Kako je njemački general upao u mrežu Putinovih špijuna? Zbog kolosalne gluposti

Foto: Profimedia/EPA

Kad se njemački brigadni general Frank Gräfe u veljači pakirao za službeni put u Singapur, sigurno nije mislio da će postati svjetski poznat. I to po kolosalnoj gluposti - jer je uhvaćen u mrežu ruskih špijuna i jer je Putin odlučio snimku pustiti u javnost.

U 99.99 posto slučajeva takve snimke ostanu vječnom tajnom. Prvo, zato da se zaštiti izvor kako bi i dalje bio aktivan. Drugo, zato da se obrađenoj strani (državi, vojsci i slično) ne da do znanja što se sve zna o njoj. Treće, osoba koja tako upadne u mrežu špijuna često je podložna ucjenama te ju je moguće natjerati na daljnju suradnju.

Ako se međusobno prisluškuju saveznici, što tek rade oni drugi?

Obavještajne službe diljem svijeta doslovno svakodnevno u svoje mreže upecaju visoke časnike, diplomate na najvišim razinama, a ponekad i pokojeg ministra.

Treba se samo prisjetiti velike afere iz 2021. godine, kad je otkriveno da je američka National Security Agency, uz pomoć danskih kolega, tijekom 2012., 2013. i 2014. godine špijunirao najviše razine vlasti u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ili afere iz 2013. godine, kad je otkriveno da su NSA i CIA zajedno prisluškivali mobitele kancelarke Angele Merkel.

Kad se međusobno prisluškuju saveznici, što tek rade oni drugi? 

Zašto je Putin pustio snimku u javnost?

Na žalost najviših časnika njemačkog ratnog zrakoplovstva, Putin (koji je bio pripadnik KGB-a te odlično poznaje načine djelovanja obavještajnih službi) ovog je puta odlučio snimku pustiti u javnost jer su potencijalni politički dobici znatno premašivali sve ostale. I bio je u pravu.

Tjednima se afera o brbljivim njemačkim generalima ne smiruje iako zapravo u cijelom razgovoru nisu otkrili nijednu veliku tajnu, osim što su spomenuli da britanski i francuski tehničari pripremaju ukrajinske krstareće projektile za napade na ruske ciljeve.

Svakome tko zna kako krstareći projektili djeluju to je bilo jasno od samog početka. Da bi krstareći projektil išta pogodio, u sustav navođenja moraju se unijeti podaci pomoću posebnih računala i pripadajućih programa.

Pariz i London zadržali nadzor nad odabirom ukrajinskih ciljeva

Ostavivši da taj dio rade tehničari francuske i britanske vojske, Pariz i London zadržali su nadzor nad odabirom ciljeva koje će Ukrajinci napadati da se slučajno Zelenski, Budanov te ostatak ekipe ne bi zaigrali i odlučili napasti nešto u dubini Rusije.

Jer projektili SCALP i Storm Shadow isporučeni Ukrajini nisu izvozna varijanta s dometom od 290 kilometara (što je nešto više od 250 km, kako se inače tvrdi), već ona izvorna, namijenjena francuskom i britanskom ratnom zrakoplovstvu.

A ta izvorna varijanta ima domet od 550 kilometara. No kako Ukrajinci bez francuskih i britanskih tehničara ne mogu unijeti podatke o trajektoriji leta, taj im domet ne znači puno.

Kako su ruski špijuni snimili razgovor?

Zapravo je težište afere na činjenici da su se Rusi uopće domogli razgovora brigadnog generala Franka Gräfea, načelnika zračnih operacija, sa zapovjednikom Luftwaffea, general-pukovnikom Ingom Gerhartzom. Tako je inače ozbiljan BBC objavio članak u kojem za stručno mišljenje pita stanovitog profesora iz Centra za kibernetičku sigurnost Surrey.

Dotični profesor je pritom iznio teoriju koja bi se izvrsno uklopila u neki od filmova o tajnom agentu Jamesu Bondu. Profesor tvrdi da su ruski špijuni vjerojatno sjedili na rubovima Singapore Air Showa i čekali prilike. Kaže: ako ste špijun, kada imate takva okupljanja, uvijek se isplati sjediti na parkiralištu ili uzeti hotelsku sobu.

Usput je dometnuo da su Rusi teoretski mogli koristiti antene dugog dometa u kombinaciji s računalnim programima sposobnim uhvatiti lokalni mrežni promet. U svijetu profesora koji se bavi kibernetičkom zaštitom to bi zasigurno bilo tako. U realnom svijetu to je operativno neizvedivo. I to iz jako puno razloga.

Objašnjenje je puno jednostavnije

Singapur je grad-država, što znači površinski jako malen, i još k tomu smješten na otoku, pa je neprimijećen ulazak u njega jako težak. Singapore Air Show je jedna od najvećih zrakoplovnih izložbi na svijetu. Na nju dolazi velik broj izlagača, stranih izaslanstava, najviših časnika (često zapovjednici zrakoplovstva ili načelnici glavnog stožera) i ministara obrane.

Da su ruske obavještajne službe htjele na profesorov način obraditi samo one najzanimljivije delegacije (iz Europe, Amerike i Aseanije), morale bi poslati desetke, ako ne i stotine špijuna. Uopće ne bi bilo sumnjivo da neposredno pred početak izložbe u Singapur ulaze deseci sumnjivih Rusa i pritom sa sobom tegle teške kovčege prepune ništa manje sumnjive elektronike.

I onda noće na parkiralištima u rentanim autima koji na krovu imaju neke čudne antene. Sve to zasigurno ne bi privuklo ničiju pažnju. Da bi sve to na kraju bilo uzaludno da je brigadni general Gräfe, umjesto iz hotelske sobe, razgovor obavio iz njemačkog veleposlanstva. Ili da se napio i odlučio zabaviti s damom sumnjivog morala te propustio razgovor s nadređenim. 

Nisu bile potrebne stotine špijuna

Naravno da ni ruska obavještajna služba SVR ni ruska vojna obavještajna služba GRU nisu poslali ni desetke, a kamoli stotine špijuna u Singapur, već su cijeli posao obavili diplomati iz tamošnjeg ruskog veleposlanstva. Ruske obavještajne agencije nisu ni morale slati dodatne ljude jer je posao nadgledanja stranih delegacija za njih odradila sigurnosna služba domaćina - Singapurski Internal Security Department.

Ona, kao uostalom i sve takve službe u svijetu, rutinski snima sve zanimljive razgovore, naročito stranaca. Ako ništa drugo, onda da se na vrijeme otkriju sve potencijalne terorističke prijetnje. Iako je, naravno, jako dobro znati što visokopozicionirani generali i političari govore i s kim. 

SVR i GRU su tek trebali pronaći nekoliko djelatnika singapurske sigurnosne službe koji su bili spremni za određeni iznos prodati Rusima zanimljive snimke čijom se prodajom ne ugrožava nacionalna sigurnost Singapura.

Umjesto ogromne, logistički vrlo zahtjevne i sigurnosno vrlo komplicirane operacije slanja špijuna u Singapur, sve je riješeno razmjenom aktovke pune dolara (ili danas popularnijeg bitcointa) za USB sa snimkama razgovora. Jednostavno i na obostrano zadovoljstvo. 

Pročitajte više