinuti za svoju budućnosti iz fizičke, emocionalne i financijske perspektive.
Pored Baileyja, nedavno su za direktore izabrani i Shawn Marion, Sheryl Swoopes i Dave Cowens. (Cowens je s Oscarom Robertsonom, Daveom Bingom, Archiejem Clarkom i Daveom DeBusschereom pomogao da se organizacija uspostavi 1992.) Johnny Davis imenovan je za predsjednika odbora nakon što je 34 sezone proveo kao NBA igrač i trener, dok su Jerome Williams i Grant Hill postavljeni u izvršni odbor.
U normalnim okolnostima udruga ima više funkcija. Pomaže članovima u potrazi za novim profesionalnim i/ili obrazovnim mogućnostima, podsjeća ih na vrijednost koju imaju i potiče ih da surađuju s javnošću na različite načine. Nažalost, trenutačna situacija je sve samo ne normalna. NBRPA je uvijek vodila računa o svojim članovima, a sada joj je prioritet osiguranje zdravlja i dobrobiti svakog ugroženog člana.
NBRPA se nosi s problemom najbolje što može. Svi bivši igrači koji su igrali najmanje tri godine imaju zdravstvenu zaštitu, a postoje savjetovališta, stipendije, grantovi i fond za crne dane za članove kojima je to potrebno. Svijest o ovim mehanizmima pomoći postoji, ali će nepredvidivo odvijanje pandemije testirati mogućnosti organizacije.
Obitelj NBA umirovljenika
Mnogi članovi rade skraćeno radno vrijeme i nisu sigurni kako će platiti svoj sljedeći račun ili ratu kredita. Deseci njih kontaktirali su organizaciju za pomoć, što predsjedniku i izvršnom direktoru NBRPA-e Scottu Rochelleu govori da bi i mnogi drugi to možda željeli.
Spencer Haywood, koji je upravo završio svoje trogodišnje predsjedavanje bordom NBRPA-e, ne može prestati razmišljati o svojim kolegama, bivšim suigračima i prijateljima koji su imali probleme čak i prije nego što je počela pandemija.
"Volim ih. Mnogi zovu, traže pomoć od 300, 400, 500 dolara za stanarinu ili hranu. Nemaju stalne prihode. Svi naši momci moraju raditi. Oni vode košarkaške kampove, putuju, rade s grupama. Tako zarađuju ... Na samom smo početku pandemije, tako da znam da će naša obitelj, obitelj NBA umirovljenika, proći kroz dramatično razdoblje. Nadam se da to neću biti ja, ali tko zna?" kaže Haywood.
On ima već 70 godina, živi u Las Vegasu i dao sve od sebe da ostane što je moguće sigurniji. Kada mu je brat koji živi u Francuskoj rekao koliko je virus smrtonosan, prestao je odlaziti u kupnju. Njegove četiri kćeri zadirkivale su ga zbog prevelike opreznosti, ali sada priznaju da je bio u pravu. Svakodnevne odlaske u teretanu zamijenio je jutarnjom jogom i šetnjama od pet kilometara u obližnjem parku.
Haywood, četverostruka NBA All-Star zvijezda i ABA MVP, gledao je prošle subote na ESPN-u dokumentarnu seriju Basketball: A Love Story, o procesu koji je on 1971. pokrenuo pred Vrhovnim sudom protiv NBA, što je zapravo omogućilo amaterima da zaobiđu fakultet i budu premješteni u NBA izravno iz srednje škole.
Sjedim i gledam. I mislim: "Prokletstvo. Baš lijepo. Napravio sam veliko sranje."
Nekoliko njegovih prijatelja koji ga gledali na televiziji pozvali su ga da mu kažu kako nisu znali da je prošao kroz takav pakao.
Pandemija je također donijela frustracije o kojima Haywood želi govoriti:
"Izgubili smo toliko vremena na lažne vijesti i gluposti. Čovječe, ako nisi htio biti predsjednik, zašto si se kandidirao?
On je pohvalio donacije igrača zaposlenicima u sportskim dvoranama, koji su ostali bez posla jer nema NBA natjecanja i zahvaljuje što je sindikat igrača 2016. jednoglasno odlučio da umirovljeni igrači imaju zdravstvenu zaštitu.
"Chris Paul (predsjednik NBPA) je prvak. To sada doslovno spašava živote", kaže Haywood.
Zbog jake krize koju će osjetiti mnogi više bivših igrača nego što ih je trenutačno pod okriljem NBRPA, Haywood smatra da bi današnje zvijezde trebale više pomagati.
"To je stvar opstanka. Mislite o onima koji su izgradili to za vas, koji su napravili ovaj veliki konglomerat. Mislim da oni to jednostavno ne znaju. Nikad ne misle o nama", kaže Haywood.
Proljeće bankrota
Za NBRPA, proljeće je obično doba godine kada svi puno rade zbog velikog broja turnira koji se tada igra. Tijekom sljedećih mjeseci, članovi organizacije zaradili bi i normalnim uvjetima između 250 i 500.000 dolara samo na natjecanjima. Umjesto toga, zbog otkazivanja događaja, prihod je na nuli. Još uvijek se istražuju mogućnosti angažmana članova za različite poslove na daljinu, ali posljedice su nesporne.
Govorni su nastupi još jedan izvor zarade za one koji svoje ime i životno iskustvo mogu iskoristiti da putuju i susreću se s različitim ljudima. Takav je Haywoodov nasljednik Davis, novoizabrani predsjednik NBRPA. Ovaj 64-godišnjak živi u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini i obično provodi vrijeme govoreći na različitim koledžima i sveučilištima u okolini. Također je član uprave fonda UNC-Asheville, gdje je dosta angažiran.
