Foto: Google Street View
Prije nego je policija došla, vozač je obavio telefonski poziv i ubrzo je na rotor stigao drugi vozač. Potom je stigla policija i pitala vozača koji je skrivio nesreću koliko je vozača u autobusu, na što je ovaj odgovorio da su dvojica.
Ovo je samo jedan od primjera kako se krše zakoni i time u opasnost dovode svi sudionici u prometu. Velika konkurencija na tržištu autoprijevoznika dovodi do maksimalnog izrabljivanja vozača od strane poslodavaca čime se ugrožavaju brojni životi. Mjesečno bi prema zakonu trebali odraditi 170 do 180 sati, a često odvode i preko 300 sati. Ako su preumorni i odbiju vožnju tada im se prijeti otkazima. S obzirom na krizu i ogromnu nezaposlenost u državi, vozači stoga svjesno nose "glavu u torbi" za minimalnu plaću od 2500 do 3000 kuna.
Osim što su izravna prijetnja sami sebi, prijetnja su i svim putnicima i sudionicima u prometu što je potvrdila i nesreća u Italiji kada je vozač Darko Toursa sletio s ceste prilikom čega je jedan od putnika smrtno stradao.
Dugogodišnji vozač autobusa u razgovoru za Index otkrio je na koji način se radi i kako se krše propisi i zakoni te time ugrožava sigurnost na cestama.
"Jednom prilikom sam vozio cijelu noć od Dubrovnika do Zagreba gdje sam stigao oko 6 ujutro. Tada sam trebao odmarati, no već sam u osam ujutro morao voziti djecu na izlet i to je trajalo do 12, a u 14 sati sam ponovno morao voziti za Imotski", rekao nam je vozač koji je želio ostati anoniman.
Tvrdi kako je najteže u proljeće jer tada osim redovnih linija paralelno voze i izvanredne linije koje se uglavnom odnose na dječje izlete.
"Vozio sam 20 dana u komadu, pio red bull da ne zaspim za volanom"
"Budući da u slučaju inspekcije ne bi smjeli vidjeti da sam toliko vozio, bacio sam karticu iz tahografa i poslodavac mi je napisao potvrdu da sam bio slobodan. Tako se to radi, odvoziš pa uzmeš potvrdu da si bio slobodan, sve ovisi koliko koja firma ima ljudi na raspolaganju i kolika nam je potražnja od agencija za izlete. No sve se vidi na platnoj listi vozača koliko je sati odradio. Većina nas vozača odradi 300 sati mjesečno, a trebali bi 170, eventualno 200 sati ako uzmemo u obzir prekovremene. Također ima slučajeva gdje se vozi duplo više nego što je zakonski dopušteno", kaže vozač.
Dodaje kako bi u komadu smjeli odvoziti maksimalno 4,5 sata i nakon toga imati pauzu od 45 minuta pa opet 4,5 sata voziti, no to je rijetkost. Isto tako bi svaki vozač trebao imati dva dana u tjednu odmora, ali ni to se ne poštuje. Jednom je kaže vozio čak 20 dana u komadu bez slobodnog dana.
"Bio sam premoren, pio sam kave, red bull, zvao kolege ili ženu u vožnji kako bi ostao budan. Zaustavio bi autobus na koju minutu da zapalim iako sam inače nepušač, a sve to kako bi ostao budan. Znalo mi se dogoditi da sam skoro zaspao za volanom. Naravno i da me bilo strah voziti tako umoran no jednostavno nemaš izbora. Moraš voziti i po 16 sati u komadu, a ako odbiješ indirektno ti se prijeti otkazom, tj- daje ti se do znanja da se vožnja ne smije odbiti, a u najmanju ruku bit ćeš degradiran ako je dobiješ", kazao nam je ovaj vozač dodajući kako većina poslodavaca vozače nastoji "iscijediti" najviše što može.
Predsjednik Sindikata hrvatskog vozača Miljenko Gočin za Index je rekao da već dugo upozoravaju javnost i Vlasti na problem izrabljivanja vozača koji time postaju tempirane bombe na cestama.
"Poslodavci teže da im troškovi budu manji pa posežu za raznim varijantama. Oni moraju plaćati porez, leasing i gorivo pa jedino gdje mogu manipulirati je na radnoj snazi. Tu se poseže za raznim varijantama. Poslodavci svoje zaposlenike u većini slučajeva maksimalno iskorištava da rade što više.
Vozači su plaćeni na osnovu postotka pa voze koliko god mogu. Većina je prijavljena na plaću od 3000 kuna neto, a razliku koju zarade dobiju na ruke, tako to funkcionira. Prijevoznici često posežu i za tim da angažiraju vozače koju inače zaposleni u drugim tvrtkama kao naprimjer u javnom gradskom prijevozu . pa imaju dva slobodna dana i u ta dva dana voze. To se dogodilo i s vozačem Darko Toursa koji je skrivio nesreću u Italiji, a inače je zaposlenik MORH-a", rekao je Gočin.
"Imamo posla za 400 inspektora, a manje ih je od 40"
Vlasnici autobusnih prijevoznika napominje, najčešće manipuliraju s tahografom koji se nalazi u autobusu i bilježi sve radnje.
"Većina autoprijevoznika u Hrvatskoj ima starije autobuse u kojima se nalaze analogni tahografi. Oni funkcioniraju po principu da vozač uzme tahograf listić, napiše polaznu kilometražu i stavlja listić u tahograf koji dalje sve bilježi. Često vozači bace taj listić i uzmu potvrdu po kojoj su bili slobodni i briše se vožnja. S druge strane u autobusima koji su stari maksimalno četiri godine nalaze se digitalni tahografi koji pak imaju digitalne kartice koje sve bilježe.
No naši autobusni prijevoznici u pravilu kupuju polovne autobuse pa vozilo iz 2011. u kojeg je ugrađen digitalni tahograf naš prijevoznik kupi, a kad dođe u Hrvatsku registrira ga kao polovno vozilo, izvadi digitalni i ugradi zastarjeli analogni tahograf. Zatim vozač koji je odradio prekovremenu vožnju uzme listić i podere ga kao da nije radio. Iako je poslodavac dužan 3 godine držati listiće, oni najčešće napišu izjave da se nešto dogodilo, kao poplava ili neka nesreća i da su ostali bez listića. Tad eventualno plate kaznu i dalje voze", objasnio je Gočin.
Naglašava kako je veliki problem što u Hrvatskoj postoji premalo inspektora za takve slučajeve.
"Uz toliko manipuliranja imali bi posla za 400 inspektora, a sad ih imamo ispod 40. To je začarani krug, kad se bolje uđe u srž problema onda možemo vidjeti kako je situacija kod nas još i dobra te da nema toliko nesreća koliko bi ih se realno moglo dogoditi ako se uzme u obzir iscrpljenost vozača koji se maksimalno izrabljuju", zaključio je Gočin.