NA BLEIBURŠKOME se polju svake godine čuju i vide nova pretjerivanja koja čine premalo ozbiljan skup koji bi se trebao zadovoljiti iskazivanjem pijeteta, na građanski i vjerski način, prema onima koji su tamo ubijeni bez ikakvoga suda, na surov način, od strane partizanskih postrojbi nakon što su hrvatske snage, ustaške i domobranske jedinice (katolici i muslimani), zajedno sa slovenskim ali i srpskim nacionalistima (našlo se, naime, tamo i četnika) od strane Engleza bili predani na milost i nemilost Titovih postrojbi.
Iako je daleko puno više ljudi stradalo na raznim slovenskim stratištima i u kolonama smrti, tzv. križnog puta, i dalje se uveličava broj poginulih na samome Bleiburgu. Tako smo ove godine čuli od predstavnika Islamske zajednice kako je u Bleiburgu stradalo oko 50 tisuća muslimana, a od Hrvata koji su se dočepali mikrofona, da je ubijeno i do 200 tisuća Hrvata. Nije. I uopće je smiješno da se time pretjeruje jer se od toga žalosnoga trenutka naše povijesti na takav način pravi sprdačina.
Pretjerivalo se i obmanjivalo i kada se reklo kako Hrvati nikada nisu išli u osvajačke ratove izvan hrvatskih granica. Rekli su to stanoviti dr. Josip Jurčević, jedan od organizatora, a govoreći u ime Počasnog bleiburškog voda, i voditelj misnog slavlja, koji je tamo po riječima Informativne katoličke agencije, predstavljao Hrvatsku biskupsku konferenciju, gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović.
Ma nemojte? A što su radili diljem Europe Trenkovi panduri? A što pak pripadnici ustaških postrojbi koji su jurišali na Staljingrad u sklopu Hitlerovske vojske? Zar su hrvatski mornari koji su sa Nijemcima ratovali u Crnome moru protiv Rusa to činili unutar hrvatskih granica? Pođimo bliže: želi li biskup Bogović možda reći da su pripadnici Hrvatske vojske u ratu protiv Bošnjaka 1993. i 1994. koji se vodio na teritoriju Bosne i Hercegovine bili unutar naših granica, onih koji reklamiraju ustašonostalgičari i da je on jedan od njih?
A kada smo već kod biskupa Bogovića, koji je po struci i povjesničar, bilo bi konačno vrijeme da prestane stvarati mit o nekakvom hrvatskom kosovskom boju koji se, zaista, dogodio kod Udbine na Krbavskom polju i da ne koristi onodobna pretjerivanja izvjestitelja pa tako onda kaže da je u samo sat vremena u sudaru s turskom vojskom poginulo desetak tisuća pripadnika hrvatskog plemstva, te da je to najveće stradanje Hrvata u jednoj bitci. Gdje ćemo onda strpati 80 tisuća poginulih sunarodnjaka koji su pali vođeni, doduše pobjedonosno, sabljom bana Josipa Jelačića 1848. godine?
Točno je da svaka žrtva, kojem god narodu pripadala, zaslužuje jednako poštovanje. Pravilno je i to da stradanja iz povijesti moraju prestati biti motivom svađa i razdora među Hrvatima, a po gotovo među pripadnicima različitih etničkih grupa. Istina je i da se trebamo učiti praštanja jer bez toga nema pomirenja, ni mira, ni sretnije budućnosti. Važno je da povjesničari konačno prionu poslu utvrđivanja stvarnog broja žrtava rata i poraća kako bi zauvijek prestala megalomanska veličanja različitih stravičnih stranica naše i bilo čije povijesti.
Sa onima koji se iz godine u godinu na Bleiburgu pojavljuju u ustaškim odorama kako bi veličali ratne zločince ustaškog pokreta, nažalost, puno se i ne može pokušati osim strpljivo čekati da odžive, kako znaju, ostatak života. Ali za one koji žele stvoriti u Hrvatskoj, ali i šire, društva tolerancije, dijaloga i razumijevanja, trebaju drugačiji znakovi. Znakovi zajedništva.
Bleiburg je bio, i izgleda ostaje, stratište i mitsko mjesto hrvatske desnice kao što je Jasenovac ono isto ali za ljevicu. Ne vjerujem da bi bilo lako, ali tvrdim da bi se pripadnici NOB-a i antifašista jednom trebali pojaviti na Bleiburgu kao što bi biskupi trebali doći i stati ispod Bogdanićeva spomenika tamo gdje je bio najveći koncentracioni logor, u Jasenovcu, gdje je, nota bene, ubijeno puno Hrvata katolika, dapače i katoličkih svećenika.
Mislim, naime, da bi već bilo vrijeme da se stratišta prestanu ideološki obilježavati. To mladim generacijama ne treba i zato ima malo mladih ljudi koji idu na komemoracije u Bleiburg ili u Jasenovac.
Autor ovih redaka ima rodbinu koju su partizani ubili bez ikakva suđenja i kojima je nepoznat grob. Ne tvrdim niti si umišljam da bih mogao ili želio biti primjer. Ali sam za vlastito dobro prije puno godina odlučio prekinuti lanac mržnje koji me je držao u začaranom krugu. Osobno, fućka mi se za projekt biskupa Bogovića (podržan od Sabora i HBK) da u Udbini sagradi crkvu hrvatskih mučenika ili mučenika hrvatskog naroda (kao da se na Krbavi nisu tukli Hrvati katolici protiv Hrvata muslimana). To nije i ne može biti projekt pomirenja nego će doprinijeti novim podjelama. Nama trebaju mostovi pomirenja i povjerenja a ne hramovi u kojima će se pamtiti tko je kome rezao grkljan.
Stoga, bilo bi puno pametnije da gradimo dječje vrtiće, jaslice, škole, domove kulture i kuće za duhovne vježbe, jer će nam samo prosvijećeni i produhovljeni građani pomoći da se ne ponove situacije u kojima smo si međusobno oduzimali život u ime nekih idiotskih ideologija i u korist izdajnika i kukavica kakav je bio Pavelić, koji je svoje ljude ostavio na cjedilu, ili Tito koji je opravdao pokolje i amnestirao ubojice u vlastitim redovima postavši i sam zločinac, kao i onaj koji je pobjegao preko Alpa.
Želimo li u Europu? Ponosni smo na svoju kršćanku baštinu? Onda i ne bismo smjeli učiniti ništa drugo negoli sve pokojnike, kako god da su skončali, promatrati kao što jesu - Božja stvorenja, a ne kao cigle u oronulim hramovima propalih i neljudskih ideologija.
Drago Pilsel