Foto: Getty Images / Guliver Image
TRANSFER Neymara, koji će večeras od 21 sat debitirati za PSG, po milijunti put donio sa sobom floskule i maksime o „mrtvom nogometu“. Nisam mislio da ću ikad "stajati na braniku modernog nogometa", ali količina šuma i nedostatka logike u takvim analizama iziskuje ovaj tekst.
"Nitko ne vrijedi toliko"
Vrijedi. Moto da svatko vrijedi onoliko koliko je plaćen nije što što plaćena cijena u svim slučajevima zadovoljava sve moguće kriterije, već zbog osnovne logike ponude i potražnje. Postoji netko spreman platiti toliko koliko se traži. U suprotnom, tko je taj ultimativni sudac koji će dati odgovor na to koliko pojedina usluga zaista vrijedi? Sve što se odmiče od takve logike licitiranje je i podložno individualnim projekcijama koje se u pravilu međusobno ne slažu. Transfer Neymara je, na kraju krajeva, poslovni potez. Vlasnik ulaže ogromne novce i nada se kako će mu se kroz marketing, igru i rezultate isto vratiti. Nisam primijetio da netko spori što ti isti šeici voze auta vrijedna milijune dolara, iako bi im i Golfova "četvorka" sasvim dobro poslužila. Postoji proizvod s visokom cijenom (auto), koji ima svoju publiku (šeike). I posljedično od takve kupoprodaje ne profitiraju samo oni direktno involviranu u istu, već i sve strukture (poput države ili nogometnog kluba) koji će na račun takve kupnje dobiti financijski ili sportski poticaj.
Dvostruka mjerila
Nevjerojatno je kako kod iste publike koja halapljivo guta sadržaje Lige prvaka i najveći joj je konzument postane strahovito socijalno osviještena kada se prekrši neki njihov zamišljeni kodeks. Odjednom su nogometaši hrpa idiota koja zarađuje milijune jer znaju trčati za loptom, dok neka druga zanimanja, zapravo mnogo potrebnija društvu, zarađuju "kikiriki". Pa opet, nitko ne brani financijskim puristima da umjesto ulaganja u Heineken, Playstation i ostale sponzore Lige prvaka, skupe lovu i doniraju isti iznos najbližem dječjem vrtiću. Nitko zbog Neymarovog transfera neće prestati pratiti Ligu prvaka. Dapače, ako ždrijeb spoji PSG i Barcelonu, isti će pohitati na stadion/pred ekrane da vide epski dvoboj odbjeglog sina. I time će proširiti krug ponude i potražnje koji je, između ostalog, i napuhao ovaj ogromni financijski balon u svijetu nogometa. Ti isti učitelji i doktori vrlo često će svoje slobodno vrijeme i stečeni novac uložiti baš u - nogomet. Stoga to nisu koncepti koji se sudaraju, nego se nadopunjuju. I jedno i drugo su društvene potrebe, samo nisu jednako interesantni svakome.
Transferi postaju pretjerani
Nogomet, pa onda i nogometni transferi, slijede svijet. Ljutiti se što danas netko za nogometaša daje 222 milijuna eura je kao da se ljutimo na činjenicu da smo svi povezani internetom, a ne puno tradicionalnijim telegramom. Devalvacija novca učinila je i to da apsolutno sva zanimanja budu u apsolutnom iznosu bolje plaćena nego su to bila prije 100, 50 ili 15 godina. Zubari, automehaničari, astronauti ili nogometaši, svi zarađuju više. I paralelno s time, njihove usluge koštaju više. Sličan zaključak je i u relativnim iznosima. Pa ako je poskupljenje (i to tek ono apsolutno) najnormalnija pojava među zanimanjima koji ne iziskuju specijalnu obuku, što je čudno u porastu cijena kod 0,1 % svjetske populacije koja se uspješno bavi omiljenim ljudskim hobijem?
"Nogomet je otišao kvragu"
Interesantno je da ova parola potječe uglavnom od onih koji su odrasli na nogometu 80-ih ili 90-ih. Je li nogomet propao kada je Betis 1998. platio tada monstruoznih 22 milijuna funti za Denilsona? Ili 15-ak godina ranije kada je Napoli iskrcao 5 milijuna za Maradonu u doba u kojima ljudi nisu bili sigurni to riječ „milijun“ znači? Davne 1932. Bernabe Ferreyra je prelaskom iz Tigrea u Boca Juniorse srušio rekordom transferom od, danas smiješnih, 23 tisuće funti. Ipak, takav transfer je za 111 % potukao dotadašnji nogomet i uzrokovao kvantni skok u cijenama nogometaša. Takav skok su proizveli i David Jack, Hans Jeppson, Luis Suarez (španjolski igrač iz 60-ih), Angelo Sormani, Johannes Cruijff, Christian Vieri i Cristiano Ronaldo. Svi ti transferi pomakli su standard prema kojima ocjenjujemo visinu transfera.
Nije li onda malo licemjerno zgražati se nad Neymarom 2017., a s nostalgijom se prisjećati recimo 1992., kada je u jednom ljetu čak tri puta oboren rekord u visini transfera. Nekoć je bilo nezamislivo da igrač košta čak "6 cifri", kao što se 90-ih ljudima vrtjelo u glavi od "30+ milijuntih" transfera, da bi samo koju godinu kasnije to shvatili kao sasvim pristojnu normu. Takav pogled isključivo je plod perspektive, strahovito podložne kontekstu i vremenu. I na kraju, kupovina Neymara nije nikakvo iživljavanje, već baš suprotno od toga, potez za opstanak PSG-a onakvim kakvim ga danas znamo.
