Foto: Index
SJEĆATE li se Biserke Legradić? Za one koji kraće pamte Biserka Legradić je dama iz Hrvatskog Blagaja koja je 2000. godine skinula gaće i popišala se na spomenik 525 žrtava ustaškog terora u Veljunu. Zašto je to napravila? Zato jer je, kako je sama rekla, „ovo Hrvatska, a ona Hrvatica i smije pišati gdje je nju volja“. To što je spomenik podignut ubijenim Srbima nije spomenula. Nije ni trebala.
Članovi Autohtone - Hrvatske stranke prava podigli su šator podno spomenika u Srbu, ali su sa sobom zaboravili ponijeti kemijski WC pa biološke nagazne mine ostavljaju u šumi oko spomenika podignutog u spomen na 27. srpnja 1941. godine. Nekada je spomenik nosio ime po Danu ustanka naroda Hrvatske, danas mu je djelokrug nešto uži pa se zove po Danu ustanka naroda Like.
Pišaju po hrvatskim kostima
Za razliku od Biserke Legradić, koja je znala da piša po srpskim kostima, pravaši okupljeni u Srbu znaju da pišaju po hrvatskim kostima.
„Ovdje je nekada bilo groblje i kapelica. Onda su groblje razvalili, kapelu srušili i podigli ovaj spomenik“, kaže Vladimir Kinđerski jedan od vođa pravaša okupljenih pod spomenikom u Srbu.
U Srb, mjesto na putu između Donjeg Lapca i Knina, došli su da bi spriječili obilježavanje 75. obljetnice ustanka. Te 1941. godine mještani su uzeli oružje u ruke nakon što su ustaše Maksa Luburića poklale seljake u Suvaji, Bubnju i Osredaku. Uzeli su oružje u ruke i nakon nekoliko dana navalili na Boričevce i u osveti pobili tamošnje Hrvate. One koji nisu pobjegli u Kulen Vakuf, preko granice u današnju Bosnu i Hercegovinu. Dan kada su mještani Srba uzeli oružje u ruke za vrijeme Jugoslavije se obilježavao kao početak antifašističke borbe u cijeloj Hrvatskoj.
„To je bio četnički ustanak“, kažu pravaši koji već danima logoruju pod spomenikom u Srbu.
Zauzeli su stratešku uzvisinu nad Srbom i gore jedni drugima drže predavanja o povijesti. Namjeravaju tako do 1. kolovoza ne bi li spriječili lokalne Srbe, a i one koji im se pridružuju iz drugih dijelova Hrvatske da obilježe dan na koji su se njihovi preci prije 75 godina počeli odupirati ustašama. Dio onih koji su tada uzeli oružje vjerojatno je završio u četnicima, Partija je nakon pokolja u Boričevcima tvrdila da ne može kontrolirati pobunjene seljake.
„Ustaše“, procijedio je mladić na ulici podno spomenika. Ne dozvoljava da ga fotografiram, ne želi reći svoje ime. Sve što misli o onima na brijegu sažeo je u toj jednoj riječi.
„Nismo mi nikakve ustaše. Ustaše su nekada bile. Mi smo hrvatski branitelji i domoljubi. Ovdje smo zbog istine“, objašnjava niska plavuša koja na brdu čuva stražu pod spomenikom. Jedina je žena među njima. Tek je kasnije iz Korenice došla jedna obitelj s malom bebom u posjet šatorašima.
Ni drugi mještani Srba nisu rječitiji. Neke oni gore ne zanimaju, druge je strah, treći šute i mrko gledaju prema uzvisini. Puno je u Srbu ovih dana oni koji u tom mjestu ne žive. Došli su iz Srbije u koju su izbjegli nakon Oluje i tamo ostali. U Srb se vrate ljeti. Stranci su u mjestu, mjesto je njima strano i ne žele se miješati u ono što se događa.
„Bilo bi dobro da policija to riješi“, kaže mlada žena s dvoje djece dok šeta pokraj jednog od dva lokalna kafića.
Policija je dozvolila pravašima da podignu šator pod spomenikom, pa se predomislila. Ali ne ozbiljno. Nekoliko interventnih policajaca čuva pravaše na brijegu. Da, čuva njih. Zapisuju podatke svakog tko se približi njihovom taboru. Šatoraši su od policije dobili naređenje da se pokupe s brda. Oglušili su se pa ih je policija počela čuvati umjesto da ih potjera.
"Sve će se brzo riješiti"
„Orepiću bi se moglo obiti o glavu pokuša li bilo što. Brzo su izbori i on to zna“, kaže Kinđerski objašnjavajući zašto je policija prema njima tako dobrohotna. Iz MUP-a, pak, neslužbeno poručuju da će se sve vrlo brzo riješiti. Kako? Ne žele objasniti.
