Kim Jong-un lani je prijetio nuklearnim ratom, a sad nudi mir. Što se to događa?

SJEVERNA Koreja je danas, nakon dugog razdoblja eskalacije tenzije s Južnom Korejom i SAD-om, pružila svojevrsnu maslinovu grančicu svom južnom susjedu, ponovo otvarajući izravnu komunikacijsku vezu s Južnom Korejom.

 

 

Prvi poziv Sjevera Jugu obavljen je u 15.30 sati po lokalnom vremenu i trajao je 20 minuta, tijekom kojeg su dvije zemlje “provjerili tehnička pitanja vezana za komunikacijsku liniju”, navodi se iz ministarstva Južne Koreje za ujedinjenje (sa Sjevernom Korejom). Nije poznato o čemu su još, ako su o ičemu, razgovarale dvije strane, no vojni glasnogovornik rekao je za CNN da nije bilo razgovora o Olimpijskim igrama.

 

Naime, do ponovnog otvaranja veze je po svemu sudeći i došlo, kako je naznačio sjevernokorejski vođa Kim Jong-un u svom novogodišnjem obraćanju, zbog želje za slanje sportske delegacije na Zimske olimpijske igre koje se održavaju u južnokorejskom gradu Pjongčangu za nekih mjesec dana.

 

 

Ipak, ovaj mirovni signal treba shvatiti vrlo uvjetno zbog nekoliko razloga. Prvo, ta komunikacijska veza bila je aktivna i ranije, sve do veljače prošle godine, kada ju je Pjongjang prekinuo kao odmazdu za zatvaranje pogranične tvornice kojom su zajednički upravljale dvije Koreje, a u kojoj je radio veliki broj sjevernih Korejaca. Jasno je da ni dosad izravna veza nije bila od velike koristi u pomirenju dviju Koreja koje su formalno još uvijek u ratu koji je počeo davne 1950. - primirje je proglašeno 1953. Stoga ponovno uspostavljanje veze nije i garancija da će Pjongjang i Seul ovog puta naći zajednički jezik.

 

Drugo, ako je razlog za ponovne razgovore dogovor o sudjelovanju na Olimpijskim igrama, to ne mora značiti da će se pregovori proširiti i na druga, egzistencijalno bitnija pitanja, od kojih su zaustavljanje sjevernokorejskih nuklearnih i balističkih testiranja i sprečavanje mogućeg rata na prvom mjestu. 

 

Seul je, doduše, pokušao iskoristiti ovu neočekivanu diplomatsku priliku i predložio organiziranje pregovora na visokoj razini 9. siječnja u Panmundžomu, pograničnom selu gdje je 1953. potpisano primirje. Kako je sugerirao južnokorejski ministar za ujedinjenje Cho Myong-gyon, njegova država na tom susretu želi razgovarati o sudjelovanju Sjeverne Koreje na Igrama i o "drugim pitanjima od međusobnog interesa radi unaprjeđenja veza dviju Koreja". 

 

Ali pitanje je dijeli li Pjongjang takve namjere. Jednako je moguće da Kimov režim želi isposlovati sudjelovanje na Olimpijskim igrama, što bi mu koristilo za podizanje popularnosti u narodu, a da ga konkretno unaprjeđenje veza s Južnom Korejom uopće ne interesira - dok god je uvjet za to stopiranje nuklearnog programa ili popravljanje očajnog stanja ljudskih prava u zemlji.

 

I treće, možda i najvažnije - dok je Kim otvorio prostor za kakvo-takvo zatopljenje odnosa s južnokorejskom vladom Moon Jae-ina, ništa slično nije sugerirao za svoj iznimno konfliktni odnos s američkom administracijom Donalda Trumpa koji je sam isprovocirao opetovanim testiranjem balističkih projektila i nuklearnog oružja. Ta kriza koja je obilježila dobar dio prošle godine, sezala je od zastrašujućeg - kada je Trump zaprijetio Kimu “vatrom i bijesom kakav svijet nije vidio”, a ovaj njemu da će “platiti visoku cijenu” - do tragikomičnog međusobnog prepucavanja, poput jučerašnjeg Trumpova tvita da je “moj nuklearni gumb puno veći i puno moćniji od njegova - i radi”. To je, naravno, bio odgovor na Kimovo upozorenje da su “cijele Sjedinjene Države u dometu našeg nuklearnog oružja, a tipka za nuklearni napad uvijek je na mom stolu”.

