VIKEND je za Ruse na Krimu počeo jako loše, da ne kažemo očajno. U subotu oko 6 ujutro netko je (nije teško dokučiti tko) nečim (e to je već teže dokučiti) pogodio i onesposobio sjeverni kolnički trak mosta koji Krim spaja s Rusijom. Pritom je, sasvim sigurno ne slučajno, zapaljena i željeznička kompozicija puna cisterni s gorivom. Prve fotografije i filmići snimljeni mobitelima pokazuju ne samo potpuno urušen sjeverni kolnički dio nego i teško oštećen južni.
Pokazuju i da je intenzivna vatra počela topiti metalnu konstrukciju željezničkog dijela mosta koja je puno važnija ne samo za opskrbu Krima nego i hersonskog bojišta. U svakom slučaju, most je onesposobljen za promet na jako dugo vrijeme. A možda i trajno, ako se napadi ponove.
Rusiji ide grozno loše
I bez napada na Krimski most posljednjih mjesec dana Rusima u Ukrajini ide od lošeg u grozno s tendencijom da se pretvori u očajno. Ukrajinska ofenziva na sjeveru završila je skoro pa potpunim oslobađanjem Harkivske oblasti, s prijetnjom da se "prelije" u Luhansku. Uspiju li se ukrajinske snage probiti do gradića Svatove, ugrozit će linije opskrbe ruske vojske sve do Lisičanska.
Još važnije, osvajanjem Svatova približile bi se na samo pedesetak kilometara od Starobiljska i jedine preostale željezničke pruge koja iz Rusije ide prema jugu kroz Luhansk i Donjeck. To je upravo domet ukrajinskih HIMARS-a koji bi mogli početi onesposobljavati tamošnji željeznički kolodvor. Stoga ne čudi da su ruski inženjerci već krenuli kopati rovove i utvrđivati crtu obrane oko Svatova.
Ništa bolja situacija po Ruse nije ni na jugu, u Hersonskoj oblasti. Ukrajinske snage ozbiljno su se približile mjestima Vesele i Kozacke na desnoj obali Dnjepra. S druge strane Dnjepra nalazi se puno poznatije mjesto Nova Kahovka. Između njih je brana koja služi i kao most, ali i kanal kojim se vodom opskrbljuje Krim. Ako je točno da su se ukrajinske snage probile do mjesta Milove, onda su od mjesta Vesele i Kozacke udaljeni tek četrdesetak kilometara.
Čini se puno, no u kakvom su groznom stanju ruske snage u harkivskom džepu, nimalo neostvarivo. Tim prije ako ukrajinsko zapovjedništvo u hersonskom džepu s nekoliko drugih ofenzivnih operacija razvuče ruske snage i time ih preoptereti. Pritom će biti odlučujuće što Rusi ne mogu sigurno koristiti mostove preko Dnjepra pa im je prijevoz teške tehnike s lijeve (južne) na desnu (sjevernu) obalu odavno noćna mora.
Tri faktora uspjeha ukrajinske vojske
Uspjesi ukrajinske vojske posljednjih mjesec dana kombinacija su tri faktora: kvantitete, kvalitete i ratnog lukavstva. Kvantiteta je vrlo jednostavna stvar. Zahvaljujući općoj mobilizaciji ukrajinska vojska nema problema s ljudstvom. Šest mjeseci bilo je više nego dovoljno da se i mladići koji nikad nisu držali pušku u rukama sasvim solidno obuče za ratovanje, i to ne samo u pješaštvu. Pritom treba uzeti u obzir i da je jako puno ukrajinskih vojnika prošlo obuku izvan Ukrajine. Stoga su zapadne procjene trenutne veličine ukrajinskih oružanih snaga oko 500 tisuća. Ruske procjene idu sve do milijun.
U svakom slučaju, Ukrajina za borbu ima spremno dvostruko više vojnika nego što je trenutno ruskih snaga u Ukrajini, uključujući i Čečene, wagnerovce i lokalne proruse. Pritom treba uzeti u obzir da su snage lokalnih prorusa i ruski profesionalci doslovno izmoždeni stalnim borbama, skoro bez ikakve smjene. Zbog toga ne čudi da je borbeni moral skoro pa nikakav, na samom rubu otvorene pobune. Novi porazi to zasigurno neće poboljšati.
Kako bi donekle izravnao odnos snaga, ruski glavni stožer nije imao drugu opciju nego pritisnuti ministra obrane Šojgua da se ohrabri uvjeriti Putina kako je mobilizacija jedino rješenje da se spriječi poraz. Pa je na kraju Putin, nakon što se mjesecima odupirao, ipak proglasio djelomičnu mobilizaciju.