„Jeste li se najavili?“, pitao me policajac kada sam se po drugi put dovezao do spomenika.
Nisam se najavio u audijenciju, ni zatražio akreditaciju, morao sam priznati policajcu. Samo sam došao po stanovitog Šikića koji me nekoliko sati ranije molio da ga odvezem u Zagreb. Već je šest dana na brdu, sere i piša po šumi, jede jeger i pere se u potoku. Dosta mu je, ima obaveza u Zagrebu baš kao i predsjednik A-HSP-a koji je večer prije zbrisao na zapad. Da se nekoliko dana odmori od napornih predavanja i logorovanja u Srbu.
„Neće valjda oluja na putu do Zagreba?“, zabrinuto je pitao Šikić. Oko njega su, kaže, padale tisuće granata i ni jedna ga nije pogodila, ali je letio zrakom i udario glavom u bukvu.
„To se vidi“, dobacuje mu Kinđerski.
Šikić otkako je udario glavom u bukvu ne čuje na lijevo uho pa sam sa sobom tiho priča sasvim drugačijim glasom nego kad se obraća drugima. Tko zna što on, i kako, čuje u svojoj glavi. Odvezao sam ga u Zagreb i tom jednostavnom gestom napravio više za razrješavanje krize u Srbu nego cijelo hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova. Oni su dan prije priveli Zorana Ercega, koji je došao malo snimati i poslušati kakva se to predavanja u Srbu održavaju.
„Policija je spriječila provokaciju“, rekao je Vladimir Kinđerski o privođenju Zorana Ercega kojeg šatoraši s brda ne mogu smisliti. Zamjerio im se kada se usprotivio njihovim drugovima po šatoru koji su 555 dana čučali pred Ministarstvom branitelja u Savskoj 66. Šatorašima u Srbu (bi li ispravnije bilo reći srpskim šatorašima? op. aut.) dobro bi došlo malo organizacije i logističke pomoći kakvu su imali njihovi kolege u Savskoj.
Šator, koji se u JNA nazivao Kozara, prepun je rupa i prva kiša će ih namočiti do kože. Od dodatne opreme imaju dizelski agregat koji nesnosno buči i guta gorivo da bi strujom pogonio zahrđali frižider. Imaju i žutu brentaču i crveni vatrogasni aparat. Dražen Keleminec je upozorio policiju da ih ne pokušava silom maknuti jer se: „može upaliti šibica i stvoriti problemi koji nikome ne trebaju“. Trava oko spomenika je suha, borova šuma gusta. Požar bi zaista mogao lako planuti.
„Ne bojim se ja ovih starih, nego mladih usijanih glava. Po cijele noći imamo požarna dežurstva da netko ne bi zapalio požar“, kaže Kinđerski dok pažljivo sprema ugašeni čik u džep. Njegove riječi klimanjem potvrđuje kolega u majici bez rukava. Na desnom ramenu istetovirano mu je JNA. Noćna dežurstva sigurno mu bude lijepe uspomene na požarstva u vojsci čijim se imenom davno ukrasio.
Šatoraši s brda rijetko zalaze u Srb.
„Ne želimo uznemiravati srpski živalj. U posjete nam dolaze ljudi iz 16 hrvatskih obitelji koji ovdje žive. Njihove priče su stravične“, kaže Kinđerski pa raspreda o pokušajima silovanja, zastrašivanjima, poslovima koje samo Srbi mogu dobiti, prisilnom prefarbavaju hrvatske zastave s benzinske postaje koju Srbi zaobilaze jer je vlasnik Hrvat. U mjesto ne zalaze. Osim što ne žele „uznemiravati srpski živalj“ ne žele ni ostavljati novac Srbima. Ponekad ipak moraju.
„Vlado mogu dolje ovako?“, pita stanoviti Slavko i pokazuje s oba palca na crnu majici Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.
„Možeš, zašto ne?“, odgovara mu Kinđerski.
„Naletjet ću na Srbina u pošti pa mi neće htjeti prodati bon“, odvraća Slavko i ipak se u izblijedjeloj majici teškim korakom upućuje u mjesto. Usprkos tom odjevnom predmetu nakon pola sata se ipak vratio s bonom za mobitel. Valjda je naletio na Hrvata, koji u Srbu ne mogu dobiti posao.
„Nitko ti ovdje, sinko, ne može dobiti posao. Ja sam deset godina na burzi i sad su me poslali na javne radove. Obilazim babe po selima i pomažem im. Čistim, kuham. Nije mi teško raditi. Teško mi je što do najbliže babe ima sedam kilometara. Autobusa nema, a cestom malo tko prođe“, ispričala je žena koju sam putujući do Srba povezao na njen sirotinjski javni rad.