JOŠ JEDNA godina je na izmaku, i kao što je to običaj, ta banalna kronološka činjenica se koristi u svrhu osvrtanja unatrag i pokušaja da se ponekad banalna, bezlična, a vrlo često kaotična i neshvatljiva serija važnih i "važnih" političkih, ekonomskih ili kulturnih događaja u svijetu stavi u nekakav koliko-toliko suvisli kontekst.
Mnogi će, pokušavajući pogledati godinu dana unatrag, biti u velikom iskušenju da odmah donesu zaključak kako je danas opće stanje stvari na zemaljskoj kugli daleko lošije nego na izmaku 2005. godine. A za podlijeganje tom iskušenju će biti argumenata čak i kada se nekako uspije zaobići ponekad nezdrava sklonost čovjeka da romantizira davnu, pa nekada i ne tako davnu prošlost, u kojoj navodno nije bilo gladi, nesreća, bolesti, ratova, genocida, pa i ekoloških katastrofa - barem ne toliko kao što ih ima danas.
S druge strane, u godini 2006. možda i nije bilo toliko "epohalnih" povijesnih prekretnica nakon kojih "više nikada neće biti isto". Nije bilo juriša na Bastilju, pucnjeva s "Aurore", udaraca po berlinskom zidu ili putničkih mlažnjaka koji se zalijeću u njujorške nebodere - ili barem ih takvima mogu proglasiti tek budući povjesničari, koji će možda u nekom možda beznačajnom člančiću na nekoj opskurnoj web-straničici pronaći prvi spomen nekakve Nove Ere. U međuvremenu se, pak, može zaključiti da je većina "velikih" događaja 2006. godine tek nastavak "epohalnih" procesa koji su se počeli manifestirati davno prije.
Odlazak utvara prošlosti
Neki od tih "epohalnih" događaja su bili sve samo ne nepredvidljivi, odnosno svoje odvijanje duguju banalnim činjenicama, kako onima biološke, tako onima psihološke prirode. Dva događaja takve vrste su zaslužna za završetak dva sudska "procesa stoljeća" koji su, svaki na svoj način, iz domene aktualnih vijesti odvukle dvije ličnosti koje su se i prije toga mogle nazivati utvarama prošlosti.
Tako je u ožujku u haškom zatvoru preminuo Slobodan Milošević, ličnost najzaslužnija za propast jedne Jugoslavije, kojemu povijest nije dozvolila da vidi konačni nestanak još jedne države kojoj je bio na čelu, a ni konačnu propast projekta na kojemu je izgradio političku karijeru.
S njegovom smrću je bespredmetnim postao sudski proces na kojem se htjela za sva vremena ustanoviti konačna povijesna istina o krvoproliću na ex-Yu prostoru, a velikim dijelom i Haški sud - institucija čija neefikasnost predstavlja samo odraz nesposobnosti velikih svjetskih usrećitelja da spriječe iste one događaje koji su poslužili kao povod stvaranja tog suda.
Devet mjeseci kasnije je na nešto drukčiji način, ali i sa sličnim ishodom završio još jedan proces, odnosno nestala još jedna povijesna "babaroga". Spektakularno vješanje Sadama Huseina je kraj sudskog postupka koji je svojom brzinom izazivao isto onoliko nezadovoljstva koliko Miloševićev proces svojom sporošću.
U oba slučaja se naglasak stavljao na prošlost, dok su zbivanja u sudnici imala sve manje veze sa sadašnjošću. A i Huseinova smrt, kao i Miloševićeva, nije, zapravo promijenila ništa, osim što je ukazala na slabost i bespredmetnost institucije, odnosno projekta koji je stajao iza tog suđenja - u ovom slučaju "neoconskog" pokušaja sađenja liberalne demokracije u mezopotamsko tlo.
Isto kao što je Milošević davno prije svoje smrti postao povijesna fusnota, tako je i Husein izgubio svoju važnost, a njegovo suđenje imalo sve manje veze s krvavom stvarnošću Iraka uronjenog u građanski rat i sve mračnijih oblaka rata na Bliskom Istoku.
Odlazak utvara sadašnjosti
Kada je Sadam Husein 30. prosinca hodao prema gubilištu, mogao se tješiti s pomisli da nije samo nadživio gotovo 3000 američkih vojnika, nego i reputaciju Sjedinjenih Država kao jedine i svemoćne supersile. Sam Husein je, doduše, za to najmanje zaslužan.