Tih 300 tisuća jadnika koji će završiti u Ukrajini teoretski bi moralo biti dovoljno da učvrsti ruske položaje i zaustavi ukrajinska napredovanja. Pod uvjetom da će se boriti, a ne bježati ili predavati. S obzirom na to da se jadni mobilizirani Rusi iz centara za mobilizaciju izravno šalju na ukrajinsko bojište, vrlo brzo ćemo vidjeti koliko će i hoće li uopće pomoći ruskoj vojsci da preokrene situaciju.
Može li Rusija do preokreta?
Sad je sasvim jasno da ruskoj vojsci, da bi potpuno preokrenula odnos snaga na bojištu i došla u barem teoretsku mogućnost da pobjedi, ovih 300 tisuća neće biti ni približno dovoljno. Zapravo bi morala mobilizirati barem milijun ljudi, pa onda zajedno s odmorenim i popunjenim profesionalnim snagama, Čečenima i wagnerovcima na proljeće pokrenuti ofenzivne operacije. Postoji, međutim, nekoliko ogromnih problema.
Prvi je ruska logistika koja se ne može nositi niti s trenutnim brojem vojnika. Uostalom, pitanje je ima li ruska vojska dovoljno odora za sve te vojnike s obzirom na to da u skladištima nedostaje 1.5 milijuna kompleta koji su naručeni, plaćeni i navodno isporučeni. No nema ih nigdje.
Putinova korupcijom prožeta Rusija sada "uzvraća udarac". Kako nitko nije vjerovao da će ruska vojska morati mobilizirati stotine tisuća vojnika, po skladištima nema ni dovoljno suhih dnevnih obroka, pa vojnici u rovovima dobivaju obroke kojima je rok trajanja iscurio prije pet ili više godina. Ruska logistika usmjerena je jedino na dopremu streljiva i goriva. Za oblačenje i prehranu vojnici se uglavnom moraju snaći sami.
Problem je što su ruski vojnici na okupiranim područjima uglavnom pokrali sve što se moglo. A dolaze hladne jesenske kiše i onda još hladnija zima. Istovremeno se ratni huškači u Moskvi pjene jer se ruski vojnici ne bore, nego bježe. Siti, ugrijani i na sigurnom zazivaju smaknuća generala.
Niz problema
Drugi problem oko mobilizacije je kako će rusko ministarstvo obrane pronaći dodatnih, recimo, 700 tisuća jadnika za mobilizaciju kad je jedva moglo ovih 300 tisuća. Pozive za mobilizaciju masovno su dobivali stariji od 50, pa čak i od 60 godina, iako u zakonu lijepo piše da se vojna obveza prekida za sve koji navrše 50 godina života.
Očito su zakoni u Rusiji prilično rastezljivi. Zloporaba i nepoštovanja zakona pri dosadašnjem postupku mobilizacije bilo je toliko da je morao reagirati Putin osobno. Međutim, uplitanje Putina samo znači da je cijena oslobađanja od mobilizacije još viša te da se od sada neće plaćati (samo) aparatčikima u uredima za mobilizaciju nego i lokalnim šerifima. Ili će "jednostavno" trebati sjesti u auto, autobus, vlak ili avion i put granice.
A kad neke i uspiju mobilizirati, tek tada krenu problemi. Recimo, iako je mobiliziranima obećano da će dobivati plaće jednake profesionalnim vojnicima, neki ne dobivaju doslovno ništa. Pa im banke prijete ovrhama. Pa su mobilizirani vojnici, sasvim razumljivo, poprilično bijesni. A takvim ljudima baš i nije pametno dati pristup oružju i bojevom streljivu.
Naoružati stotine tisuća nezadovoljnika zapravo je odličan recept za revoluciju, kao što je prekasno spoznao posljednji ruski car Nikola II. Nikolaj Aleksandrovič Romanov. Naoruža li previše nezadovoljnika, jednako bi mogao proći i sadašnji "car" Vladimir Vladimirovič Putin. A tek je navršio sedamdesetu.
Kvaliteta kao drugi faktor
Drugi faktor koji je omogućio uspjehe ukrajinskih ofenziva je kvaliteta. Iako je potrajalo, Ukrajinci su uspjeli u potpunosti svladati upotrebu zapadnog oružja i opreme, naročito jednog vrlo specifičnog dijela - sustava za noćno motrenje. Na prvu će vam se učiniti da to nije nešto bitno. Međutim, Ukrajincima je omogućilo dobivanje mnogih bitaka.
Ruska vojska jedva da može djelovati noću. I dok su borbena vozila opremljena sustavima koji omogućavaju noćno djelovanje, pješaštvo nije. Takve su samo specijalne postrojbe, a njih, naravno, nema dovoljno. Pa to Ukrajinci obilato koriste te napade započinju noću. Naročito u gustim šumama, gdje nema puno ruske tehnike, nego samo pješaštva.
