"Ma kakav bio početni oblik, stjenovita obala uvijek je na kraju ispucana", zaključuju istraživači.
Kad se šezdesetih godina prošloga stoljeća pojavila znanost o fraktalima, kompleksnost obalne linije odmah je postala njezin najbolji primjer u prirodi. Fraktalni se uzorak uvijek iznova ponavlja u svim mjerilima, pa kilometar obale izgleda jednako ispucalo kao i dio dugačak stotinu kilometara.
No sve dosad nije objašnjeno zašto su obale fraktalne, kaže Bernard Sapoval s francuske Ecole Polytechnique u Palaiseauu.
"Fraktalna linija obale najbolje ublažava snagu valova", objašnjava Sapoval. "Budući da obala ublažava udare valova, erozija kojoj je izvrgnuta smanjuje se".
Da bi provjerili pretpostavku, Sapoval i kolege napravili su računalni model erozije obale. Materijal modela nestajao je s linije obale brzim "mljevenjem" valova ili sporim "ispiranjem", kad se minerali otope u vodi.
Na modelu obalna je linija podijeljena na kvadrante. Tip stijene, a u skladu s njime i otpornost na eroziju "ispiranjem", razlikuje se na principu slučajnog uzorka, od kvadranata do kvadranta.
Erozivna snaga mora ovisi o tome koliko su ublaženi udarci vala. Valovi su blaži u uskom zaljevu ili uvalici, na primjer.
Pomoću toga modela istraživači su otkrili da se početno glatka obalna linija brzo prelama u grubi izlomljeni profil s mnogo otoka. Na kraju se stanje pretvara u posve realističan profil fraktalnoga oblika 1. Obalna linija modela oponašala je Istočnu obalu Sjedinjenih Država.
Njihov model zanemaruje neke procese za koje se zna da su važni u oblikovanju obale, na primjer, prijenos sedimenta rijekama. No istraživači misle da temeljni proces koji su identificirali, da obala sama modificira erozivnu snagu, igra središnju ulogu u oblikovanju obale.
(Hina) vm dgk