Nakon desetljeća Clintonove "pax americane", odnosno PG-13 ratova koje je američka ratna mašinerija "šaptom" dobivala bez da njenim pripadnicima pada dlaka s glave, stigao je račun na naplatu i ispostavilo se da američka javnost nema mnogo strpljenja za ratove nalik na holivudske filmove R-rejtinga, odnosno na one u kojima se prolijeva američka krv.
Ono što bi u nekim drugim vremenima bilo možda shvaćeno kao uspjeh, odnosno po cijeni "topovskog mesa" prihvatljiva okupacija strateški važne zemlje, se, u današnjem svijetu - pogotovo državama u kojima su generacije odrasle a da ne omirišu barut - shvaća kao katastrofa.
Jedna od najvećih žrtava takve percepcije je osoba koja se smatra najvećom "babarogom" sadašnjice - američki predsjednik George W. Bush. Neke od njegovih karakteristika koje su ranije bile shvaćane kao vrlina - tvrdoglavost i odlučnost - su u studenom presudom nestrpljivih i nezadovoljnih američkih birača na kongresnim izborima bile proglašene za bahatost i nesposobnost.
Tako je američki predsjednik - kojega slijedeće dvije godine čeka neugodna kohabitacija s oporbenom većinom u Kongresu - ove godine prestao biti relevantni faktor američke, a samim time i svjetske politike. Leđa mu nije okrenuo samo američki narod, nego i vlastita stranka, za koju još duže vremena predstavlja ono što je kriptonit bio Supermanu.
Budućnost najvećoj svjetskoj "babarogi" ne izgleda previše svijetla, s obzirom da će, s obzirom na svoju globalnu nepopularnost, dugo služiti kao dežurni Pedro za sve sadašnje i buduće američke grijehe, odnosno morat će se načekati prije nego što ga se - u usporedbi s nekim novim "usrećiteljima" - počne nazivati mudrim, plemenitim i principijelnim državnikom.
A da su takve transformacije sasvim moguće, svjedoči slučaj jednog drugog svjetskog čelnika koji je prošao kroz obrnuti proces. Britanski premijer Tony Blair, koji je prije samo nekoliko godina uživao reputaciju "Clintona poslije Clintona", odnosno nastavljača djela svog ideološkog istomišljenika i saveznika, već odavno je od Bushovog antipoda postao "Bushova pudlica".
Slično kao njegov teksaški prijatelj i suradnik, Blair je svojoj stranci, pa i naciji postao kamen oko vrata, a isto tako je ove godine - najavom o skorom odlasku s funkcije - britanski premijer počeo postajati sve manje politički relevantnim.
Dolazak utvara budućnosti
Sumrak američke hegemonije je, kao što je to slučaj sa svakom hegemonijom u povijesti, stvara vakuum koji odmah ispune neki novi "igrači" i čije miješanje novih karata može, a vrlo često i mora, dovesti do nevolja - pogotovo ako je tih novih igrača puno i ukoliko su skloni svoje kartaške igre završavati s nasiljem.
Neki od tih procesa su postali jasniji 2006. godine, kada su se s postupnim odlaskom Busha i Blaira u povijest počele kristalizirati neke stare, ali i nove "babaroge", odnosno procesi koje će - opravdano ili neopravdano - zabrinjavati svijet u godinama koje dolaze.
Jedan takav proces se počeo odvijati na Bliskom Istoku, gdje je krah "neoconskog" projekta u Iraku koincidirao s debaklom američke vanjske politike u ostatku regije, a a slabost jedine svjetske supersile počeli sve više koristiti neki dugo vremena marginalizirani regionalni igrači, od kojih je, dakako, najpoznatiji Iran. To se možda najbolje vidjelo ovog ljeta prilikom izraelsko-libanonskog rata.
Nakon tog sukoba se proiranski "Hezbollah" možda i nije mogao proglasiti pobjednikom u vojničkom smislu, ali mu nitko nije mogao osporiti stjecanje najviše političkih bodova. Time su ozbiljno ugrožene tekovine "revolucije cedrova" - jedinog koliko-toliko opipljivog uspjeha kojeg je Bushova administracija imala u svojem "neoconskom" projektu transformacije Bliskog Istoka u plodnu oazu proameričkih demokracija.
Isti je taj sukob pokazao da svijet, kojemu je Holokaust sve dalja povijesna činjenica, a čiji se sve veći antiamerikanizam prenosi i na tradicionalne saveznike donedavnog "svjetskog policajca", ima sve manje razumijevanja za Izrael.