Rusi problem noćnog djelovanja ne mogu riješiti ni brzo ni jeftino. Tim prije jer su pod sankcijama Zapada, pa ne mogu doći do komponenata koje su im neophodne za izradu sustava za noćno motrenje. Komponente mogu nabaviti švercom, ali to nije jeftino ni brzo. Mogli bi ih, recimo, kupiti od Kineza, no sve je veće pitanje želi li Kina da Rusija pobijedi u Ukrajini. Ili vjeruje li Peking da Rusi mogu pobijediti u Ukrajini. Ako ne, onda Peking neće dodatno kvariti i ovako vrlo složene odnose sa Zapadom.
Prodaja streljiva preko Sjeverne Koreje jedna je stvar jer je to jako teško dokazivo. No prodaja bilo kakve vojne tehnike koju će Rusi iskoristiti u Ukrajini sasvim je nešto drugo. Ruski vojnici imaju naviku ostavljati oružje i opremu kako bi spasili živote, pa zasigurno ne bi prošlo puno vremena do kad bi Ukrajinci zarobili kinesko oružje i vojnu opremu.
Naravno, kvaliteta zapadnog oružja i vojne opreme dodatno preteže na ukrajinsku stranu. Kad počnu stizati i raketni sustavi PZO, Ukrajinci će velike gradove moći braniti od ruskih krstarećih projektila. Zapadni sustavi PZO zamijenit će sadašnje ukrajinske, koje će moći više približiti bojištu i time dodatno zagorčati život ruskim pilotima.
Ratno lukavstvo
Nemalu ulogu u uspjesima harkivske i hersonske ofenzive odigralo je ratno lukavstvo. Višemjesečno navlačenje Rusa da više od 20 tisuća vojnika razmjeste u hersonski džep da bi se pokrenula ofenziva u Harkivskoj oblasti već je ušlo u legendu te će o tome profesori još desetljećima predavati na vojnim akademijama.
Međutim, Ukrajinci su u još uvijek aktualnoj hersonskoj ofenzivi također upotrijebili lukavstvo. Ruski su vojnici u Hersonskoj oblasti bježeći da bi spasili živote za sobom ostavljali stotine potpuno ispravnih i za borbu spremnih tenkova, borbenih vozila i samovoznog topništva.
Naročito u Izjumu i oko njega. Ukrajinci su te tenkove prevezli do Hersonske oblasti i njima napali Ruse. Dio ruskih izvora kaže da su Ukrajinci na svoje tenkove stavili ruske oznake, ali to baš i ne drži vodu. Naime, svaki ruski vojnik jako dobro zna razlikovati ruski tenk od ukrajinskog, jer mu o tome ovisi život.
Da su Ukrajinci ruske oznake stavili na svoje T-64, ruski bi vojnici to vrlo brzo shvatili. Međutim, kad su ugledali donedavno ruske T-80 i poneki T-90, koje ukrajinska vojska ili uopće nema ili ima tek pokoji primjerak, pomislili su da su to njihovi. Ukrajinci su, da bi pojačali dojam, iskoristili i borbena vozila koja je donedavno imala samo ruska vojska te su tako dodatno zbunili ruske vojnike. Pritom su, naravno, Ukrajinci govorili isključivo ruski.
Ukrajinska šutnja
Tako su ukrajinski vojnici do prvih ruskih crta došli bez ispaljenog metra. Kad su Rusi shvatili da to nisu njihovi, bilo je kasno za obranu. Pa su počeli bježati prema drugoj crti. Zajedno s njima "bježali" su i Ukrajinci. I tako došli do druge i treće crte ruske obrane, onih istih koje su donedavno bile ili neprobojne ili su Ukrajinci morali jako krvariti da ih probiju. Rezultat je bio potpuni raspad ruske obrane i, po tvrdnjama predsjednika Zelenskog, oslobađanje više od 500 četvornih kilometara teritorija u Hersonu.
Ruski "milbloggeri" koji nešto znaju o ratovanju odmah su postavili pitanje kako su ukrajinske snage mogle raspoznavati gdje su ruski, a gdje ukrajinski vojnici u ruskim borbenim vozilima. Ako su se snage u nekom trenutku izmiješale, a Ukrajinci bili u ruskim vozilima, kako su ukrajinsko topništvo i posade protuoklopnih sustava znali što gađati? Tj. gdje su ukrajinski a gdje ruski položaji?
Jedini smisleni odgovor je da ukrajinska vojska koristi zapovjedno-nadzorni sustav koji joj omogućuje da u realnom vremenu prati pozicije i kretanja vlastitih snaga. Dio ruskih "milbloggera" tvrdi da sustav koriste samo ukrajinski zapovjednici vjerojatno do razine satnije, te da je i to bilo dovoljno da spriječi ukrajinsku prijateljsku paljbu. Naravno, Ukrajinci šute. Pa sve dok Rusi ne uspiju zarobiti barem jedan dio tog sustava, neće se znati o čemu se zapravo radi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala