NIŠTA u Hrvatskoj, izgleda, ne prolazi tako lako kao novi porezi. Kako dođe nova vlada, tako stižu i novi porezni nameti. Ova najnovija je u tom pogledu naročito agresivna. Pod palicom Linićevog poreznog fašizma u dvije godine je uspjela porezno zadaviti ili staviti pod svoju kontrolu sve što se micalo i davalo neke znakove života, a usvajaju se i najavljuju novi i novi porezi.. Pa ipak, kako govore ankete, ministar Linić je najpopularniji ministar u Milanovićevoj vladi. Izgleda da Hrvati vole porezni fašizam.
No, istini za volju, nije to tako samo u Hrvatskoj. To je gotovo univerzalna stvar. Cijeli svijet u zadnjih sto godina rapidno tone u porezni fašizam, a političari koji dižu poreze, poput američkog predsjednika Obame, postaju super-starovi i izuzetno popularni. Čak i neki multimilijarderi, poput Georga Sorosa, Billa Gatesa ili Warena Buffeta hvale poreze i zagovaraju što veće porezne namete. I ljudi pozdravljaju njihove prijedloge, štoviše, doživljavaju te njihove stavove o porezima kao izuzetno humanu i nesebičnu gestu. Nedavno se, uostalom, ovom porezno-fašističkom horu svojim svečanim glasom pridružio i novi papa Franjo. Uostalom, doktrina poreznog fašizma ima najveće zasluge za popularnost socijalističke ideje i socijalizma uopće kao vrhunskog humanističkog političkog idela, istinske socijalne utopije.
Socijalistička demagogija
S druge strane, one koji se protive porezima i nazivaju ih pljačkom, ljudi često doživljavaju kao moralno sumnjive i asocijalne osobe, opasne anarhiste i neprijatelje društva. Često im se pripisuje nehumanost i socijalna neosjetljivost, naročito ako su imućniji ljudi. Uz to ide kletva i da se zasigurno radi o pohlepnim pojedincima, zgrtalačkog mentaliteta, koji ne žele "vratiti svoj dug zajednici", kako se jednom izrazio Bill Gates, odobravajući visoko oporezivanje biznisa u SAD. Ta kletva nehumanosti se, inače, lijepi svakom političaru koji se zalaže za manje poreze i manju ulogu države u životima ljudi. Za njih se obično kaže da su "kapitalističke sluge" i "brutalni neoliberali", koji ne brinu za siromašne. Zbog toga političari i izbjegavaju govoriti o smanjenju poreza i danas nemate relevantnog političara koji bi se zalagao za njihovo smanjenje. Socijalizam je popularan, liberalizam je omražen i demoniziran kao najveće društveno i moralno zlo. Ljudi koji su protiv ili za smanjenje poreza, kaže ta uvriježena socijalistička demagogija, ti "neoliberali", vjerojatno su zli ljudi i bez osjećaja za pravednost, ili jednostavno potplaćeni, čim zagovaraju tako nakaradne i nehumane svjetonazore.
Otkud ovakve optužbe? Zašto je tome tako? Zbog čega poreze prihvaćamo kao neminovnost, gotovo prirodnu stvar – nešto poput smrti. Postoji poznata američka izreka koja kaže da su jedine dvije neminovnosti u životu plaćanje poreza i smrt. No, dok je smrt doista prirodna nužnost, jer nas je takve, smrtne, stvorio Bog, očevidno je da sa porezima ne stoji tako – oni su djelo čovjeka. Pa, zašto onda ljudi poreze gotovo neupitno doživljavaju ne samo kao nešto prirodno i nužno, već čak poželjno i dobro?
Pljačka sa zakonskim pokrićem
Prvo što će nam se reći jest da su porezi neminovnost života u civiliziranom društvu, nešto poput cijene koju plaćamo za civilizaciju, kako je to rekao Oliver W. Holmes. Ovaj stav je Friedrich von Hayek nazvao "najmanje točnom ikada izrečenom poluistinom". Činjenica da smo tijekom povijesti naše civilizacije uglavnom živjeli pod prinudom plaćanja poreza, još uvijek ne nudi moralno opravdanje oporezivanja. Jasniji i mnogo manje uzdržan od Hayeka je Leslie O'Hara, koji je u svom Rječniku dvogovora dao sljedeću definiciju poreza: "Porez (imenica): Konfiskacija uz primjenu sile. Razlikuje se od klasične pljačke po tome što je konfiskator u ovom slučaju uvjerio žrtvu da je konfiskacija njegove imovine dobra za društvo u cjelini, a posredno i za samu žrtvu." Kada rječnik očistimo od lažnih moralističkih fraza, dobivamo jasniji moralni pogled na čitavu stvar: porez je obična pljačka, i ništa osim pljačke, bez obzira na to ima li zakonsko pokriće. Zakonsko pokriće ne znači ništa u moralnom smislu. Zakoni često mogu biti, a to uglavnom i jesu, samo legalizacija prava jačeg. I konfiskacija židovske imovine pod nacistima je imala zakonsko pokriće, zar ne?
