ZA ONE koji su uvijek željeli znati u kakvoj državi živimo, a nisu se usudili pitati, evo mali podsjetnik. Za uspomenu i dugo sjećanje.
Ako laže premijerka, ne laže rog
Očito je najteže lagati prvi put. Poslije ide k'o podmazano. Pogotovo kad se druge optužuje za laganje kako bi se prikrila vlastita laž: recimo, u vezi pregovora o Ini i MOL-u. Ili kad premijerka kaže da nije sudjelovala u nepravilnostima oko privatizacije TLM-a i prodaje struje Aluminiju iz Mostara, pa se onda otkrije njezin potpis na ugovoru. Ali kako premijerka može lagati? Pa toga ima samo u Kirgistanu.
Ako laže Hebrang, laže i Sanader
Ako ne znate zbog čega je Ivo Sanader naprasno aktivirao saborski mandat, pitajte Andriju Hebranga. On će već izmisliti neko objašnjenje. Kao što je prije 15 mjeseci izmislio da je Sanader napustio premijersko mjesto zbog Slovenije, a njegov bivši šef to s oduševljenjem prihvatio. Pa tko se onda time ne bi hvalio? Tako ingenioznim lažima... Ne može svatko tako lagati. Čak ni premijer/ka.
Vidoviti Šeks
Ivo Sanader svojedobno je najavio da će Vladimir Šeks srediti na Ustavnom sudu da se Zakon o neradnoj nedjelji proglasi neustavnim. I tako je doista bilo. Vladimir Šeks je nedavno poručio da neće biti sindikalnog referenduma o ZOR-u i Ustavni sud je to doslovno ponovio. Kazao je Šeks da će Damir Polančec dobiti godinu dana bezuvjetnog zatvora i on je dobio 15 mjeseci. Kaže Šeks, tobože sarkastično, da je on "alfa i omega hrvatskog pravosuđa" i - gle čuda - pokaže se da on to doista i jest. Ajde, makar Šeks ne laže.
Premijerka i "(ne)dodirljivi"
Kaže Polančec da je na tim famoznim sastancima izigravala zabrinutu kolegicu, tapšala ga po ramenu, grlila i ljubila, skanjivala se i kukala... No, što god je radila, krivo je radila. Što je predsjednica Vlade radila na sastanku s bivšim pritvorenikom i višestrukim optuženikom Damirom Polančecom? Kakvi su to pozivi preko posrednika, kakva su to tješenja, a naročito savjeti da se obrati Vladimiru Šeksu koji je "dobar prijatelj sa sucem Turudićem"? Osim što smo se po tko zna koji put uvjerili da je premijerka dežurna narikača, ustrajna tješilica i besprizorna licemjerka, sada znamo da i u vremenu kad "nema nedodirljivih", ipak postoje oni koje premijerka želi potapšati po ramenu.
Zna li Josipović tko je Margetić?
Ivo Josipović primio je u svom uredu na Pantovčaku Domagoja Margetića. Službeno, u odijelu i kravati, bez lente, ali sa zajedničkim poziranjem dvorskom fotografu. Tom prilikom Margetić je šefu države uručio dokumentaciju o Hypo banci. U slučaju da je Josipović ne može nabaviti od Mladena Bajića. I sve bi to izgledalo idilično da Margetić nije: osuđen zbog malverzacija i dugova u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka; da nije osuđen - i to dvaput - od strane Haaškog suda zbog otkrivanja zaštićenih svjedoka; da nije osnivao Stranku hrvatskih branitelja iako nije branitelj; da je imao vrlo suspektan odnos prema novinarstvu. Da nije novinar bloger koji bi se u normalnoj državi teško domogao čak i press konferencije predsjednika Republike. U ovoj državi Margetić je primljen u službeni posjet na Pantovčaku, dok mu je u isto vrijeme zabranjen dolazak na Hrvatsku televiziju. Eto, sve naopako.
Ali, što je bila Josipovićeva ideja s tim sastankom? Je li njime uputio poruku Mladenu Bajiću, koji je protiv Margetića podnio kaznenu prijavu zbog otkrivanja bankovne tajne u slučaju Hypo? Je li nešto poručio Tomislavu Karamarku, čiji je Margetić zakleti neprijatelj? Je li to možda poslao poruku svim novinarima i istraživačima koji nemaju pristup medjima da slobodno mogu papire na kojima rade odnijeti na Pantovčak? Ili Josipović jednostavno nije znao kako bi ubio radni dan?
Zna li Karamarko tko su mafijaši? I kako se podnosi ostavka?
I tako dolazimo do Tomislava Karamarka... Zgražaju se svi nad priznanjem policajca Damira Šipušića da je zatajio informaciju o tome da će se "u centru Zagreba dogoditi nešto veliko". Za to je smislio razna obrazloženja: od toga da nije imao sve informacije, preko toga da nije htio da mu se kolege smiju, do toga da je čekao da ga pozovu na razgovor o tome (!)... Zbog toga će vjerojatno biti kažnjen i suspendiran, možda čak i izbačen iz službe. No, je li moguće da je Šipušić šutio zato što je znao da ne smije ništa reći?
O tome će se nagađati, ali zasad je jasno da će se svi grijesi policije svaliti na leđa jednog policajca. No, što je s ministrom Karamarkom? On je na čelo policije stigao iz tajne službe. I kao takav, trebao je znati da se atentatori šeću po Zagrebu, trebao je znati da se Robert Matanić vratio iz Bugarske, kao što je nedavno trebao znati i da srpski mafijaši uredno žive u Hrvatskoj, gdje planiraju akcije i bježe od pravosuđa. Ali, on sve to nije znao. Ili nije želio znati. Da je znao, tada Šipušić - na glasu kao požrtvovan, ustrajan i odlikovan istražitelj - ne bi bio toliko bitan. Ni tada, ni sada.
Karamarko se trebao boriti protiv mafije, a mafijaši su mu hodali pod nosom. Ubijali Pukanića i Franjića, ubijali se međusobno. Karamarko je podizao kaznene prijave protiv SDP-ovaca, koje su sve redom pale. Karamarko podiže tužbe protiv svojih kritičara. Kontrolira medije. Kontrolira tajne službe. Kontrolira policiju. Pa zar će se netko usuditi potegnuti pitanje njegove odgovornosti za Pukanićevo ubojstvo? Bolje da taj zadatak odradi Šipušić...
I umjesto zaključka, samo ovo...
Kad padne avion, ostane ministar obrane. Kad se razbije vlak, ostane ministar prometa. Kad padne proračun, ostane ministar financija. Kad beskućnik ubije odvjetničku vježbenicu, padne ministar unutarnjih poslova. Kad mafija ubije izdavača, ostane ministar unutarnjih poslova. Stvarno nam ne treba više...