Izjave kakve bi do prije nekoliko godina eventualno mogle proći kao replike u osrednjem filmu katastrofe, danas izlaze iz usta vodećih svjetskih ekonomskih stručnjaka. Svjetska je ekonomija, to je sada i laicima sasvim jasno, zbog krize u kojoj postojeći modeli postaju neodrživi, na rubu tektonskih promjena.
Kada Europa kihne, Hrvatska dobije upalu pluća
Da ironija bude veća, udarima krize najizloženiji je tzv. zapadni, "razvijeni" svijet. U nekim drugim okolnostima, možda bi nam čak i bilo zabavno gledati gospodarske velesile, SAD i Europu, kako se koprcaju u blatu koje su same proizvele. Međutim, geopolitička pozicija Hrvatske uskratila nam je i to sitno zadovoljstvo.
Najbolje je ovu anomaliju svojevremeno sročio Guste Santini, jedan od ozbiljnijih hrvatskih ekonomista: "Kada Europa kihne, Hrvatska dobije upalu pluća". Iako smo za očajnu gospodarsku situaciju u koju smo se doveli najviše krivi sami (a pri tome naravno mislimo prvenstveno na one koji su dvaput birali Ivu Sanadera za premijera), sami se izvući ne možemo. I oči nove vlasti zbog toga su uprte prema Bruxellesu, Berlinu, Parizu...
Katastrofalne brojke
Bacimo samo pogled na brojke. Registrirana nezaposlenost u studenom ove godine iznosila je 17,9 posto, što znači da je u Hrvatskoj trenutno bez posla više od 302 tisuće ljudi. To je oko 54 tisuće više nego kada je Jadranka Kosor preuzela mandat od Ive Sanadera. U tom razdoblju, od srpnja 2009. godine do danas, u privatnom je sektoru izgubljeno oko 150.000 radnih mjesta.
Bivša premijerka, koja je na vrhuncu svoje popularnosti najavljivala "oštre rezove" u svrhu spašavanja hrvatskog gospodarstva, takve poteze nikad nije provela. Rezultat je nerealno visoka javna potrošnja, deficit od devet milijardi kuna, rast BDP-a koji je u okvirima statističke pogreške, kreditni rejting samo korak iznad "junka", vanjski dug od 45 milijardi eura...
Gospodarski pokazatelji su, jednom riječju, katastrofalni, a dobar dio "zasluga" za takve rezultate mora preuzeti HDZ. Međutim, ne bi bilo pošteno kompletno opterećenje učinaka krize prebaciti na nejaka i nesposobna pleća bivše vlasti. Europa je, da se poslužimo Santinijevom ranije spomenutom analogijom, ne samo "kihnula" već i ulovila ozbiljnu prehladu. Toliko ozbiljnu da su se mnogi već počeli pitati hoće li Europska unija 1. srpnja 2013. godine, kada bi Hrvatska u nju službeno trebala ući, i dalje postojati.
Europska lutanja
Početkom 2011. tada novoimenovani potpredsjednik vlade za investicije Domagoj Milošević optimistično je najavljivao privlačenje novih investicija koje su trebale dati toliko potrebni "boost" hrvatskom gospodarstvu. Stranci ovih dana, međutim, ne samo da ne dolaze u Hrvatsku, već se iz nje povlače. Najbolje to na svojoj koži osjećaju radnici Željezare Sisak, njih oko 1100, koji će se uskoro naći na ulici jer je američki vlasnik procijenio da mu više nije isplativo poslovati u Hrvatskoj.
Potencijalni investitori s dobrim razlogom ovih dana nevoljko posežu u svoje novčanike. Međunarodna financijska tržišta u konstantnom su stanju panike dok promatraju kako europske države, jedna po jedna, dolaze na rub propasti. Počelo je s Grčkom, nastavilo se s Portugalom i Irskom. U tom trenutku planovi formirani na relaciji Angela Merkel - Nicolas Sarkozy još su mogle umiriti financijski sektor. Ideje poput zajedničkog europskog fonda za sanaciju najugroženijih zemalja ili otkupa njihovih obveznica od strane Europske središnje banke imale su kakvu-takvu težinu dok u dubioze nisu upali Španjolska i Italija.
Zemlje su to koje Europa ne može spašavati. Jednostavno, ne mogu si to priuštiti. Italija spada u red najvećih svjetskih gospodarstava. U scenariju u kojem Talijani ne bi mogli servisirati svoje dugove, u kojem bi de facto bankrotirali, posljedice bi bile nesagledive. Da je Italija gospodarski stabilna, Silvio Berlusconi bi vjerojatno mogao vladati doživotno. Seks skandali i optužbe za korupciju kojima ga bombardiraju već godinama nisu mu mogli naštetiti. Ali čim "zagustilo" s parama, pritisak je postao takav da se čak i on morao povući.
"Divlje" promjene vlada u Italiji i Grčkoj možda su najbolja slika današnje Europe. Sve je podređeno borbi za goli život, uključujući i demokratsku proceduru. Izbori se mogu održati u "pogodnijem" trenutku, a do tada će se Talijani i Grci morati zadovoljiti tehnokracijom. Ili barem onim što danas pod tehnokraciju prolazi, s obzirom da nisu dobili stručnu, već bankarsku vlast.
Rezultat je najnoviji, tko više uopće zna koji po redu, plan za spas eurozone: čvršća fiskalna zajednica. Rješenje je to koje ekonomski stručnjaci predlažu odavna, ali kojem je EU (čitaj: Njemačka i Francuska) pribjegla tek u zadnji čas. Nikoga, stoga, ne čudi činjenica da je ideja zajedničke financijske politike zemalja EU provedena traljavo, na brzinu pa je stoga imala i paradoksalni učinak. Euro će zahvaljujući ovom potezu možda i biti spašen, ali Europska unija lako bi se mogla raspasti. Velika Britanija već je na izlaznim vratima, a briselski kuloari šapću da ni na Kontinentu mnogi nisu zadovoljni dominantnim položajem Njemačke u EU.
U ovom trenutku u svjetskom gospodarstvu apsolutno ništa nije sigurno, ali jedna činjenica je nepobitna: 2012. godina bit će izuzetno uzbudljiva.