Židovska je država, pak, iz ljetnog rata izašla vidno oslabljena, s obzirom da od tradicionalnog trijumfa u srazu s arapskim neprijateljima nije bilo ništa, a izraelska vojska doživjela možda najveći poraz u svojih šest desetljeća postojanja.
Slabljenje Izraela je, pak, praćeno rastom utjecaja Irana za kojeg je izvjesno da će, bez obzira ostali američki vojnici u Iraku ili ne, biti jači nego što je bio prije američkog pohoda na Mezopotamiju.
Njegov nuklearni program, koji se odvija neometano bez obzira na prijetnje sankcijama, ruglu je izvrgao koncept "osovine zla", odnosno pokazao kako je pohod na Irak zapravo postigao ono što je trebao spriječiti.
Iran ne samo što je dobio dodatni razlog da pribavi oružje za masovno uništavanje, nego je međunarodna zajednica, poučena gorkim iračkim iskustvom, izgubila svaku volju da ga u tome spriječi.
Još jedan član "osovine zla" - Sjeverna Koreja - je, pak, debakl američke politike i nastanak novog, opasnijeg svijeta demonstrirala na nešto spektakularniji način. Detonacija jedne male atomske bombe, odnosno povećanje nuklearnog kluba u svijetu, je tek početak, s obzirom da će sjevernokorejski, a nakon njega i iranski presedan, početi koristiti sve veći broj zemalja.
Među njih spada i Japan, koji je sve više umoran od šest desetljeća institucionalnog pacifizma te svoju ekonomsku moć nastoji upotpuniti ponovnim naoružavanjem, uključujući i ono nuklearno. Ukoliko bi takav Japan počeo skretati prema militarizmu, svijet bi uz Ahmadineždada i Kim Jong-Ila dobio još jednu "babarogu".
Još jedan sjevernokorejski susjed je, pak, prošle godine nastavio pokazivati da ima sve manje kompleksa u igranju uloge "babaroge".
Rusija Vladimira Putina je iza sebe definitivno ostavila Jeljcinove burne devedesete, a uz koncept liberalne demokracije je napuštena i politika ruskog medvjeda kao plišane igračke, a umjesto toga su mnogi ruski susjedi počeli osjećati moćnu zvijer koja ucjenama plinom i na druge načine bez kompleksa pokazuje tko je glavni gazda u euroazijskoj šumi.
Među te susjede, dakako, spada i Europska unija, koja je suočena sa sve većim nesuglasicama po pitanju svoje budućnosti - kako proširenja, tako i toga predstavlja li federalnu superdržavu ili labavi klub samostalnih država. Od svega toga je možda ipak najveći problem još uvijek neodgovoreno pitanje što je to zapravo ujedinjena Europa i što bi ona trebala predstavljati.
Jedan od mogućih odgovora, i ne onih koje zagovornici EU vole čuti, ponudio je mađarski premijer Ferenc Gyurscani te tako na suzavcem i kamenjem posutim ulicama Budimpešte dao povod za još jedno utjelovaljenje stare izreke o prošlosti koja se ponavlja prvo kao tragedija, potom kao farsa.
Kao ponavljanje prošlosti bi se mogao shvatiti i globalni spor oko karikatura u jednim opskurnim danskim novinama, kojeg će neki protumačiti kao potvrdu teza o "sudaru civilizacija", neki kao komad srednjeg vijeka koji je slučajno zalutao u današnjicu, a neki kao povod da se u ime sigurnosti i mirnog sna samozadovoljnog zapadnog svijeta ukine sloboda izražavanja.
Još jedan dokaz da su stvari u današnjem svijetu prilično daleko od Fukuyaminog "kraja povijesti" i neupitnog trijumfa liberalne demokracije kao jedinog mogućeg poretka jest i Tajland.
Država koja se često uzimala kao svijetli primjer trijumfa demokracije i modernih zapadnih ideja na azijskom tlu je ove godine podlegla tradiciji vojnih pučeva. Taj događaj sam po sebi nije toliko značajan, koliko to da se nitko u svijetu na njega nije previše obazirao.
Dakako, uvijek se može reći da čovjekova priroda, odnosno sklonost da se vječno nezadovoljan i vječno zabrinut za svoju budućnost, sve ove retrospektive ponekad čini neopravdano pesimističnim. Ali, mračne vizije bliske prošlosti isto tako imaju i svoju korisnu svrhu.
One ponekad mogu poslužiti kao poticaj da se nešto zbilja učini te 2007. godina na nekakav način bude u svijetu i sretna, a ne samo nova.
Dragan Antulov