Pa ipak, ako bi netko tvrdio da je oporezivanje čista pljačka i povratak na mala vrata robovlasničke institucije prinudnog rada, kao što je to tvrdio filozof Robert Nozick u svojoj knjizi Anarhija, država i utopija, mogao bi naići na sveopći podsmjeh i otpisivanje takve tvrdnje kao neozbiljne i nedostojne bilo kakve rasprave. Takav stav izgleda jednostavno otkloniti pozivanjem na već opisani sveopći konsenzus o tome da su porezi civilizacijsko dostignuće, "cijena civilizacije". Međutim, i konfiskacija židovske imovine je imala većinsku podršku u društvu, kao i nacionalizacija imovine pod komunistima, pa ćemo takve akcije države teško nazvati civiliziranima, zar ne?
Šest mjeseci robovi države
Može se reći da su to krajnosti koje treba izbjegavati. Oporezivanje treba značiti tek konfiskaciju dijela imovine, kako bi država financirala i osigurala svima neophodne usluge – kao što su policija, vojska i sudovi – čime se ljudima naknadno kompenzira prvobitna državna pljačka kroz povećanje njihove osobne sigurnosti i garantiranja poštenog suđenja, poštivanja ugovora i slično. S tim bi se složili i mnogi liberali. No, takva minimalna država – mada i takva još uvijek može biti moralno upitna – danas je samo daleka utopija, točnije, naša daleka prošlost. Danas prosječni Hrvat radi 6 mjeseci u godini za državu, a ostatak godine za sebe i svoju obitelj. (Premda bi novija i preciznija analiza, kakvu daje bloger Kapitalac, na primjer, pokazala da je stvar još gora.) Drugim rječima, šest mjeseci u godini smo robovi države, a samo šest mjeseci smo slobodni ljudi. Kroz porezni sustav i uz aklamaciju javnosti vratili smo se u robovlasnički sustav – sustav "dragovoljnog ropstva", kako je to nazvao Etiene de la Boetie. To se dešava kada šutke pređemo preko toga da su porezi po sebi nemoralna stvar i akt golog nasilja države prema pojedincu, njegovom životu i imovini.
Ali, kao što sam rekao, zagovornici oporezivanja tvrde da su moralni argumenti na njihovoj strani, da su porezi moralna stvar; dapače, oni su u snagu svojih argumenata uvjerili većinu građana, tako da oni radosno i s odobravanjem, sasvim dragovoljno pristaju na to da budu robovi. Oni upotrebljavaju takve riječi i sintagme poput "društvena solidarnost", "pravedna redistribucija bogatstva", "smanjenje socijalnih razlika" i slično tome. Što znače ove sintagme? Ljude obično smetaju razlike u bogatstvu. Međutim, postoje veoma velike razlike u načinu na koji je netko došao do bogatstva. Recimo, da li je to ratom, pljačkom i prisilom, kao što su do bogatstva recimo stizali mnogi plemići u feudalizmu, ili je do bogatstva stigao dobrovoljnom razmjenom na slobodnom tržištu, kako su se mnogi obogatili u kapitalizmu. Ogromna razlika. Prve aktivnosti su duboko nemoralne i za osudu, dok su kapitalističke aktivnosti veoma moralne i za pohvalu. U biti, nečije bogatstvo stečeno kroz slobodnu razmjenu na tržištu, bez posredovanja i upliva države, nije ništa drugo nego nagrada ljudi koji žele stvari koje im je on ponudio. Osuda bogatstva je jedan zastario ideologijski koncept i mentalni atavizam, ostatak vremena kada se do bogatstva stizalo mimo tržišta i putem nekapitalističkih transakcija, primjenjen na jedan sasvim drugi sustav.
Pravedna redistribucija bogatstva
U kapitalističkom svijetu, na slobodnom tržištu, određeni ljudi postaju bogati tako što ih drugi ljudi dragovoljno nagrađuju za usluge koje im oni nude. Što je netko bogatiji, to znači da je više ljudi htjelo baš njegov proizvod. Tržište, tako, već vrši redistribuciju bogatstva, i to sasvim slobodno i bez ičije prinude, uz obostrani pristanak ljudi da dođe do razmjene, po svim pravilima pravednog ponašanja. Razlike u bogatstvu su razlike proizašle iz ove sasvim demokratski izražene slobodne volje ljudi na svakodnevnom tržišnom referendumu. Kakva bi tu, onda, naknadna "pravedna redistribucija bogatstva" bila potrebna i moralno opravdana? Zašto bi država naknadno ispravljala slobodnu volju građana, koji su na tržišnom referendumu nagradili jedne a kaznili druge? Pa ipak, to se dešava, i ljudi to smatraju moralno opravdanim.