 

 

Znači li to da je rat između SAD-a i Sjeverne Koreje - u koji će Južna Koreja također biti uvučena, htjela to ili ne - neminovan? Srećom, ipak ne, kako piše Washington Post u svojoj analizi. Koliko god zabrinjava situacija u kojoj dvojica impulzivnih i konfliktnih državnika imaju kontrolu nad nuklearnim naoružanjem, njihove međusobne uvrede i prijetnje ipak treba uzeti sa zrnom soli. Drugi faktori mogu biti važniji, poput geopolitičkih odnosa ili vojne snage protivničkih strana. 

 

SAD je, naravno, daleko najveća vojna sila na svijetu, ali i Sjeverna Koreja ima goleme vojne snage, posebno za svoju populaciju od 25 milijuna ljudi. Čak i bez nuklearnog oružja koje je ova totalitarna država uspjela proizvesti zadnjih godina, njena masivna artiljerija i napredni raketni arsenal predstavljaju ozbiljnu prijetnju južnokorejskom glavnom gradu Seulu koji se nalazi nedaleko granice. Drugim riječima, u slučaju izbijanja rata, sigurno je da će Seul biti izložen bespoštednom granatiranju i pretrpjeti ogromne, možda i milijunske žrtve. Američki generali to vrlo dobro znaju. Osim toga, SAD ne može tek tako zanemariti razumljivo protivljenje svoje ključne istočnoazijske saveznice ratu.

 

A tu je i Kina koja graniči sa Sjevernom Korejom i koja se pribojava destabilizacije svog susjeda koja bi rezultirala ogromnim egzodusom preko granice. Kao što ne želi ni ujedinjenu Koreju koja bi bila američka saveznica, što bi značilo američke vojne baze u neposrednom susjedstvu Kine. SAD ne može potpuno zanemariti ni ovaj faktor - Kina je i u Korejskom ratu pedesetih izravno intervenirala kad su američke i južnokorejske snage prešle granicu na 38. paraleli i pokušale zauzeti Sjever.

 

Osim toga, nedavna testiranja pokazala su da Pjongjang može, barem u teoriji, lansirati interkontinentalni balistički projektil opremljen nuklearnom bojevom glavom koji bi dosegao teritorij SAD-a. Američka vojska ga može presresti svojim raketnim sustavom - ali opet u teoriji. No je li to rizik koji je Washington spreman poduzeti?

 

 

I, naposljetku, Kimovo razvijanje nuklearnog arsenala iz njegove perspektive je vrlo racionalan potez. Ono mu je ultimativna zaštita od vojne intervencije i svrgavanja kakvo su doživjeli Slobodan Milošević, Sadam Husein ili Moamer Gadafi - a održanje vlasti Kimu je ultimativni cilj, kao i svakom diktatoru. Korištenje nuklearnog oružja bi mu, naravno, izbilo taj adut iz rukava i garantiralo nuklearni protunapad i “potpuno uništenje”, kako je to sročio Trump.

 

Pjongjang je već ranije sugerirao da će biti spreman na pregovore kada dovrši svoj nuklearno-balistički program, a eksperti navode kako je moguće da je Kim zaključio da je dovoljno blizu tog cilja da otvori prostor za diplomaciju. "Ako Sjeverna Koreja može upotrijebiti ovu snažnu poziciju da de-eskalira konflikt, umanji sankcije, popravi odnose s Južnom Korejom i dobije ekonomske investicije, to će i napraviti", objašnjava Hazel Smith s Londonske škole za orijentalne i afričke studije za NBC. Andrej Lankov, profesor korejskih studija sa Sveučilišta Kookmin u Seulu, ipak smatra da je Kimov zaokret posljedica opreza, a ne samopouzdanja. "Oni osjećaju da su na putu prema sukobu sa SAD-om pa žele primiriti situaciju, možda koristeći mjere za spašavanje obraza i držeći svoj 'barut suhim'", smatra Lankov. Ipak, većina stručnjaka slaže se da Kim nije spreman odreći se svog nuklearnog arsenala. 

 

Sa svoje strane, Trump je možda skloniji hazarderskim potezima od većine američkih predsjednika, ali i on bi morao nadići vrlo snažne strukturne prepreke ako bi htio krenuti u ovaj rat. Za razliku od diktatura poput Sjeverne Koreje, u demokracijama dužnosnici ipak smiju reći vođi “ne”, barem u izvanrednim situacijama, i objasniti mu zašto misle da je donio lošu odluku.