Foto: Hina
PROTEKLIH desetak dana u središtu pozornosti i političara i javnosti bilo je jačanje švicarskog franka. Tema po svojoj prirodi ekonomska. Brzinom požara rasprave o tečajnoj politici, poslovanju banaka i općenito funkcioniranju domaćeg i svjetskog financijskog sustava proširile su se od vladinih kabineta do kafića i društvenih mreža. Međutim, obuzetost ekonomskim temama nije trajala dugo.
Već krajem prošlog tjedna zamijenila ju je tema zgrade u kojoj će idućih pet godina stolovati izabrana predsjednica. Vrlo brzo hrvatska politika, a s njome i javna pozornost, se vratila ispraznim političkim sukobima. Sukobima koji, bez obzira na njihov ishod, nemaju nikakve važnosti za rješavanje gorućih problema svakodnevnog života. Osim što se na njih gubi vrijeme.
Politička scena
Hrvatska politika se s velikom strašću bavi ekonomskim temama samo ako procjenjuje da je to korisno za brzo stjecanje nekog poena u političkoj areni. Posljedično, cilj je stvaranje trenutačnog privida o ‘brizi za građane’, a ekonomska svrsishodnost i djelotvornost tzv. rješenja je manje važna ili čak nevažna. U ostatku vremena, ekonomska pitanja su hrvatskoj politici previše složena, naporna i suštinski nezanimljiva. Zato jer zahtijevaju mnogo znanja, rada, truda, ali i vremena da se pokažu rezultati, zbog čega su u suštini nepogodna za kontinuiranu proizvodnju političkih predstava.
Posebno ako na početku proizvode i neke ne baš popularne rezultate. Prema tome, kada i ako neka skupina građana ima ili misli da ima problem, organizirat će se i javiti sa svojim zahtijevom. Pa će se hrvatska politika opet moći pokazati u svojoj ‘brizi za građane.’ I tako u krug.
Bavljenje problemom švicarskog franka je samo najnoviji primjer koji ilustrira ovaj obrazac. Premijer Milanović je procijenio da je za njegove političke ciljeve puno korisnije i efektnije regulirati tečaj zakonom nego se zamarati politički nedovoljno atraktivnim dogovorom koji bi bio puno primjereniji prirodi problema. To što je takav zakon suprotan s nekoliko drugih zakona, to što vlada nikako ne bi smjela biti ta koja mijenja i prilagođava sustav pojedinoj skupini, to što se time stvara nejednakost građana pred zakonom, to što se opreznoj većini po ne znam koji put poručuje da je ispala smiješna, to što se otvara mogućnost da država bude tužena, a porezni obveznici sučeni s plaćanjem odštete je manje bitno. Bitna je upečatljivost trenutka, a o problemima ćemo misliti neki drugi dan. Kada i ako se neka skupina uspješno i djelotvorno organizira ili kada nas pogodi neki šok sa tog mrskog tržišta na kojem smo prisiljeni sudjelovati.
Međutim, država u kojoj se politika svodi na trenutak, na zadovoljavanje zahtijeva pojedinih skupina, bez i najmanjeg napora da se interesi skupine stave u odnos sa interesem cjeline, i ne može biti u boljem ekonomskom stanju. Jer ekonomija ili ako hoćete tržište sve pamti. Pamti i zbraja veliko mnoštvo ovakvih upečatljivih trenutaka koji su se odigrali tijekom godina i koji su u svoje vrijeme objašnjavani i branjeni ‘brigom za građane’. A zbroj svih tih trenutaka se može očitati na kretanju stope rasta.
Ekonomska scena
S druge strane stoji ekonomska struka, podijeljena oko razumijevanja mehanizama i načina vođenja ekonomske politike u maloj ekonomiji koja je uključena u međunarodno tržište. Ta podjela zasigurno zbunjuje javnost, a jednim dijelom i političare posebno stoga što ocjena stručnosti počiva, s jedne strane, na formalnim titulama, a s druge strane na radnom iskustvu i stvarnom poznavanju problema o kojem se govori. Iako bi te dvije stvari trebale biti međusobno čvrsto povezane, to u nas nije uvijek tako. Javnost, stoga, nije u stanju objektivno suditi o ispravnosti i realnoj primjenljivosti stavova ljudi koji se kite istim ili sličnim akademskim titulama pa se priklanjaju i prihvaćaju one koji ili trenutačno odgovaraju njihovim interesima ili podupiru njihovo osobno intuitivno razumijevanje ekonomskih kretanja. Na taj način svaki prijedlog i svako rješenje postaju prividno ‘stručno’ mogući, a činjenice, podatci, standardi, ekonomska logika i prilično egzaktni financijski odnosi nestaju u vrtlogu emocionalnih sudova i stavova.
Ovakva situcija odlično nadopunjuje nespremnost i vladajuće i oporbene političke vrhuške za udubljivanjem u bit hrvatskih ekonomskih problema. Iako bi političari mogli i trebali znati razabrati i razmrsiti kakofoniju koja dolazi iz redova ekonomista to im u stvari nije u interesu. Nije im u interesu jer bi se tada morali odreći mogućnosti da uvijek mogu naći ‘stručnjaka’ koji će potvrditi genijalnost bilo koje ideje koja im padne na um u njihovoj nepresušnoj ‘brizi za građane’.
Ako ima ‘stručnjaka’ s najvišim akademskim titulama, a ima, koji tvrde da je rješenje visokog i brzo rastućeg javnog duga u boljem upravljanju tim dugom onda političar osjeća olakšanje jer to znači da postoji neko rješenje koje ne zahtijeva reforme i smanjivanje deficita. Kakvo olakšanje. Ako ima ‘stručnjaka’ koji tvrde da postoje jednostavna i odlučna zakonska rješenja koja će nas brzo, bezbolno i besplatno zaštiti od financijskih rizika ili zločestih investitora koji samo iskorištavaju naše tržište i žele zaraditi onda je političar opet zadovoljan. Stvari možda i nisu tako loše i komplicirane zbog čega se, rasterećeni briga o ekonomskim tricama i kučinama, slobodno možemo uputiti na izvanekonomski teren i uvjeravanje naroda da se upravo na njemu nalaze ključna pitanja naše budućnosti.
Tako nas je najnovija epizoda problema ‘krediti u švicarskim’ francima po tko zna koji put podsjetila na konstante naše stvarnosti – politiku kojoj su vlastiti pojedinačni interesi u političkoj borbi važniji od države kao cjeline i ekonomiste podijeljene oko razumijevanja temelja vlastite struke.
Gdje je izlaz? Netko bi olako i cinično mogao reći – pa u strukturnim reformama kako političkog sustava tako i sustava ekonomskog obrazovanja. Međutim, možda bi se dio izlaza mogao naći i u naporu političara da napokon shvate, a zatim i počnu voditi državu na način koji je sukladan ekonomskim načelima na kojima teoretski počivaju njihove stranke.
Martina Dalić, martinadalic.hr