NA DANAŠNJI dan 1945. godine, nakon Drugog svjetskog rata osnovan je nogometni klub Dinamo kao neslužbeni nasljednik ugašenog HŠK Građanskog. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo tekst Kemala Mujičića iz Plavog vjesnika 1971. godine, u kojem je među igračima Dinama provodio anketu o tome smatraju li da su nogometaši u novo vrijeme profesionalizma postali moderni robovi.
ŠTO JE to nogometaš? To je čovjek koji igra nogomet! Ali, danas mnogi igraju nogomet iz zadovoljstva, tisuće i tisuće malih klubova živi amaterski, deseci tisuća mladih ljudi igra nogomet kao rekreativni sport! A samo stotinjak klubova uvelo je profesionalni odnos, znači nogomet kao profesiju. Otvorena su radna mjesta - visokokvalificirani vratar, doktor lijevog krila, kvalificirani branič, profesor spojka i tako dalje!
E, sad da vidimo kakvi su nam klubovi! Bez obzira na ime kluba, znači poduzeća, jer tu se radi i privređuje, dolazimo do spoznaje da je klub obična fasada za skupinu ljudi koja se koristi svojim pravom samoupravljanja. Recimo da se pravom samoupravljanja koriste najviše administracija, to je tako, molim lijepo, a da radnici zaposleni u izravnoj proizvodnji igraju ulogu zadnje rupe na svirali - pusti ga, to je nogometaš, lako je njemu!
I dok danas svaki radnik ima pravo riječi, pravo odluke, nogometaš-radnik je roba, lako potrošna, a roba, zna se, služi za trgovanje. Je li to normalno? Nije!
Mislimo da je nogomet, kakav je danas, bolest našeg čitavog društva, bolest protiv koje bismo se što hitnije morali cijepiti. Jer, nogomet je zaraza! Predsjednik Veleža ili bilo kojeg kluba ima pravo tražiti od drugog kluba i stotinu milijuna dinara za svog igrača. Odakle mu pravo, kad znamo da je zabranjena trgovina bijelim robljem.
I danas, kad biste prodali jednu djevojku, za tili čas bili biste u "apsu", ni crni vas vrag ne bi spasio, a istodobno možete trgovati s muškarcima koliko vam god srce želi. I nećete dospjeti u zatvor, premda to nije logično. Bit ćete čak vrlo poštovani u sredini u kojoj živite - vidi ga, on je kupio i prodao tog i tog za sto milijuna!
Rora: Pa i jesmo robovi
A znate li vi, vrlo dragi i vrlo štovani trgovci tuđim znojem i vrijednostima, koliki je danas dinar kad se tako razbacujete - pih, sto milijuna, dvadeset pet tisuća dolara! I znate li koliko radnika u Zenici radi da bi privrijedilo toliko novca - vama? Nemate pojma, inače biste se pokupili iz ove sredine, tu vam nije mjesto, vi kršite osnovna prava čovjeka!
Nogomet je zabava, zašto da se uzrujavamo zbog zabave, bit će bolje da upitamo zainteresirane stranke što misle o svom ropstvu, zašto se mire s njim? Otišli smo na stadion Dinama, tamo je zaposleno dovoljno profesionalaca da bismo mogli donijeti objektivni sud. Da čujemo što su rekli!
Krasnodar Rora, zaposlen na mjestu lijevog krila i lijeve spojke:
Pa, jesmo robovi! Roba! Mi govorimo, svi zajedno, propagiramo slobodu ličnosti, samoupravljanje, a što je to? Rastumačit ću na jednom primjeru. Sastanak Upravnog odbora. U Upravnom odboru sjede i dva nogometaša i više od dvadeset nenogometaša.
Jasno, nogometaši se bore za svoja nogometna prava, dođe do glasanja kao u svakom pravom samoupravljanju i onda - demokratski! - pobjeđuje većina! A većina ne igra nogomet, ta većina nisu izravni proizvođači.
Zbog njih publika ne dolazi na stadione, ne plaćaju skupe ulaznice, koje, opet, nismo mi odredili. Mislim da se u odnosu na nas profesionalne nogometaše ne primjenjuju Ustavne odredbe, nema poštovanja ličnosti, mi smo roba - premda smo ljudi - kojom raspolažu drugi!
Josip Lalić, zaposlen na mjestu desne polutke:
Jašta smo nego robovi! Nemamo nikakva prava, s nama se trguje kao da smo krumpir ili konfekcija. Stojimo u izlogu i - izvolite, gospodo kupci. Ovaj ovdje toliko, onaj tamo nešto više, znate on igra nešto bolje, popularniji je. To je isto kao kad biste vi otišli u Namu i kupili zimski ogrtač. Taj ogrtač vrijedi pedeset tisuća i vi morate platiti još pet puta toliko toj Nami, recimo, što se ona odriče tog kaputa! Apsurd!
