Foto: IDF, Saab
VIJEĆU za obranu sutra će, gotovo sigurno, ministar obrane Damir Krstičević preporučiti kupnju polovnih izraelskih borbenih aviona od Izraela. U javnost se već odavno puštaju informacije da je izraelska ponuda najbolja - zato što je najjeftinija. Hrvatska bi po njoj za 500 milijuna dolara trebala dobiti 12 aviona F 16 Barak s naoružanjem. Uz to su Izraelci u cijenu uključili i simulatore te obuku pilota.
Glavni konkurent Izraelcima bio je švedski Saab sa svojim Gripenom JAS 39. Šveđani su za 12 novih aviona tražili 700 milijuna eura, a avioni bi došli bez naoružanja koje bi trebalo dodatno platiti. Na prvu izgleda da je Hrvatska dobro odabrala odlučivši kupiti avione od Izraela. No nije sve toliko jednostavno.
Nužne prilagodbe infrastrukture
Izraelski avioni, iako modernizirani, stari su tridesetak godina i opako su borbeno eksploatirani. To ne znači da će doći s rupama u trupu, ali 30 godina letenja uz sve popravke i modernizaciju je ipak 30 godina letenja. Avioni koje nam Izraelci nude samo su nekoliko godina mlađi od sadašnjih MiG 21. Hrvatska ih kupuje da joj štite nebo u sljedećih 30 godina što znači da bi na koncu trebali imati godina koliko i ljudi kada idu u penziju. Drugi problem je neprilagođenost domaće infrastrukture ovom modelu F 16 za koji i sami Amerikanci kažu da ima malo veze s izvornim avionom. Prema informacijama dobivenima od stručnjaka za Barake bi trebalo posebno prilagoditi sve hangare u kojima će biti smješteni. Nadalje, ni piste s kojih polijeću hrvatski vojni avioni ne odgovaraju u potpunosti standardima koje Barak zahtjeva. Troškove prilagodbe platit ćemo posebno, a tko će ih raditi još uvijek se ne zna.
Proizvedena samo 62 komada, rezervnih dijelova nema
Treći je problem, na koji bismo odgovor trebali dobiti nakon sjednice Vijeća za obranu, iz koje serije dolaze Baraci. Postoje dvije serije. Jedna je Block 30 koja se ne može dalje modernizirati na novije, pametnije verzije naoružanja, niti im se mogu produljiti resursi - vijek trajanja. Druga je Block 40, odnosno Barak II, koja je toliko modificirana da ni oblikom ne nalikuje na F 16. Štoviše, taj tip aviona je proizveden u samo 62 primjerka pa postoji mogućnost da Hrvatska neće imati gdje nabaviti rezervne dijelove. I baš je to avion za koji smo se, prema dostupnim podacima, odlučili.
Rumunji našli višak elektronike
Postoji i treća mogućnost. Da nam Izrael prodaje seriju Netz, a u nju spadaju avioni koji uopće ne lete i odavno su uskladišteni. Iako Izraelci jamče svu tehničku podršku važno je primijetiti da su oni sami već odustali od svog daljnjeg razvoja na temelju F 16 i da je teško vjerovati da će samo zbog Hrvatske održavati skup razvoj. Ni jedna od tih opcija nije pretjerano dobra za Hrvatsku. Lockheed Martin, proizvođač F 16, smatra da ni jedan avion tog tipa ne bi trebao letjeti nakon 2030. godine, a Hrvatska bi ih trebala eksploatirati do 2052. Izraelci su te avione već pokušali prodati Rumunjskoj. Posao je već bio finaliziran, ali kad su pregledali avione shvatili su da se u njima nalazi ''višak elektronike'' za koju nisu imali pojma čemu bi trebala služiti. Nakon pregleda su se predomislili i kupili avione od Portugala.
Nakon 30 godina Gripen je jeftiniji
Dakle, kupujemo jako problematične avione koji su u startu jeftiniji jer nemamo novca za skuplje.
Švedska ponuda, pak, u startu je skuplja. Pogotovo zato što ne uključuje naoružanje. Međutim, Gripen JAS 39 je nov avion. Donekle mu je to i mana jer nikada nije testiran u borbi. Međutim, to nije spriječilo nekoliko zemalja da ih kupe i koriste za ono što navodno Hrvatskoj i treba - nadzor neba. Šveđanima je prednost što je korištenje njihovih aviona daleko jeftinije. Nakon 30 godina korištenja za Gripene bismo potrošili čak 800 milijuna eura manje nego za F 16. U osnovi to znači da se Ministarstvo obrane ponaša kao tipičan Hrvat koji kupuje nešto jeftinije za što će mu u konačnici trebati daleko više novca. Najjednostavnije objašnjeno, kao da kupuju telefon za kunu, ali se obvezuju da će svakog mjeseca sljedećih 30 godina plaćati daleko više nego da su odmah iskeširali punu cijenu.
Damir Krstičević je inzistirao da u pregovorima razgovara samo država s državom, bez posredničkih tvrtki. Izrael je na to lako pristao, Saab nije, iako je tvrdio da imaju sva jamstva Švedske. No, navodno, Švedska nikada nije dostavila to jamstvo.