U JEDNOM trenutku bilo je već ružno gledati.
Eibarov srpski golman Marko Dmitrović nemoćno je širio ruke, stoperi su se pogledavali pa onda i oni raširili ruke, a ruke je 694. put u karijeri raširio i Lionel Messi. Upravo je drugi put na utakmici prošao čitavu obranu Eibara i onda bez gledanja, kirurški preciznim udarcem pogodio suprotni kut. Igrala se 37. minuta i Barcelona je protiv Eibara vodila 2:0. U 14. je Messi napravio istu stvar. Rakitić ga je savršeno proigrao, a on opet prošao cijelu obranu i plasirao loptu u gol.
Do poluvremena je u gol strpao i jedan odbijanac, a u 86. minuti je opet povaljao sve gostujuće igrače. Braithwaiteu je asistenciju pokvario Dmitrović koji je dotaknuo loptu, a Messi je onda prošetao kroz peterac i gurnuo loptu u gol za 4:0. Završilo je 5:0, a glavna priča susreta opet je bio nevjerojatni Argentinac koji je na spektakularni način prekinuo post od četiri utakmice bez gola. Pazite, četiri utakmice nije dao gol. Sram ga bilo!
Nestvarne rekorde učinio je potpuno normalnima
O Messijevim rekordima više se ni ne piše toliko. Pratilo se kad je zabio 400. gol, proslavio se i jubilarni 500. gol, a kad je čudesni Argentinac došao do brojke 600, svi su reagirali, onako, “To je Messi, normalno je da je zabio 600 golova”. Zato ni vijest da je s ova četiri gola Messi postao prvi nogometaš u modernom nogometu koji prešao, kad se zbroje, 1000 golova i asistenciju.
‘Ajmo još jednom.
Messi je postao prvi nogometaš u modernom nogometu koji je prešao, kad se zbroje, 1000 golova i asistencija. Da, zvuči nadrealno.
I sve to do 32. godine života, u samo 853. utakmice. Raspodijelio ih je ovako: Za Barcelonu 626 golova i 261 asistencija u 715 utakmica, a za Argentinu 70 golova i 45 asistencija u 138 utakmica. U prijevodu, Lionel Messi u karijeri ima prosjek od 1,17 golova ili asistencija po utakmici.
Par sati kasnije u nešto manje od tisuću kilometara udaljenoj Ferrari još jedan igrač dostigao je tisuću nečega. Juventus je u gostima pobijedio SPAL 2:1, a to je bila 1000. utakmica u profesionalnoj karijeri neuništivog Cristiana Ronalda.
S 35 na leđima, kad su svi mislili, a neki se i nadali da mu je kraj, Ronaldo je po tko zna koji put u karijeri morao nekome dokazivati da, ako već nije najbolji, onda svakako jest jedan od dva najbolja igrača u povijesti. Kako i priliči takvom jubileju, Ronaldo je 1000. utakmicu proslavio golom iz penala kojim je, onako usput, srušio još jedan rekord u karijeri i postao prvi igrač u povijesti talijanske lige koji je zabio na 11 utakmica zaredom, a ukupno mu je to bio 725. gol u karijeri.
Njih 99 zabio je za Portugal i tako postao najbolji strijelac u povijesti reprezentativnog nogometa u Europi. Zabio ih je 450 za Real (u 438 utakmica), 118 za Manchester United, 53 za Juventus i pet za Sporting. U Ligi prvaka 128, 311 u Primeri, 84 u Premiershipu i tako dalje i tako dalje.
Dvojica igrača koji su čitavu karijeru tjerali jedan drugoga do granica za koje smo mislili da ne postoje svaki svoj rekord postavili su na isti dan, skoro u isto vrijeme. Kao da su se dogovorili, kao da nas sve skupa zajebavaju.
Polemike oko toga koji je bolji ili veći trajat će desetljećima i nakon što ove dvije veličanstvene karijere završe. Nevjerojatna je potreba fanova jednog ili drugog da na sve moguće načine umanje uspjehe i rezultate ovog drugog. Nikad u povijesti nogometa nisu paralelno trajale ovakve dvije karijere i nikad ljudi nisu bili tako podijeljeni oko dva nogometaša.
Messijevi kritičari Argentincu zamjeraju što je čitavu karijeru proveo u jednom klubu, Barceloni. Zamjeraju mu što “nije imao muda” otići u neku drugu ligu, kao Ronaldo, pa pokazati da može biti dobar i u Engleskoj ili Italiji. Kao da je Messi nekome morao nešto dokazivati. Onda su mu prigovarali da nikad ništa nije napravio s Argentinom, zaboravljajući da je s Demichelisom, Garayem, Rojom, Bigliom i Perezom u momčadi stigao do finala. Da, izgubio je i tri finala Copa Americe. Kao da je samo tako lako osvojiti prvenstvo Južne Amerike.
