Foto: Igor Kelčec
GOVORI se da se Predsjednik ogriješio o dva zakona podvrgavši se operaciji oka koju je besplatno obavio njegov prijatelj: tvrdi se da Zakon o zdravstvenoj zaštiti postulira načelo jednakosti te zaštite, pa budući da je predsjednika operirao liječnik po njegovu izboru, kao biva, on je prekršio prvi zakon; time što je primio uslugu čija je vrijednost zasigurno veća od 500 kn, navodno, prekršio je i drugi zakon.
Ja tvrdim da je to besmislica: Predsjednik nije prekršio niti jedan zakon ove zemlje. Evo izvoda:
Zakon o zdravstvenoj zaštiti zasigurno nije prekršen jer iako je točno da se u njemu kaže da: "U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba u skladu s odredbama ovoga Zakona i propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na:
1. jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite,"
to nikako ne znači da se ne treba spomenuti i daljnji tekst u kojem jasno stoji:
"2. slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije,...".
Zanimljivo, ova druga rečenica, iako neposredno slijedi spomenuto načelo jednakosti, nekako je prešućena, jer njeno navođenje osporava prvi dio argumentacije. Slobodan izbor doktora medicine, kaže zakon, a zašto to zakon kaže, ostavimo sada po strani: naprosto kaže, i suspendira prvi dio argumenta: jasno je da svatko ima pravo na jednakost u liječenju, ali to ne znači da mi sebi, pa tako i Predsjednik, ne možemo birati liječnika.
Načelo jednakosti je poštovano: Predsjednik nije dobio nikakvu posebnu medicinsku skrb koja bi bila nedostupna drugim građanima Republike Hrvatske – i ja mogu, ako hoću, izabrati doktora* koji će me operirati, baš kao što je to Predsjednik učinio.
II
Što se Zakona o sprječavanju sukoba interesa tiče, u njemu se o darovima kaže:
„PRIMANJE DAROVA
Članak 11.
(1) Darom u smislu ovog Zakona smatra se novac, stvari bez obzira na njihovu vrijednost, prava i usluge dane bez naknade koje dužnosnika dovode ili mogu dovesti u odnos zavisnosti ili kod njega stvaraju obvezu prema darovatelju.
(2) Ne smatraju se darovima u smislu ovog Zakona uobičajeni darovi između članova obitelji, rodbine i prijatelja te državna i međunarodna priznanja, odličja i nagrade.“
Dakle, Predsjednik je izabrao liječnika koji će ga operirati sasvim u skladu sa zakonom: po slobodnom izboru, baš kako mu zakon dopušta. Taj je liječnik Predsjednikov prijatelj. U skladu sa zakonom, ovim o sprječavanju sukoba interesa, prijatelj može pružiti liječničku pomoć a da se to ne smatra darom u smislu Zakona o sprječavanja interesa, jer je to uobičajena gesta: uobičajeno je da si prijatelji pomažu, a medicinska je pomoć pomoć par exellence. Predsjednik prema darovatelju takve usluge nije ni u kakvoj obvezi, jer ova vrsta dara, uobičajeni prijateljski dar, ne smatra se darom u smislu Zakona o sprječavanju sukoba interesa. K tome, nastojanje oko prijateljeva zdravlja nastojanje je oko onoga biti a ne onoga imati: ako svome prijatelju, kao liječnik, želim pomoći da bude zdrav, ne nastojim oko njegova imetka, i bilo bi u najmanju ruku amoralno očekivati da osobu kojoj kao prijatelj pomažem u nevolji poimam kao „dužnu“, drugim riječima da svoju prijateljsku, pa još k tome zdravstvenu pomoć shvaćam kao zaduživanje! Ni zakonski ni moralno Predsjednik ni na koji način nije u obvezi spram liječnika koji mu je, prijateljski, pružio zdravstvenu uslugu: upravo zato jer je prijatelj, taj liječnik je tu uslugu obavio besplatno; primišljati sada neku protuuslugu, učitavanje je vlastita koruptivnog mentaliteta.
Predsjednik, dakle, nije prekršio niti jedan zakon Republike Hrvatske, i sve ovo naklapanje o medicinskoj intervenciji njegova prijatelja kojoj se podvrgao u svrhu izlječenja skaredno je ekshibicionističko naklapanje. Skaredno, jer narušeno zdravlje druge osobe nije nam prepreka da ekshibicionistički iskoristimo ovu prigodu za novu javnu samopromociju.
Q.E.D.
_________________________
* No, ali ne možemo svi izabrati baš ovoga doktora koji je Predsjednika operirao, kazat ćete. Možemo, naravno, ali o tome zakon ama baš ništa ne govori, o toj vrsti jednakosti koja bi da svi moramo moći biti operirani kod jednog te istog doktora, da svi moramo moći igrati za Real, da svi moramo moći naslikati Mona Lisu ili napisati Hamleta… o toj, vulgarnokomunističkoj jednakosti, kako je naziva već Marx, koja apstrahira od talenta, dakle onoga što nas baš kao ljude čini posebnima, neponovljivima, i u tom smislu ako hoćete: nejednakima, nikakav zakon ne govori ništa, jer, pred zakonom smo svi apstraktni, bez zdravstvenih problema, jednaki po pojmu, kao građani, a ne kao hipohondri ili meteoropati, tko od čega već konkretno boluje. Nema toga zakona koji kaže da Ivo Josipović i Romano Bolković moraju moći biti operirani kod istog doktora: ne nalažu to niti zakoni niti načelo jednakosti. Nama zakon dopušta mogućnost izbora liječnika koji će nas, po našem osobnom sudu, najbolje liječiti. Možda nemamo prijatelja oftamologa, kao Predsjednik, ili nemamo novaca za platiti tu operaciju kod ovog konkretnog liječnika, i opet ćete inzistirati. Da, možda nemamo. I?