SVOJEGLAVI, kontradiktorni nogometni genij Diego Maradona danas slavi 60. rođendan, dan za koji su mnogi od nas sumnjali da će ga jedan od najkompleksnijih ljudi doživjeti. Njegov je život dosegnuo najviše vrhove prije nego što se srozao do najdubljih i najmračnijih područja očaja, nesposoban nositi se s obožavanjem koje mu je donijela slava i božanskim statusom koji mu je nametnut, a jednako nesposoban preživjeti bez njega, piše kolumnist BBC-a Guillem Balague, koji priprema Maradoninu biografiju.
Da bi se dobro i pošteno shvatilo Diega, treba poznavati enigmu Argentine, zemlje koja treba razne Diege da budu mesije i nose je do razine veličanstvenosti koja se smatra vrijednom. On je čovjek koji je živio život prožet nevjerojatnim paradoksima, brojnim pogreškama i ispravkama, epskim dostignućima i anegdotama, padovima i uskrsnućima.
Tko je pravi Maradona?
Dječak iz Ville Fiorito u Buenos Airesu, nadnaravni ulični talent i čovjek iz naroda?
Ili bog, mit, veliki osvetnik i utjelovljenje ljudskih snova, nada i konačne potvrde da je Argentina najbolja zemlja na svijetu?
Možda je oboje.
Trener je putovao u Villu Fiorito po dokaz da Diego zaista ima osam godina
Godine 1968. Francis Cornejo, trener u omladinskom pogonu Argentinos Juniorsa, morao je otići u Villu Fiorito da bi na dokumentima provjerio dob ovog klinca. "Tako je sitan, nema šanse da ima osam godina", bila je njegova zapanjena reakcija kad ga je gledao na probi.
Njegova majka Damla Salvadora Franco potvrdila je njegovu dob pokazavši mu Diegov rodni list iz bolnice Evita. Francis je upravo doživio nogometni ekvivalent pronalaska nafte. Otkrio je dragulj koji može uvrstiti u svoju momčad. Od ožujka 1969. nadalje momčad se nije umorila od pobjeda, nanizavši 136 utakmica bez poraza.
Maradonin otac Chitoro, kako su ga prijatelji zvali, vozio je trajekt koji je prevozio stoku od sela do sela, a kasnije je radio u tvornici u kojoj je zarađivao jedva dovoljno da spoji kraj s krajem za svoju veliku obitelj u neuglednom gradiću u kojem je živjela.
Uspjeh njegova sina, petog od osmero djece, nije ga samo pretvorio u "kralja roštilja" nego je i značio da nikad više neće morati raditi. Diego je do 15. godine već postao glava obitelji i rekao ocu da bude uz njega.
Od rane dobi Diego je naučio da je liderstvo prirodni korak naprijed, pogotovo kad je za njega postojao prostor, bez obzira na dob. "Išli smo igrati u Brazil", prisjetio se suigrač Ruben Favret koji je, kao i ostatak momčadi, preko tjedna igrao prijateljske utakmice u Argentini i inozemstvu kako bi se Maradonu što bolje iskoristilo.
Odbio igrati dok klub suigračima ne isplati bonuse kojima će kupiti televizore u boji
"Pojavili su se televizori u boji i svi smo željeli jedan. Ali nisu nam isplaćivali bonuse. Diegu je tada bilo 18 godina. Zauzeo se za sve i rekao predsjedniku Consoliju da neće igrati ako nas ne isplate."
Uslijedio je komplicirani transfer u Boca Juniorse, koji je prvenstveno orkestrirao sam Maradona rekavši prijatelju novinaru da su pregovori s Argentinosima u poodmakloj fazi. Što nije bila istina.
To je potaknulo prvi veliki transfer u povijesti koji su vodili mediji, a sve zbog još poprilično zelenog 20-godišnjaka. Transfer je postao nadrealan. Ono što je počelo kao izravna kupnja za nimalo beznačajnih 10 milijuna dolara pretvorilo se u posudbu u kojoj je Boca iskoristila šest igrača, nešto gotovine i sumnjive čekove. Ništa nije bilo jednostavno ni transparentno kad je Maradona bio u pitanju.
Barcelona nije vidjela pravog Maradonu
Barcelona, u koju je prešao iz Boce, nikad ga nije vidjela u najboljem izdanju. U dvije godine polovicu vremena bio je ozlijeđen ili bolestan. Doživio je groznu ozljedu gležnja nakon stravičnog starta Athleticova Andonija Goikoetxee, a kad je postao glavni protagonist masovne tučnjave pred španjolskim kraljem u finalu kupa, zaradio je petomjesečnu suspenziju koja je označila njegov kraj u Barceloni.
Zapravo, tada je bio blizu bankrota i trebao je transfer zbog novih financijskih prihoda. Osim toga, nikad se nije prilagodio životu u Kataloniji, gdje se osjećao kao stranac.
Dva mjeseca kasnije potpisao je za Napoli, gdje je doživio najveće uspjehe, ali oni su naposljetku ostavili tragove. Odlazak u bučni, prenapučeni i prevrući Napulj, u koji je sveprisutna Camorra bila uključena od starta, bio je trenutak u kojem je dječak Diego iz Fiorita postao svjetski brend Maradona.
Odjedanput više nije bio isti dječak, zaljubio se u činjenicu da je on Maradona, prigrlio slavu i obožavanje, a opet bio potpuno svjestan koliko ga cijela situacija guši.
Kokain je postao njegova nova stvarnost, on mu je donosio uzbuđenje kakvo nikad prije nije doživio. Droga ga je odmaknula od zahtjevne stvarnosti u kojoj je stalno morao pokazivati da je najbolji igrač na svijetu.
Usred svega toga stigao je i trenutak koji je potvrdio njegov status nekoga puno većeg od "samo" vrhunskog nogometaša. Kako bi se stvari samo razvile da Argentina nije pobijedila Englesku u utakmici poznatoj po Božjoj ruci na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. i "osvetila" se za poraz u Falklandskom ratu četiri godine ranije?
Ta utakmica donijela mu je besmrtnost u očima njegove zemlje.
Mjesto u kojem je sve počelo
"Moj najnoviji projekt je Diegova biografija", piše Balague, "do njegova igračkog umirovljenja. Ostatak je previše osoban i neukusan. Da bih je napisao, morao sam se vratiti tamo gdje je sve počelo, u Villu Fiorito. Nitko me nije htio odvesti. Posljednjeg dana mog boravka u Buenos Airesu početkom 2020. konačno sam uspio uvjeriti nervoznog taksista da me doveze.
Putovali smo u nervoznoj tišini. Kuće su se počele pretvarati u male kutije, okružene neujednačeno popločanim prilazima, poludovršenim ogradama ili zanemarenim biljkama. Kante za smeće bile su smještene ispred umornih malih vrtova, a bosonoga djeca udarala su loptu.
Ulica se suzila i pretvorila u grbavu, prljavu cestu. Pretpostavljam da se nije puno promijenilo još otkad je Cornejo došao ovdje da bi potvrdio Diegovu dob.
Skrenuli smo udesno. Čovjek je hodao sredinom uske ceste kako bi izbjegavao nagomilane ostatke građevinskog materijala uz ograde. Bez zaustavljanja i jedva vireći iza spuštenog stakla, taksist je, ispričavajući se, upitao gdje je Diegova kuća. 'Tamo, 200 metara dalje.' Zaustavio je automobil ispred Maradoninog prvog doma, ali ostavio je upaljen motor.
Sve biljke su neobuzdano narasle. Popodne je već krenulo prema izmaku. Čovjek u bijeloj vesti ustao je iz stolice za ljuljanje. 'Što tražite ovdje?' 'Ništa, gospodine. Moj prijatelj je samo htio vidjeti...', odgovorio je taksist, ubacio auto u brzinu i krenuo natrag. S lijeve strane vidio sam prašnjavi teren s jednim golom."
Villa Fiorito nikad neće postati turistička atrakcija. Nitko ne želi svijetu pokazati svoju bijedu
Nema ni jednog znaka koji ukazuje na povijest ovog područja i njegovog najslavnijeg stanovnika. I ne postoji apsolutno nikakva namjera da ga se pretvori u turističku atrakciju. Nitko ne želi svijetu pokazati svoju bijedu.
To je bio dom dječaka Diega. Ali Maradona, čovjek u kojeg je taj dječak izrastao, zapravo tu nikad nije živio.
Teško je pronaći bilo kakve tragove onoga što je ostalo od tog dječaka. Sad je trener argentinskog prvoligaša Gimnasije de la Plata. Nikad nije bio u stanju napustiti život na velikoj sceni.
Njegov život nakon igračkog umirovljenja u najmanju je ruku kompleksan. Zna se da ima barem 11 djece, a odnos s bivšom suprugom Claudijom Villafane završio je na sudu, baš kao i onaj s agentom i bliskim prijateljem Guillermom Coppolom.
Na 60. rođendan Maradona može slaviti što je uopće živ. Ne samo danas, nego svakog dana
Bio je trener nekoliko klubova (obožavaju ga u Sinaloi, meksičkom klubu koji je vodio od 2018. do 2019.) nakon što nije impresionirao kao izbornik svoje zemlje od 2008. do 2010. Ali nikad se nije ni približio uspjesima koje je imao kao igrač.
Kaže da je prestao uzimati kokain prije tri godine, ali lijekovi koje uzima drže ga u stanju sediranosti. Ta činjenica, prekomjerna težina od uživanja u životu i brojne operacije uslijed igranja u eri kad igrači nisu bili zaštićeni, objašnjavaju njegove fizičke poteškoće.
Maradona, koji priznaje da se nimalo ne kaje zbog svojih postupaka, uvijek je razumio da život mora živjeti punim plućima. Zato danas, sa 60 godina i iskustvom nekoga još puno starijeg, može biti sretan što je uopće još živ. I svakog dana to slaviti.