Porezi i nisu ništa drugo nego despotsko poništavanje demokratske volje građana uz njihov naknadni pristanak. Ono što svojom voljom i potpuno autonomno rade na tržištu, ljudi iz nekog razloga, najčešće uz nagovor političara i socijalističke inteligencije, žele naknadno poništiti i "ispraviti" uz primjenu državne prinude. To je paradoks suvremenog društva, a korijene tog paradoksa možemo tražiti u gledanju na kapitalizam i tržište očima feudalnoga kmeta, odnosno, u nerazumjevanju ljudi onoga što čine, zbog toga jer ne gledaju sam proces, nego samo njegov ishod, koji onda ocjenjuju kao pravedan ili nepravedan. For they don't know what they're doing. To je jednako smiješno kao kada bismo za neku utakmicu, iako je imala fer suđenje i poštovana su sva pravila igre, naknadno poništili i proglasili nevažećom, samo zato što nam se ne sviđa rezultat. No, nitko takvo naknadno prekrajanje rezultata ne bi smatrao pravednim, ali se, iz nekog razloga, u ekonomsko-političkoj igri takvo prekrajanje rezultata smatra savršeno ispravnim i pravednim.
Nova klasa socijalnih pijavica
Sasvim je jasno da takvo prekrajanje rezultata pravedne tržišne utakmice daje sasvim suprotne rezultate od očekivanih, odnosno, vodi direktno u refeudaliziranje čitavog sustava, gdje se, nasuprot fer tržišnoj utakmici i dobrovoljnoj razmjeni, argument sile i duže batine pojavljuje kao glavni katalizator društvene razmjene. Nasuprot društvu ugovora, vraćamo se nazad u društvo statusa. Nismo dobili socijalno pravednije društvo, nego se samo bogatstvo distribuiralo po liniji političkog pogodovanja a ne putem slobodne volje ljudi na tržištu.
Danas je bogat onaj koji je blizu izvora moći političkog odlučivanja, a ne onaj koga su ljudi na tržištu dobrovoljno nagradili zato što žele njegov proizvod ili uslugu. Zamjeniti ili "ispravljati" tržišne odluke socijalističkim politikama znači dati moć političarima i državnoj birokraciji da uređuju društvo po uzusima pravednosti kako je oni zamišljaju. Čist rezultat toga je da danas imamo novu klasu socijalnih abonenata i pijavica, koje je tržišna utakmica izbacila iz igre, ali su se oni vratili u igru na mala vrata porezne redistribucije bogatstva. Nije nam se svidjela tržišna igra i njeni rezultati, pa smo dali političarima feudalne ovlasti u redistribuciji društvenoga bogatstva, te oni koji su bliže vlasti, poput naših feudalnih dvorskih paževa, Todorića ili Pavića, dobivaju pogodnosti i privilegije, kakve nikada ne bi imali u tržišnoj utakmici, dok se oni koji se ne sviđaju vlastima dave i kažnjavaju. Ili imamo vojsku državnih službenika, sindikatlija, raznih socijalnih abonenata, radno sposobnih a umirovljenih branitelja, koji uživaju sve privilegije političkog pogodovanja i življenja na tuđoj grbači, s jedne strane, i sve manju i gotovo zadavljenu grupu radnika u privatnom sektoru i poslodavaca, s druge strane, koji svojim radom sve to financiraju.
Metastaze i smrt
Takav nepravedan sustav feudalnih privilegija, kakav danas imamo u Hrvatskoj, ne zove se "neoliberalni kapitalizam", kako to pogrešno imenuju naši ljevičarski intelektualci, nego neofeudalni sustav socijalne države, odnosno, kraće – socijalizam. Ovaj pijavični i nepravedni socijalistički sustav živi i hrani se preko poreznog sustava, koji metastazira i sve više jede zdravu socijalnu supstancu hrvatskoga društva. Tada gore spomenuta veza između poreza i smrti postaje mnogo jasnija – ovakav metastazirani i nepravedni porezni sustav, kakav imamo u Hrvatskoj, ne može značiti ništa drugo do sasvim izvjesnu socijalnu smrt.
Stoga je jedini mogući moralni stav, ali i egzistencijalno pitanje hrvatskog društva, reći NE takvom poreznom sustavu, dovesti u pitanje samu moralnost sustava oporezivanja i socijalističkih politika uopće. Ne postoji moralno opravdanje za prinudu i ugrožavanje života, imovine i slobode pojedinca, ma kako milozvučna i visokoparna imena nosila takva prinuda. Prinuda i pljačka ostaju uvijek samo prinuda i pljačka. Za početak treba stvari naučiti nazivati njihovim pravim imenom. Onda su i naši moralni zaključci koje odatle izvodimo sigurniji i pouzdaniji.
Za Index napisao: Borislav Ristić / cajdzinica.blogspot.co.at