Mene je Dinamo trebao, oni su me kupili od bivšeg kluba Čelik. Mislim da ću u četiri godine opravdati cijenu koju su platili za mene, i meni, i da ću svoje odraditi. Ali, ako budem želio prijeći u neki drugi klub, taj će morati dobrano odriješiti kesu da bi me dobio. Prema tome, izlazi da moj sadašnji klub ne stojim ništa. Dobili su me badava!
Propise donose drugi
Mladen Ramljak, zaposlen na mjestu srednjeg braniča:
Jasno je da smo robovi! Sve propise koji se tiču nas nogometaša donose drugi ljudi, ljudi koji nisu nogometaši. Sastanci foruma organiziraju se onda kad im ne mogu prisustvovati nogometaši. Nama Savez brani odlazak u inozemstvo prije navršene dvadeset i osme godine života, a istodobno se znatno mlađima odobrava odlazak u to isto inozemstvo na rad. Kad smo već roba, onda bar da smo roba klubova u kojima igramo, a ne Saveza.
Klub vodi određenu politiku i ako se može riješiti usluga mladog nogometaša, onda su to stvari kluba, a ne Saveza! Jedan liječnik, metalostrugar, električar i ostali mogu sebi osigurati egzistenciju, mogu mijenjati poduzeća prema volji, a mi moramo činiti ono što nam drugi propisuju.
Vješali su naše zarade na velika zvona, a svi znamo kako nogometaši zarađuju. Za svaki naš dinar se zna, taj dinar mi krvavo zaradimo. Pogledajte samo ovo vrijeme. Vrućine, izdržati se ne može, a mi treniramo dva sata dnevno, kakvi dva sata, i više u pripremnom razdoblju. Ne smijemo nikamo bez odobrenja. Recite, je li to u redu?!
Josip Gucmirtl, zaposlen na nekoliko radnih mjesta:
Naš je život posvećen utakmicama, treninzima, karantenama. To je naš posao. Ako vi ne odete na vrijeme u krevet, ne plaćate vašoj redakciji ništa. A mi, ako malo zakasnimo, bivamo odmah rigorozno kažnjeni. Za trajanja ugovora, znači četiri godine, moramo raditi točno kao najbolji švicarski sat, moramo se povinuti interesima kluba, bilo u privatnom ili onom nogometnom životu, moramo održavati standardnu formu inače smo odvisili.
Ako je igrač kupljen, onda je zacijelo dao protuvrijednost. Meni je, recimo, apsurdan slučaj s Brankom Gračaninom. On je šest godina prvotimac Dinama, zalagao se na utakmicama, ginuo za plavi dres, i sad kad mu se pružila mogućnost da osigura egzistenciju, uprava je tražila odštetu od dvadeset i pet tisuća dolara. Apsurd!
Zaboravljamo da smo sav život posvetili nogometu, ne možemo više biti arhitekti i graditi kuće, mi smo nogometaši, naš je vijek ograničen, naše je zdravlje u pitanju. Zbog toga mogu reći da smo robovi svog zanata, ljudi bez prava, ali s obavezama!
Čerček: O nama je riječ
Branko Gračanin, zaposlen na mjestu lijevog braniča:
Došao sam u Dinamo badava. Obećali su mi neki novac za prijelaz, ali to obećanje nije nikada ispunjeno. Ne vjerujem da su me uzeli zbog lijepa lica, ili zato što sam nekom simpatičan, uzeli su me zbog toga što sam im trebao. Svoj sam klub pošteno služio punih šest godina i sada mi se pružila prilika da nešto zaradim.
Međutim, klub me ne pušta bez 25.000 dolara. To je više od 35 milijuna starih dinara, a toliko novca nisam zaradio u cijeloj svojoj karijeri. Tko im je dao pravo da traže od mene toliki novac? Ta ja sam im služio, a ne oni meni!
Marijan Čerček, zaposlen na mjestu desnog i lijevog krila:
Nešto se mora hitno mijenjati u nogometnoj organizaciji, jer ovako se više ne može. U interesu je igrača i kluba da nam se da sloboda u odlučivanju kamo ćemo. Na kraju, o nama je riječ. Ako je neki igrač u klubu 6-7 godina, on pomalo već dosadi publici. Kad bi igrao samo dvije godine, onda bi bilo zanimljivije. Napokon, i mi bismo nešto uštedjeli za crne dane.
Zdravko Rajkov, nekadašnji igrač Vojvodine:
U Jugoslaviji nisam sedam godina pa vam ne mogu reći mnogo toga. Mislim da sva uzbuna potječe od igrača srednjih vrijednosti. Oni su robovi, vrhunski igrači to nisu. Igrač mora dobiti svoj profit od nadoknade - ta, napokon, o njemu je riječ. Mislim da u nas još nisu uvedeni sto posto profesionalni odnosi.
Igrači imaju 99 posto profesionalnih primanja, a samo 60 posto obaveza. Ako je nekom malo para, neka grize, neka više trenira, u interesu mu je da njegova momčad dobiva utakmice, to je njegova zarada. I s tim srednjacima se ne odnosi profesionalno. Sve što radimo, radimo napamet. Vani je odnos drugačiji, radi se pametnije!
Zlatko Čajkovski, zaposlen na radnom mjestu trenera:
Ja se ne slažem s ovakvim stanjem nogometa u Jugoslaviji. Mislim da bi se igrači trebali vezati dvije godine ugovorom i da bi nadoknada morala biti razumnija, a ne da klub za nekog još neizgrađenog igrača traži prekomjerne svote. Zatim, taj bi limit trebalo razbiti, mora se znati prava vrijednost pojedinca, a ta je vrijednost danas varljiva. Onaj koji meni odgovara ne mora odgovarati drugom treneru, drugoj koncepciji igre. Otuda su svi nesporazumi, ali ja vjerujem da takvo stanje neće dugo potrajati!
Otto Hofmann, direktor NK Dinamo:
Mislim da se nešto mora mijenjati u ugovorima igrač - klub, jer ovakvo je stanje neizdrživo. Od nogometaša zahtijevamo vrhunske rezultate, a da bi postigli takav rezultat moraju se odricati mnogočega. Oni rade u nenormalnim uvjetima, često stradaju i zdravstveno, i zbog toga bi morali imati veću slobodu odluke. Za sada im to nije omogućeno jer su nogometni propisi veoma kruti, ali vjerujem da takvo stanje neće dugo potrajati. U interesu našeg nogometa i ljudi-nogometaša!
Najanarhičnije tržište
Na kraju donosimo mišljenje sportskog novinara Romana Garbera:
Anarhičnijeg tržišta od našeg nogometnog vjerojatno i nema. Neke su generacije naših najpoznatijih reprezentativnih imena zaradile milijune, klubu dale sitnicu, neke pak, sada, plaćaju "istočni grijeh" čak tako drastično kao Zlatko Škorić. On je došao u Olimpiju da je spasi, za godinu igranja dobio je 7.5 milijuna, a kad je htio otići, morao joj je dati 18 milijuna. Sve zato što nije još uvijek, nakon desetljetnog plača, reguliran odnos između klubova i igrača.
Profesionalizam se u nas brzo udomaćio. Sa svim pravima. Ali ne i obavezama. Plaćamo doista profesionalno. A duh, disciplina pak nisu nimalo profesionalni, bar ne u većini kolektiva. Vasović, prorešetan na svim europskim profesionalnim tržištima, čudio se nedavno gledajući susret Zvezde i Partizana u Ljetnoj ligi. "Ni trunka profesionalnog odnosa među igračima."
Sve same suprotnosti. Profesionalno plaćanje, bez obaveza, a opet pri sklapanju ugovora igrač nema svojih prava. Izgubili smo kvalitetnu diviziju igrača, poklonili je nemilosrdnim inozemnim profesionalnim klubovima upravo u trenutku kad su nam najviše trebali. Sada pak pod svaku cijenu zadržavamo njihove nasljednike.
Utvrdimo već jednom otvoreno: i cijene, i obaveze i red. Dosad nitko nije odgovarao, ni za izgubljen naslov niti, recimo, za to što smo desetak godina, od Čilea, promatrači na svjetskim prvenstvima. Izgubili smo od norveških amatera-konobara, sa sastavom koji je poslije za skupe milijune rasprodan širom Europe (dakle, igrači su vrijedili!).
U Meksiko na SP '70. putovao je samo savezni kapetan, vjerojatno nagrađen zato što nije tamo odveo reprezentaciju!
Dakle, moramo se složiti: nogometaš je u ovim uvjetima zaista roba svog zanata. On je rob uškopljenih nogometnih propisa koji su doneseni bez njegova znanja i suglasnosti. On je sredstvo trgovanja, trgovanja bez ograničenja, bez milosti.