Foto: Guliver Image / Getty Images (Ilustracija)
U HRVATSKOM se Jadranu, prema nekim procjenama, nalazi nešto manje od tri milijardi barela nafte. Zasad su to, međutim, samo špekulacije. Pravu istinu pokazat će seizmičko snimanje podmorja, koje je Vlada RH bez natječaja prepustila norveškoj kompaniji Spectrum.
"Vlada radi na način na koji misli da može raditi. To je stvar odluke države, a država može što god želi pa tako i ovo", kaže za Index Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu.
Odluka Vlade da uđe u direktnu pogodbu sa Spectrumom izazvala je dosta kontroverzi. Žalbe dolaze sa svih strana, između ostalog i od strane američke firme ION GeoVentures, koji zaštitu tržišnog natjecanja u hrvatskom podmorju traži i od Europske komisije.
Dva modela eksploatacije
No, još puno važnija bit će odluka koju Vlada mora donijeti kada u Jadranu bude pronađen prvi pozitivni nalaz. Kada se utvrdi koliko nafte i plina točno ima, te na kakvom terenu, Vlada će se morati odlučiti za način eksploatacije.
"Dva su osnovna modela eksploatacije podmorja - koncesije i ugovori o podjeli proizvodnje. Koncesijske ugovore primjenjuju zemlje s tradicijom privatnih investicija, s razvijenom tržišnom privredom, poput SAD-a, Kanade ili Australije. Zemlje koje imaju relativno jaki državni utjecaj, imaju ugovore o podjeli proizvodnje", objašnjava Dekanić.
"Jasno mi je da sada država čini sve da privuče bilo kojeg investitora i stvori konkurenciju. Ako i kada dođe do pozitivnog nalaza, onda je odgovornost na državi da se odluči za model: ili za brzu eksploataciju, ili za očuvanje nacionalnih resursa, dugu eksploataciju po principu što dolje, što manje, što skuplje, kao što ima Norveška", kaže Dekanić.
Norveški model: Deset naftnih pravila
Upravo se norveški model eksploatacije resursa u podmorju uzima kao najsvjetliji primjer, u smislu da su Norvežani uspjeli izvući najveću korist za državu i svoje građane. Nije im bilo ni na kraj pameti žuriti, radili su sistematski, na dugi rok, s isključivim ciljem apsolutne zaštite svojih interesa, bez ustupaka međunarodnim investitorima.
"Norveški primjer vrlo je ilustrativan, izuzetan u svijetu, ali i Norveška je izuzetna zemlja. Istraživanja u Norveškoj započela su 50-ih godina, prvi pozitivni nalazi došli su 60-ih, a eksploatacija je započela 70-ih. To je sustavni pristup države koja je orijentirana na štednju, na princip očuvanja skupoće nacionalnih resursa. Sasvim je drugačija i državna i privatna filozofija u Norveškoj s obzirom na jug Europe", kaže Dekanić.
Kako su točno Norvežani uspjeli zaštititi svoje nacionalne interese i obraniti se od pohlepe velikih naftnih kompanija? Nakon što su otkrili da leže na nezanemarivim količinama nafte, norveški je parlament 1971. godine jednoglasno usvojio tzv. "deset naftnih pravila".
Kako naftašima izvući što više novca
Tim pravilima je propisano da eksploatacija podmorja mora biti pod kontrolom norveške vlade, te da prvi cilj mora biti smanjenje ovisnosti Norveške o uvozu energenata koji se eksploatiraju. Naloženo je da industrija nafte mora u Norveškoj otvarati nova radna mjesta i ulagati u edukaciju radnika. Povela se briga o zaštiti okoliša.
U praksi je to izgledalo ovako. Osnovana je nacionalna naftna kompanija, kojoj su dodijeljene najvrednije koncesije i koja je bila oslobođena troškova istraživanje. Sve troškove snimanja snosili su strani partneri. Naftne kompanije koje su željele eksploatirati norveško podzemlje bile su dužne osnovati podružnice u Norveškoj i zapošljavati lokalnu radnu snagu. Također, morali su se obvezati da će koristiti usluge norveških brodogradilišta i podizvođača, čak i ako budu imali jeftinije ponude iz inozemstva.
Norvežanima je bilo u interesu imati strane partnere, s obzirom da sami nisu mogli provesti kompleksnu operaciju eksploatacije podmorja. No, nisu se zbog toga ustručavali uzimati im najveći dio zarade. 1974. godine povećali su im stopu poreznih davanja s 50 posto na gotovo 90 posto. Predstavnici naftnih giganata time nisu bili nimalo zadovoljni, ali i dalje se nisu bili spremni odreći unosnih koncesija.
Prvi rezultati tek za nekoliko godina
Profesora Dekanića upitali smo i smatra li da je norveški model moguće provesti u Hrvatskoj ili će, po starom dobrom običaju pretvorbe i privatizacije, interes investitora opet biti postavljen iznad hrvatskih nacionalnih interesa.
"Sve je moguće. Onog časa kada dobijemo prvi pozitivan nalaz, država će se morati odlučiti kakav model želi primijeniti", kaže Dekanić, te upozorava: "Važno je istaknuti da se radi o dugoročnim projektima i istraživanjima koji će rezultate dati tek nakon nekoliko godina. Ne možemo očekivati da će se nešto dogoditi idući mjesec ili iduće godine. Tek nakon nekoliko godina imat ćemo spoznaju ima li u dubokim dijelovima Jadrana nafte i plina ili nema".
Hrvatska danas vlastitom proizvodnjom zadovoljava 65 posto potreba za plinom i 20 posto potreba za naftom. Ministar Vrdoljak vjeruje da ćemo za koju godinu izvoziti plin i podići postotak nafte koju sami proizvodimo. No, poučeni dosadašnjim primjerima, kao i načinom na koji je dodijeljena koncesija za snimanje podmorja, ne možemo se ne zapitati hoće li od ovog "posla stoljeća" profitirati hrvatski građani ili velike svjetske kompanije poput Exxona ili Rosnefta.