Budući da ove opcije neće biti moguće u doglednoj budućnosti, Davis je umjesto toga sa svojim suprugom i sinom u svom domu u planinama Plavog grebena, gdje žive od 2009.
"Oglasilo se zvono za uzbunu. Prisutnost virusa vidi se u svakodnevnom životu ljudi. Sve je drugačije", kaže Davis.
Davis se prilagođava svojoj novoj ulozi u NBRPA, prolazeći podzakonske akte s Cowensom, koji većinu godine živi u Maineu. Usprkos tome što nije stalno zaposlen, Cowens pokušava ostati zauzet. Prošle je tjedna potpisao i poslao 800 košarkaških karata Paniniju, tvrtki za memorabilije, koja mu je nadoknadila uslugu. "Nije puno, ali dovoljno je da platite nekoliko računa", kaže on.
Član Kuće slavnih trenutačno živi dva bloka od plaže u zgradi od 19 katova, s 12 stanova na svakom katu. U njegovom susjedstvu žive uglavnom stariji i tijekom prošlih nekoliko tjedana svi su se povukli u kuće.
Noći provodi na balkonu, ispijajući obično čašu vina. Na pitanje o odluci NBA obustavi sezonu, Cowens kaže da bi volio vidjeti barem jednu utakmicu koja se igra bez navijača na tribinama. Zvuk škripe tenisica, vika trenera i gunđanje igrača, podsjećaju ga na stare ekshibicijske utakmice koje su njegovi Celticsi igrali protiv Knicka u New Yorku. Na tribinama je bilo samo 1500 ljudi.
Na pameti su mu glavni problemi. Sada ima 71. godinu i muči ga sve što ne znamo o koronavirusu. Brine se za svoju ženu. Provjerio je stare prijatelje s Floride, a nedavno je nazvao i bivšeg suigrača iz Celticsa Don Chaneya, koji ima problema sa srcem i vjerojatno je izložen većem riziku od ostalih.
"Toliko je neizvjesnosti. Osjećate se dobro, pa vam odjednom pozli, pa se pitate: "Hoću li umrijeti od ovoga?" I ne znate to. Mladim ljudima nije stalo jer su ionako već imuni na sve na svijetu. Oni će živjeti zauvijek. Oni su mladi, tako misle, i većim dijelom su u prilično dobroj formi da se mogu nositi s virusom", počinje se smješkati Cowens. "Zato se više se ne družim u klubovima. To mi nije dio rasporeda.
Minsko polje dezinformacija
Nijedan igrač intervjuiran za ovu priču ne može usporediti ništa što je doživio s ovim što se sada događa. Nitko ne može smisliti bilo što slično. To je nepoznati strah, kao kada hodate po dasci vezanih očiju nemajući pojma na kojoj ste visini. Budućnost iz dana u dan postaje sve neizvjesnija.
"Ono što me toliko muči je to što se ne znaju kada će se ovo završiti. I hoće li?" kaže Cowens.
Sjeća se svog djetinjstva u Newportu, u Kentuckyju. Cowensovi djed i baka i tetke živjeli su u istoj kući s njegovim roditeljima i bratom. Njegova tetka zabavljala ih je pričama o tome kako je uživo gledala Jima Thorpea, jedinog sportskog heroja koga je Cowens ikada imao.
Cowens razmišlja o tom vremenu; kako je njegov djed doživio šezdeset, usprkos tome što je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu i suočio se sa španjolskom gripom od koje je stradalo čak 50 milijuna ljudi širom svijeta. "Ljudi će preživjeti", kaže Cowens. To je istina. Koronavirus će ipak uništiti toliko različitih života, a do sada je stopa smrtnosti za one koje zarazi znatno veća kod starijih osoba s osnovnim zdravstvenim problemima.
Ni NBRPA, kao ni ostale organizacije u Americi nisu bile spremne za bolest od koje će svakodnevno obolijevati i bankrotirati tisuće ljudi. To ih nije spriječilo da naprave sve što mogu u ovoj situaciji.
Osnovna motivacija organizacije sada je da se loša situacija ne pogorša, a većina umirovljenih igrača čini sve što može kako bi ograničili štetu. Društvena distanciranost i samoizolacija dva su primjera individualne odgovornosti koju svaka osoba mora shvatiti ozbiljno. Većina umirovljenih igrača jest. NBRPA ne može pomoći onima koji ne žele pomoći sebi, ali može širiti činjenice i ostvarive taktike koje će spasiti živote. Minsko polje dezinformacija može na mnogo načina biti opasno koliko i kašalj.
Pred kraj karijere Bailey je proveo četiri sezone igrajući u inozemstvu. Troje njih bilo je u Italiji, gdje je stekao doživotna prijateljstva. Posljednjih nekoliko ljeta ponovno je proveo tamo u košarkaškim kampovima. Nekoliko posljednjih tjedana, Bailey se dopisivao s onima koji iz prve ruke znaju za što je koronavirus sposoban. Mole ga da to shvati ozbiljno. S obzirom na njegov položaj u NBRPA, oni koji su oko njega imaju sreće što jest.
"Naša organizacija ostaje tu za naše članove i njihove obitelji kako bi bili sigurni da će proći kroz ovo", kaže Bailey. "To je nešto što će se uvijek isticati u povijesti. Bio sam tamo. Bio sam tamo onog dana kada su domine počele padati u Oklahoma Cityju. I u svijetu sporta, istovremeno.