´Jedni znanstvenici tvrde da je 1102. i ulazak Hrvatske u dinastiju s Ugarskom bila katastrofa, dok drugi to ocjenjuju dobrim´, rekao je akademik Lujo Margetić naglasivši da je ta veza, bez obzira kakva bila, potrajala sve do 1918., što je, kako je dodao, velik dio zajedničke povijesti Hrvata i Mađara.
Govoreći o početcima hrvatsko-ugarskih odnosa, akademik Margetić je, uz ostalo, opisao zbivanja od 1060. do 1100., kada je kralj Petar Krešimir IV. u bitci s Kolomanom kod Petrove gore izgubio ´i bitku i glavu´, nakon čega je potpisana Pacta conventa, a Hrvati priznali Kolomana za svog kralja.
Iako su Mađari priznali postojeće imovinsko-pravne odnose, Hrvati su imali položaj drugorazrednog naroda, rekao je akademik Margetić opisujući kako je primjerice nagrada obitelji za pogibiju hrvatskog plemića bila dvostruko manja od one za ugarskoga.
Napomenuo je da se prvih 200 godina izbjegava i spomen Regnum Croatiae, čega smo, rekao je, svjedoci i u novijoj povijesti kada se često spominjao samo ´naš narod´.
Hrvati su, rekao je, kao nekim čudom opstali i korak po korak došli do toga da se hrvatska područja ujedine.
Akademik Tomislav Raukar naglasio je da je krundibom kralja Kolomana u Biogradu i njegovim preuzimanjen naslova rex Dalmatiae et Croatiae Hrvatska ušla u novo razdoblje srednjovjekovne povijesti.
Naglasio je prostornu, upravnu i društvenu individualnost Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te ustvrdio da upravo taj kontinuitet zasebnosti u okrilju krune sv. Stjepana objašnjava dugo trajanje srednjovjekovne hrvatsko-ugarske zajednice.
O crkvi u hrvatsko-ugarskim odnosima govorio je akademik Franjo Šanjek, napominjući da put do konačnog osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu na ugarsku crkvu nije bio ni brz niti lagan, a hrvatsko-mađarske odnose od kraja XVIII. do početka XX. stoljeća izložio je Akademijin član suradnik Nikša Stančić.