Nezamislivi pritisak
Pritisak koji nosi igranje za Argentinu, a osobito kad na leđima imaš broj 10 koji je nosio izvjesni Diego Maradona, nama običnim smrtnicima je nezamisliv. Pritisak koji su Argentinci, ali i čitav svijet stavljali na Messija da mora napraviti ono što i Maradona išao je do takvih granica da se likovalo kad je Götze zabio Argentini u finalu SP-a 2014., a Messi promašio penal u raspucavanju u finalu Copa Americe protiv Čilea dvije godine kasnije.
Ronaldovi kritičari imaju čitav niz “argumenata” kojima pokušavaju osporiti jednog od najdominantnijih sportaša uopće, baš kao što je i Messi. Zamjeralo mu se da, pazite sad, prenaglašeno slavi golove u malim utakmicama baš zato što ih je sam Ronaldo navikao da je normalno da zabije gol na svakoj utakmici. Sjećamo se prvih mjeseci bez Ronalda u momčadi i Realove bezglave igre jer nije imao tko zabiti Getafeu, Levanteu i Eibaru. Onda su mu govorili da je padavičar, glumac, pičkica i da zašto, kad je tako velika faca, nikad ništa nije napravio s Portugalom.
Onda je došla i ta 2016. godina i Europsko prvenstvo na kojem je Portugal pomalo senzacionalno otišao do kraja. Do detalja se secirala Ronaldova igra na tom turniru pa su pedantni kritičari primijetili da je u slaboj skupini s Islandom, Mađarskom i Austrijom zabio samo dva gola. Kažu samo dva, a ta dva bila su dva najbitnija u zadnjem kolu protiv Mađara kad se igralo za prolazak.
Po njihovom mišljenju, premalo je zabio u nokaut fazi. Dao je gol Walesu u polufinalu za 1:0, a s guštom se gledalo kako Ronaldo u suzama izlazi iz igre u 25. minuti finala zbog ozljede. Čitavo finale bio je nogama na klupi, urlao, derao se i bodrio svoje suigrače i s njima je, koliko je mogao, igrao tu utakmicu. Uostalom, pitajte Fontea, Cedrica, Adriena Silvu i društvo bi li bez Ronalda u momčadi bili prvaci Europe.
Zamjera mu se što previše pazi na svoj izgled, a upravo su mu beskonačni treninzi, posebna prehrana i režim života omogućili da je i s 35 godina jedan od najubojitijih napadača na svijetu.
Bilo bi zanimljivo čuti što Messi i Ronaldo misle o svemu tome, iako se nijedan od njih nikad nije spustio na takav nivo i otvoreno kritizirao jedan drugoga. Oba “navijačka” tabora u čudu su gledali kad su na dodjeli Zlatne lopte opušteno pričali jedan o drugome i zaključili da će jednog dana otići na večeru i popričati o svemu. Valjda se očekivalo da će se potući pred kamerama.
Ljudi koji su imali priliku dijeliti s njima svlačionicu ili biti u društvu, poput Ivana Rakitića, Luke Modrića ili Marija Mandžukića, kažu da su obojica potpuno normalni i sasvim obični tipovi. Normalni možda jesu, ali obični nisu sigurno. Messi je osvojio šest, a Ronaldo pet Zlatnih lopti. Messi je osvojio četiri, a Ronaldo pet Liga prvaka. Messi ima deset naslova prvaka s Barcelonom, Ronaldo ima šest s Realom, Manchester Unitedom i Juventusom. Messi je u pet sezona zabio najmanje 50 golova, Ronaldo je u šest sezona zabio najmanje 50 golova.
Granice koje su dva najbolja nogometaša u povijesti postavljala i onda ih konstantno pomicala nama su danas manje-više normalne. Do te mjere da su postali već dosadni s tim hat-trickovima (zajedno ih imaju 101), rekordima i nestvarnim golovima. Vjerojatno i njih same više zabavljaju besmislene rasprave o tome koji od njih dvojice je bolji od konstantnog zabijanja golova.
Tek kad jednog dana odu u mirovinu i kad više neće biti nogometaša koji će pod normalno zabijati po 50 golova u sezoni shvatit ćemo kakvu smo imali privilegiju živjeti u njihovo vrijeme.
Zato uživajmo dok su ovdje.