Nužan korak za Parižane
PSG je, gledajući čisto tradicijski, poprilično marginalan klub za svjetsku elitu. Osnovan je tek 1970. i u toj 47-godišnjoj povijesti, u Europi je osvojio tek jedan Kup pobjednika kupova. Ligue 1 su osvojili tek šest puta. Francusko prvenstvo tek je neformalno dio Lige petice, ali stvarnost je bitno drugačija. Niti u jednom trenutku svoje povijesti nisu bili financijski dominantna, sportski najzanimljivija ili najglamuroznija igra na svijetu. Sve to su bile i Serie A i Primera i Premiership, pa čak i Bundesliga. Francuska je na globalnom tržištu zatvorena gabaritima svoje lige. Rijetko kada je imala supertimove poput Barcelone koju će svi gledati čak i kad igra protiv neke „Granade“, a jednako je rijetko imala "no name klubove" koji će osvojiti neutralce igrom, rezultatima, spektakularnim kadrom ili izvjesnom dominacijom u budućnosti.
U takvim okolnostima, PSG-u su mogućnosti za izlazak u elitu podosta skučene. I tu je Neymarov transfer ključan iz barem tri aspekta: sportskog, marketinškog i onog koji se tiče reputacije. Sportski, PSG-ov jedini pravi izlaz je onaj u Ligu prvaka. Dosad su Parižani u ovom modelu ostajali korak, dva ili tri prekratki, bez da se činilo da im s igračke strane fali nešto naročito da stvarno postanu prvaci Europe. Pa su odlučili kupiti jednog od najboljih igrača na svijetu, nekoga tko može oplemeniti Verrattijevu viziju na terenu, Silvinu neprelaznost u obrani ili Cavanijevu brzinu. Ako je dosad bilo sumnje, ona više ne postoji – tek Real Madrid može s pravom tvrditi da ima jaču momčad, bolje posloženu i uravnoteženu na više pozicija. PSG-u igrački ne fali ništa. I nakon grozne sezone u kojoj su izgubili primat čak i Francuskoj, instantan popravak momčadi bila je jedina moguća odluka.
S marketinškog aspekta sve je jasno – osim glamuroznosti koju Neymar donosi sa sobom, on i povlači gotovo čitavo brazilsko tržište. A radi se o 200 milijuna ljudi koji fanatično vole nogomet. Štoviše, Neymar je jedina istinska, globalna brazilska superzvijezda i najveća poslije Ronaldinha. U "crnim godinama reprezentacije" sve do njegovog dolaska Brazil nije imao veliku zvijezdu, uz bok najvećima. Postojali su Ronaldo, Messi i ostali. I danas Brazil ima sjajnih nogometaša, ali dresove Williana, Davida Luiza ili Douglasa Coste teško ćete naći u abnormalnim količinama van grada u kojem igraju. Prosječni Brazilac sada ima puno više razloga biti sentimentalno vezan i pratiti PSG nego Barcu, iz koje su u Pariz pobjegli i Neymar i Dani Alves, kao dvije najbitnije brazilske karike u Kataloniji u posljednjem desetljeću. Ibrahimović je prva prava turbo zvijezda koja je došla u PSG, ali potencijal kojeg ima Neymar mnogo je veći - što zbog nacionalnosti, što zbog godina, što zbog objektivnih okolnosti da su i Ronaldo i Messi u laganom padu te nogomet traži nove heroje. Ni Neymarov puni potencijal nije mogao doći do izražaja u Barceloni jer će to uvijek biti, bez obzira kako je Neymar igrao, Messijeva momčad.
I konačno, PSG si je ovim potezom priskrbio veliki kredibilitet u visokim nogometnim krugovima. Do prije samo mjesec dana, licitirali su najveći svjetski klubovi među sobom tko će uzeti Marca Verrattija kao najboljeg igrača te ekipe. Barcelona je tu kotirala jako visoko. Danas je PSG uzeo toj istoj Barceloni jednu od najvećih zvijezda i legitimnu buduću Zlatnu loptu. Igrači PSG-a danas imaju mnogo manje razloga odlaziti u tradicionalno veće klubove – na kraju krajeva, pokazali su ovo ljeto da su i moćniji od njih ako zatreba.
Koji protulijek za ovakve transfere postoji?
Financijski fair play se ne implementira, a i postoji sasvim dovoljno oruđa da ga se izigra. Zazivanje salary capa koji bi ovakvim transferima stao na kraj zapravo je sasvim kontraproduktivno. Salary cap podrazumijeva zatvorenu ligu, što bi efektivno za nogomet značila stvaranje superlige u kojoj bi uvijek bilo istih 10,15 ili 20 klubova. A to je puno konkretniji i direktniji korak svemu onome što ne volimo u modernom nogometu, od bilo kojeg transfera.
Transfer Neymara nije stvar koja će spasiti ili uništiti nogomet, kao nijedan od tisuću „bijesnih“ transfera u nogometnoj prošlosti. On je njegov produkt koji će malo-pomalo micati gabarite koje prije svakog ogromnog skoka u cijenama držimo strahovito fiksnim, da bi ga nakon svega par godina prihvatili.